„Ova ljubav je izvor vaše nade i hrabrosti za život. U Isusu Kristu Bog nam na nenadmašan način pokazuje kako ljubi svakog čovjeka i time mu daje neizmjerno dostojanstvo.“ – papa Ivan Pavao II., obraćanje osobama s invaliditetom tijekom Angelusa u Osnabrücku 1980. godine.
Krešimir Cerovac
U suvremenom svijetu ljudsko dostojanstvo često se zanemaruje, nepotpuno tumači i suočava se s brojnim izazovima. Ljude se sve češće promatra kroz prizmu korisnosti, profita ili političkih interesa, a ne kroz njihovu neotuđivu vrijednost. Tehnološki napredak – posebno u području genetike, umjetne inteligencije i reproduktivnih tehnologija – postavlja pitanja o granicama ljudskog života i identiteta, dok bioetičke dileme poput kloniranja, eutanazije i umjetne oplodnje zahtijevaju ponovno promišljanje tradicionalnih teoloških vrijednosti.
Društvene nejednakosti dodatno ugrožavaju dostojanstvo čovjeka: siromaštvo, diskriminacija, ratovi i migracije često onemogućuju ostvarenje temeljnih prava i život dostojan osobe. Globalizacija i tržišna logika ponekad instrumentaliziraju čovjeka, gledajući na njega više kao resurs nego kao na biće od neprocjenjive vrijednosti. U javnom prostoru sve je manje rasprava u duhu dijaloga a sve se češće susreće govor mržnje, etiketiranje i moralno isključivanje „nepoželjnih“. Protivnici se ne doživljavaju kao osobe s dostojanstvom, već kao neprijatelji koje treba ukloniti ili ušutkati. Takva klima podkopava same temelje društvenog suživota i evanđeoski poziv na poštovanje svakoga čovjeka.
Čak i unutar Crkve ponekad se relativizira univerzalnost ljudskog dostojanstva, uvjetujući ga moralom, krštenjem ili pripadnošću zajednici. Katolički nauk, međutim, podsjeća da je dostojanstvo urođeno, neotuđivo i jednako za svakoga, bez obzira na grijeh ili životne okolnosti. Zanemarivanje ove istine ne vodi samo duhovnojm zabludi, nego i društvenoj dehumanizaciji. Stoga je danas više nego ikad potrebno dosljedno svjedočiti i štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, kao temelja pravednoga društva i autentičnoga kršćanskog života
Ljudsko dostojanstvo je temelj katoličke antropologije i društvene doktrine Crkve. Ono se zasniva na teološkim istinama: da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku, na otajstvu Utjelovljenja Sina Božjeg i na otkupiteljskoj ljubavi koja čovjeka čini bićem neprocjenjive i vječne vrijednosti. U kršćanskoj antropologiji dostojanstvo nije samo moralni pojam, nego ontološka odlika ljudske osobe, ukorijenjena u Božjem činu stvaranja. Često su u katoličkim sredinama razgovori o teološkoj antropologiji površni, i ne pokazuju samo nerazumijevanje teološke antropologije i njezina razvoja nego ne uspijevaju obraditi središnji i primarni temelj teološke antropologije, a to je stvaranje čovječanstva na Božju sliku i dostojanstvo koje ona daje svakom čovjeku. Ignoriraju se implikacije te istine osobito u vezi s onima čija se ljudskost aktivno potkopava. Kao rezultat toga, različiti oblici rasizma, seksizma i govora mržnje predstavljaju stalan problem unutar mnogih ‘kršćanskih’ sredina.
A da je relativiziranje univerzalnosti ljudskog dostojanstva prisutno i unutar Katoličke Crkve vrlo ilustrativan primjer predstavlja knjiga koju je 2023. godine biskup Athanasius Schneider objavio pod naslovom „Credo: A Compendium of the Catholic Faith“. Izdavač ju je pritom pretenciozno reklamirao tvrdnjom da se radi o „jasnom i čitljivom sažetku katolicizma u cjelini, izraženom u pastirskom stilu apostola (!).” U promotivnom tekstu navodi se da autor „donosi hrabru novu artikulaciju bezvremenskih istina, dok se ujedno hrabro i ljubazno suočava s aktualnim problemima.”
Međutim, pažljivim čitanjem ove knjige uočavaju se brojne zabrinjavajuće proturječnosti u odnosu na crkveno učiteljstvo i doktrinu Katoličke Crkve. Djelo sadrži niz očitih primjera heterodoksije, uključujući izravno odbacivanje dokumenata Drugog vatikanskog sabora te kritiku pojedinih odredbi u „Katekizmu Katoličke Crkve“. Nadalje, službena učenja i deklaracije pape Franje na više se mjesta označuju kao „doktrinarno pogrješne“, a na nekoliko mjesta autor optužuje i papu Ivana Pavla II. da je „ozbiljno proturječio tradiciji“.
