Foto: © picture alliance/AP Photo/Serena Campanini
Krešimir Cerovac
„Katolička vjera svedena na puku zbirku pravila i zabrana, na fragmentirane pobožnosti i selektivno ili djelomično prihvaćanje istina vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na puko ponavljanje doktrinarnih načela te na mlako ili nervozno moraliziranje koje ne preobražava život krštenika – ne može opstati pred kušnjama vremena. Naša je najveća opasnost sivi pragmatizam svakodnevice Crkve, u kojoj sve naizgled ide uobičajenim tijekom, dok se u stvarnosti vjera polako troši i tone u oskudnost.“ (Aparecida, Zaključni dokument, #12, naglasio KC).
Neosporno je da govor o „beskompromisnoj politici katolika“ danas ima teološku i praktičnu opravdanost, ali uz jedan uvjet: beskompromisnost treba značiti dosljednost u principima, a ne apsolutnu nepokolebljivost u metodama. To znači da politika utemeljena na temeljnim vrijednostima Crkve može i treba biti misionarska, pastirski osjetljiva i sposobna za razlučivanje – tako se postiže sklad između vjernosti nauku i odgovornog javnog djelovanja. Ukratko, opravdanost takvog govora proizlazi iz univerzalne prirode moralnih principa, dok njihova primjena zahtijeva pastoralnu fleksibilnost, razlučivanje i suosjećanje, što omogućuje vjerodostojno svjedočanstvo evanđelja u suvremenom društvu.
U razmatranju pojma „beskompromisne politike katolika“ polazište je temeljni dokument pontifikata pape Franje – apostolska pobudnica Evangelii Gaudium. Jedna od glavnih tema je kritika religijskog formalizma: to se vidi kad se previše inzistira na normativnoj ispravnosti, liturgijskoj korektnosti i institucionalnom ugledu, a zapostavlja pastoralna dimenzija vjere i stvarna primjena evanđelja u svakodnevnom životu vjernika: „Kod nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka“ (EG, 95).
Formalizam ne dovodi nužno u pitanje doktrinarni okvir vjere, ali može dovesti do funkcionalnog razdvajanja između normativnih zahtjeva i njihove spasenjske svrhe. U takvom se pristupu oblikuje religioznost koji je doktrinarno koherentna, ali pastoralno slabo ukorijenjena u konkretnu stvarnost Božjega naroda. Posljedica toga jest samoreferencijalnost: doktrina ostaje na razini apstraktne norme, dok se stvarni pastoralni susret s vjernicima slabi ili gubi. Papa Franjo pritom jasno razlikuje između trajne obvezatnosti doktrine i načina njezine pastoralne primjene. Doktrina ostaje nepromijenjena u svom sadržaju, ali njena primjena zahtijeva razlučivanje, uvažavanje konkretnih životnih okolnosti te osjetljivost prema ljudskoj krhkosti i ograničenosti. „Kada je propovijedanje vjerno evanđelju, jasno dolazi do izražaja da neke istine zauzimaju središnje mjesto i postaje jasno da kršćanski moral nije neka stoička etika, da je više od askeze da nije jednostavno praktična filozofija niti popis grijeha i zabluda“ (EG, 39).
Dokument iz Aparecide (2007.) naglašava da kršćanska vjera nije skup pravila, nego osobni i zajednički odgovor na susret s Kristom: „Biti kršćanin ne proizlazi iz etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego iz susreta s događajem, s Osobom, koji životu daje novi obzor i odlučujući smjer.“ (#243)
Vjera se definira kroz misionarsku i relacijsku dinamiku, gdje norme i disciplina služe rastu učenika-misionara. „Sve crkvene strukture i svi pastoralni planovi biskupija, župa, redovničkih zajednica, pokreta i svih crkvenih ustanova moraju biti prožeti ovom čvrstom misionarskom odlukom.“ (#365).
Papa Franjo, polazeći od ovog načela, odbacuje legalističko shvaćanje vjere koje se iscrpljuje u formalnom poštivanju normi, te naglašava potrebu sjedinjenja objektivne istine i evanđeoskog milosrđa u pastoralnoj praksi, kako bi crkveno djelovanje ostalo vjerno doktrini, ali istodobno usmjereno na konkretne osobe i njihovo spasenje.
Središnja tema u pristupu pape Franje je razlučivanje. Ono ne relativizira univerzalne moralne norme, nego omogućuje njihovu primjenu u konkretnim životnim okolnostima, uzimajući u obzir stupanj subjektivne odgovornosti i moralnu zrelost osobe. U enciklici Amoris laetitia papa Franjo upozorava: „Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta … „ (#305)
Koncept „beskompromisne katoličke politike“ odnosi se na javno djelovanje katolika koje počiva na nepokolebljivoj obrani temeljnog moralnog i antropološkog nauka Crkve. U tom kontekstu, „principi o kojima se ne pregovara“ predstavljaju neupitne norme i temeljna ljudska prava koja nisu predmet kompromisa ili pregovora.
Konkretno, beskompromisna politika katolika označava dosljedno zagovaranje temeljnih moralnih i etičkih principa Crkve u društvenom i političkom djelovanju. To uključuje: zaštitu života od začeća do prirodne smrti, svetost braka kao zajednice muškarca i žene, slobodu savjesti i vjerskog ispovijedanja i ljudsko dostojanstvo svake osobe bez iznimke. Ova načela katolici zastupaju bez odstupanja pod pritiskom većinskog mišljenja ili ideoloških trendova, vođeni uvjerenjem da određene istine o čovjeku i njegovom dostojanstvu ne mogu biti predmet demokratskog glasovanja ili političkog kompromisa.