Knjiga sama po sebi ne bi zasluživala posebnu pažnju da, nažalost, nije popraćena entuzijastičnim preporukama uglednih crkvenih autoriteta poput biskupa Josepha Stricklanda te, među ostalima, kardinala Roberta Saraha i Raymonda Burkea, zajedno s nekim drugim američkim velikodostojanstvenicima. Upravo te pohvale, u kombinacij s nedovoljnom reakcijom na „Credo“ u katoličkim medijima, stvaraju zabrinjavajuću sliku. Usto, treba istaknuti da je „imprimatur“ za knjigu dao biskup Peter Libasci iz Biskupije Manchester (New Hampshire, SAD), što izaziva posebnu zabrinutost, budući da „imprimatur“ označava da je crkvena vlast pregledala djelo i utvrdila da u njemu nema pogrješaka protiv vjere i morala. Međutim. „Credo” biskupa Schneidera nije kompendij katoličke vjere, nego zbirka, uglavnom, njegovih osobnih stajališta, koja, nažalost, sadrži ozbiljne teološke pogrješke.
Potrebno je naglasiti da je ljudsko dostojanstvo urođena kvaliteta koja se ne može oduzeti niti izgubiti. Čak i usred neopisivih zlodjela, svako ljudsko biće zadržava svoje izvorno dostojanstvo i vrijednost. Katolička Crkva poučava da je svaki ljudski život svet, te da je dostojanstvo osobe temelj svakog moralnog i pravednog društva. Temeljno učenje Katoličke Crkve glasi da svi ljudi posjeduju dostojanstvo zato što su stvoreni na sliku i priliku Božju, neovisno o svojoj religiji i osobnim grijesima. Izvorni grijeh ranio je ljudsku narav, ali nije doveo do potpune pokvarenosti razumske duše ni do gubitka slobodne volje, niti je oduzeo sposobnost suradnje s djelotvornom Božjom milošću, čak i onima koji nisu u stanju milosti. Stoga svaka osoba posjeduje neotuđivo dostojanstvo kao stvorenje koje trajno ostaje u slici i prilici Božjoj. Najveću sličnost s Bogom čovjek ostvaruje kada se uzdiže prema svetosti, dok je od te sličnosti najudaljeniji kada čini teške grijehe i još se nije obratio. Unatoč tomu, svi ljudi, bez iznimke zadržavaju isto temeljno dostojanstvo koje im je darovao Bog.
„Ni ubojica ne gubi svoje osobno dostojanstvo, a za to jamči sam Bog. I upravo se tu očituje paradoksalno otajstvo milosrdne Božje pravde“, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“. Zanimljivo je da se sličan nauk očituje i u „Katekizmu Katoličke Crkve“, koji u broju 2267 – prije promjena koje je uveo papa Franjo – izrijekom priznaje da je poštovanje dostojanstva ljudske osobe temelj ograničavanja kažnjavanja na neubojite mjere. Dostojanstvo je, dakle, pretpostavka, a ne nagrada.
Poučno je analizirati Schneiderove poglede na pitanje ljudskog dostojanstva. U stavku 224. Schneiderovog ‘katekizma’ postavlja se pitanje: „Je li dostojanstvo ljudske osobe utemeljeno u njezinu stvorenju na Božju sliku i priliku?” Odgovor je odrješit: „Ne!” Obrazloženje glasi: „To je vrijedilo za Adama, ali izvornim grijehom ljudska je osoba izgubila tu sličnost i dostojanstvo u očima Božjim. Bog vraća to dostojanstvo krštenjem, a osoba ga ima sve dok ne počini smrtni grijeh.“
Ova tvrdnja ozbiljno odstupa od katoličke doktrine i takvo učenje nikada nije bilo dio autentičnog predanja Crkve. U Svetom Pismu ne stoji da čovjek „jest“ Slika Božja, nego da je stvoren „na“ Sliku Božju, što podrazumijeva dinamičko razumijevanje njegove prirode i pozvanosti. Schneiderova tvrdnja u izravnoj je suprotnosti s učenjem Crkve: izvorni grijeh ranjava ljudsku narav, ali je ne uništava; zamagljuje sliku Božju, ali je ne briše. Da je slika Božja potpuno izgubljena, čovjek nakon pada ne bi mogao biti subjekt spasenja – Otkupljenje ne bi imalo ontološko uporište. Kako poučava Katekizam Katoličke Crkve (br. 705), „unatoč grijehu, čovjek ostaje na sliku Stvoritelja”, a krštenje tu sliku obnavlja i usavršava, ali je ne stvara iznova.
U stavku 225. svog „Katekizma“ biskup Athanasius Schneider postavlja pitanje: „Nije li onda ljudsko dostojanstvo kod svih osoba jednako?“ i daje uznemirujući odgovor: „Ne! Čovjek gubi svoje dostojanstvo proporcionalno svojem slobodnom izboru pogrješke ili zla; primjerice, dostojanstvo Adolfa Hitlera i svetog Franje Asiškog nisu isto.“
Ova tvrdnja ozbiljno odstupa od katoličke doktrine. Schneider u ovom stavu poistovjećuje ontološko dostojanstvo – urođenu vrijednost ljudske osobe, utemeljenu u stvarateljskom činu Boga – s moralnom kvalitetom života, koja može rasti ili opadati ovisno o izborima i grijehu. Katolička tradicija, naprotiv, jasno razlikuje ove dimenzije: čovjek uvijek ostaje osoba s neotuđivim dostojanstvom, čak i u stanju teških grijeha, dok moralna savršenost ili svetost utječu na vrijednost djela, ali ne i na samu ljudskost.
Schneiderova logika nosi ozbiljne posljedice: relativizira univerzalnost dostojanstva, otvara prostor teološkim i moralnim zabludama, a u krajnjoj liniji može opravdati nepoštovanje i dehumanizaciju drugih ljudi. Povijest uči koliko je opasno poistovjećivati vrijednost osobe s njezinim ponašanjem ili zlodjelima. Katolički nauk, suprotno tome, potvrđuje: Hitler je učinio nezamisliva zla, ali ostao je čovjek s neotuđivim dostojanstvom, baš kao i sveti Franjo Asiški, čija moralna savršenost ne povećava njegovu ontološku vrijednost u usporedbi s drugim ljudima. Ovaj stav stoga pokazuje koliko je važno jasno razlikovati ontološko dostojanstvo od moralnog statusa te ne dopustiti da subjektivni kriteriji relativiziraju univerzalnu vrijednost svakog čovjeka, koju Bog upisuje u svaku osobu od stvaranja.
Relativiziranjem univerzalnog dostojanstva, otvara se prostor za nepoštovanje i nehumano postupanje – povijest je pokazala kamo takva logika vodi, primjerice kod nacističke ideologije. Katoličko učenje, nasuprot tome, potvrđuje da čak i najveći grješnici zadržavaju ontološko dostojanstvo, što im omogućuje susret s Bogom i primanje milosti, poput dobrog razbojnika na križu.
Sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“ naglašava: „Ljudski život je svet i nepovrediv u svakom trenutku svog postojanja, čak i u početnom koje prethodi rođenju i u završnom koje prethodi smrti. […] Svaki napad na ljudski život ujedno je napad na samog Boga, čija je slika čovjek.”
Schneider nastavlja s neprihvatljivom argumentacijom i u paragrafu 226, gdje kritizira stajalište Katekizma Katoličke Crkve (br. 2212). Katekizam jasno kaže da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz krštenja ili moralne savršenosti, nego iz činjenice da je svaki čovjek Božje stvorenje i pozvan u odnos s Bogom. Postavlja retoričko pitanje „Nije li svaka ljudska osoba sin ili kći Onoga koji želi da ga zovemo ‘Ocem našim’?” I odmah odgovara „Ne!“, dodajući: „Čovjek postaje dijete Božje samo kroz izričitu vjeru u Isusa Krista, utjelovljenu Riječ i Sina Božjega, ponovno rođenje od Boga… po sakramentu krštenja.“
U fusnoti navedenog stavka autor navodi da je šteta to što Katekizam Katoličke Crkve govori o općem Božjem očinstvu. Schneider dodatno sužava pojam Božjeg očinstva tvrdeći da samo kršteni postaju djeca Božja, zanemarujući pritom spomenuto jasno tumačenje važećeg Katekizma: „… u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo ‘Oče naš’.“
Crkva izričito ističe univerzalnost Božjeg očinstva na naravnoj razini: svaki čovjek, neovisno o vjeri ili moralnom stanju, pripada Bogu kao Njegovo stvorenje. Time se razlikuju dvije razine sinovstva: naravna (koja pripada svima) i nadnaravna (koja se prima sakramentalno). Miješanje tih dviju razina dovodi do teološki neprihvatljivih zaključaka te, u krajnjoj liniji, do dehumanizacije velikog dijela čovječanstva. Grijeh, naravno, kvari i ranjava osobu, ali narušava njezin karakter, ne njezinu ljudskost. Moralni pad ne briše ontološku dobrotu koju Bog upisuje u svako ljudsko biće. Zato Bog ljubi svakoga; zato Crkva poziva na poštovanje svakoga; zato je ljubav prema neprijatelju središnja zapovijed Evanđelja.