Međutim, u praksi beskompromisnost ima važne granice. Papa Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo dosljedno naglašavaju da se moralni principi trebaju primjenjivati pastoralno i razborito.
To znači da „beskompromisna” stajališta ne smiju voditi do: rigidnosti u pastoralnom pristupu, osuđivanja i marginalizacije osoba, isključivanja onih koji pogriješe ili misle drugačije i ideološke zatvorenosti za dijalog. Umjesto toga, beskompromisnost u principima traži promišljeno djelovanje u službi općeg dobra, koje uvijek stavlja osobu u središte i traži njezino istinsko dobro. Drugim riječima, beskompromisna politika katolika ne znači apsolutnu neprilagodljivost. Postoji ključna razlika: beskompromisnost u principima = postojanost u temeljnim moralnim istinama koje proizlaze iz ljudskog dostojanstva, mudrost u primjeni = sposobnost pastoralne razborite primjene tih principa uz suosjećanje, razumijevanje konteksta i poštivanje savjesti. Autentično katoličko javno djelovanje kombinira nepokolebljivu vjernost istini s dubokom ljubavlju prema osobama, čak i onima koje ne dijele ili ne žive prema tim principima. To zahtijeva istovremeno: jasnoću u izlaganju nauka Crkve, suosjećanje s konkretnim situacijama ljudi, dijalog s onima koji drugačije misle, poniznost u priznanju vlastitih ograničenja i strpljenje u evangelizacijskom djelovanju. Na taj način beskompromisna politika katolika postaje svjedočanstvo istine koja oslobađa, a ne ideologija koja isključuje – vjernost principima koja služi osobama, a ne oruđe političke borbe. Beskompromisnost u principima ne smije dovesti do formalističkog ili ideološkog aktivizma; umjesto toga, pastoralna razboritost i razlučivanje omogućuju primjenu načela na konkretne situacije, poštujući slobodu i odgovornost osobe: „Razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica.“ (AL, 305)
U suvremenoj katoličkoj politici, kako u Hrvatskoj tako i u širem europskom kontekstu, pitanje pobačaja često zauzima nesrazmjerno velik prostor u javnom djelovanju i političkom zagovaranju. Dok je zaštita nenasilja nezamjenjiv element katoličkog nauka o svetosti života, prenaglašavanje isključivo ovog pitanja stvara niz problema i iskrivljava cjelovitu viziju katoličkog društvenog nauka. Papa Franjo upozorava da opsjednutost ograničenim brojem pitanja – posebno pobačajem i istospolnim brakovima – na štetu šireg angažmana predstavlja iskrivljenje evangelizacijskog poslanja Crkve. U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium jasno kaže: „Ne možemo inzistirati samo na pitanjima vezanim uz pobačaj, istospolne brakove i uporabu kontraceptivnih sredstava. To nije moguće… Moramo biti uravnoteženi, inače će se i moralno učenje Crkve samo od sebe urušiti” (EG 39).
Prenaglašavanje pobačaja kao gotovo jedinog ‘pro-life’ pitanja sužava koncept zaštite života i čini ga selektivnim. Autentična „kultura života” mora biti konzistentna i obuhvaćati: suprotstavljanje smrtnoj kazni, zaštitu migranata i izbjeglica, borbu protiv siromaštva i gladi, ekološku odgovornost za buduće generacije, zaštitu starijih osoba od zanemarivanja, dostojanstvene uvjete rada, pristup zdravstvenoj zaštiti i mir i suprotstavljanje ratu.
Dokument iz Aparecide potvrđuje da beskompromisna politika katolika nije rigidna dogma, nego uravnoteženi pristup u kojem se princip i milosrđe spajaju u praktičnom svjedočanstvu evanđelja. Takav pristup omogućuje integraciju istine i milosrđa, čime se ostvaruje vjerodostojno evanđeosko svjedočanstvo u suvremenom društvu, bez relativizacije temeljnih načela i bez rigidnog legalizma.
U kontekstu javnog djelovanja, „beskompromisna katolička politika“ može biti teološki opravdana jedino ako se temelji na principima o kojima se ne pregovara, ali se istodobno primjenjuje s pastoralnom osjetljivošću i razlučivanjem. Time se postiže ravnoteža između čvrstine principa i milosrdnog, razlučujućeg pristupa, izbjegavajući relativizam i legalističku rigidnost.
Vjera se ne prenosi kao sustav normi, nego kao život koji se dijeli. Upravo tu se očituje duboka povezanost s naglascima pape Franje – Crkva nije institucija koja prvenstveno distribuira norme, nego majka koja rađa, hrani i prati vjeru svoje djece. Autentična evangelizacija ne počinje doktrinom, nego darivanjem života, a istinska formacija nije prvenstveno obrazovni proces, nego duhovno očinstvo i majčinstvo u Kristu. Potvrđuju to riječi pape Lava XIV. u obraćanje sudionicima Plenarne skupštine Dikasterija za laike, obitelj i život 6. veljače 2026.: „Istina je da je ponekad u Crkvi prevladavala uloga formatora kao ‘pedagoga’ koji samo daje upute i vjerske vještine umjesto uloge ‘oca’ koji rađa vjeru. Naša je zadaća ipak puno veća: ne smijemo se zaustaviti samo na prenošenju doktrine, pravila ili etike. Pozvani smo dijeliti ono što živimo – velikodušno, s iskrenom ljubavlju prema dušama, spremno trpjeti za druge i predano, bezrezervno se žrtvujući kao roditelji koji se daju za dobro svoje djece“ (fratellanza.net).