Jasno razumijevanje univerzalnosti i neotuđivosti ljudskog dostojanstva posebno se očituje u nauku pape Franje o smrtnoj kazni. Polazeći od temeljne istine da ljudsko dostojanstvo nikad ne prestaje, čak ni pri najtežim zločinima, papa Franjo je 2018. godine izmjenio broj 2267 Katekizma Katoličke Crkve: „Smrtna kazna je… nedopustiva jer je napad na nepovredivost i dostojanstvo osobe.” On naglašava da smrtna kazna onemogućuje pokajanje i susret s Božjom milošćujer trajno prekida život, čime se gubi prilika za obraćenje, rast i spasenje – čak i u posljednjem trenutku čovjekova života. Odbacivanje smrtne kazne tako postaje snažno svjedočanstvo vjere u neotuđivo ljudsko dostojanstvo i u Božju pravdu koja ne isključuje milosrđe. Zato ta izmjena Katekizma nijeprekid, nego logična i dosljedna primjena dugog crkvenog nauka o neotuđivoj vrijednosti ljudske osobe. Kardinal Burke se nije složio s papom Franjom i dao je skandaloznu izjavu: „To je stajalište Pape Franje kao čovjeka. Ima takvo osobno mišljenje o smrtnoj kazni, ali to samo po sebi nije dovoljno da promijeni ono što Crkva oduvijek zastupa i poučava.”
Kardinal Burke je čak savjetovao vjernike da pohrane primjerak Katekizma iz 1997. „na sigurnom mjestu”, odnosno preporučio im je da ne kupuju novije izdanje. Zanimljivo je da je kardinal Burke također odbacio i iznimno sadržajnu bogatu apostolsku pobudnicu pape Franje „Evangelii Gaudium”, tvrdeći da je i ona samo papino „osobno razmišljanje“ , jer nije u pitanju „službena doktrina“.
Obvezujući karakter magisterijskih dokumenata proizlazi iz autoriteta pape. Njegova vrhovna, univerzalna, neposredna i neograničena moć implicira da on ne samo da može uspostavljati propise za Crkvu, nego ih također može povući ili izmijeniti prema vlastitom nahođenju, bez obzira na prethodne odluke. Svaki Papa ima slobodu mijenjati bilo koje reformabilno magisterijsko učenje, bez obzira na trajanje njegove valjanosti, kad god to smatra primjerenim. Papa Franje ne mijenja i ne preokreće crkveno učenje o smrtnoj kazni nego ga razvija i produbljuje u skladu s promjenjivim povijesnim i kulturnim okolnostima. Priznaje da je crkveno učenje o smrtnoj kazni bilo različito u različitim vremenima i na različitim mjestima, ali da se mora prilagoditi novim izazovima i potrebama. Nijedan Papa nije obvezan prethodnim papinim odlukama, ako nisu u pitanju dogme.
Grijeh može raniti čovjeka, ali ga ne može lišiti njegove ontološke vrijednosti; moralni pad ne poništava ljudskost, niti briše Božji pečat u čovjeku. Upravo ta istina čini temelj kršćanske nade, mogućnosti obraćenja i univerzalnosti spasenja. Svaki pristup koji dostojanstvo uvjetuje krštenjem, moralnim stanjem ili pripadnošću Crkvi, nužno vodi prema isključivanju, dehumanizaciji i opravdavanju nasilja – bilo u teološkom, bilo u društvenom smislu. A to je često prisutno u političkim raspravama. Povijest pokazuje da takva logika nikada ne ostaje bez posljedica. Suprotno tomu, evanđeoska logika polazi od dostojanstva kao pretpostavke, a ne kao nagrade; od ljubavi koja prethodi obraćenju; od Boga koji ljubi grešnika upravo zato što je grešnik, a ne unatoč tomu. U vremenu dubokih podjela, Crkva je pozvana biti znak i sakrament neotuđivog dostojanstva svakog čovjeka. Vjernost Kristu ne očituje se u sužavanju njegova spasenjskog djelovanja, nego u hrabrom i poniznom prihvaćanju istine da je svaka ljudska osoba – bez iznimke – biće neprocjenjive vrijednosti, trajno upisane u Božjem stvarateljskom i otkupiteljskom naumu.
Prethodno iznesena razmišljanja potvrđuje deklaracija Dikasterija za nauk vjere „Dignitas infinita“, odobrena od pape Franje objavljena 8. travnja 2024. U svjetlu te deklaracije Crkva danas još jasnije svjedoči: dostojanstvo nije nagrada za moralnost, nego Božji dar upisan u svaku osobu od začeća. Zato je Crkva pozvana biti glas onih koji su najugroženiji – nerođenih, umirućih, siromašnih, migranata, ali i onih koji su pali u najteže grijehe. Samo tako može biti istinski znak Kristove univerzalne ljubavi i milosrđa (fratellanza.net).