Foto: © stanislav_uvarov/Fotolia.com (Svadba, ilustracija)
Pojedinačne reakcije dvojice ili trojice svećenika na film Svadba (2026.) otvaraju ozbiljna pitanja – ne toliko o samom filmu, koliko o razumijevanju umjetnosti, javne odgovornosti Crkve i vjerodostojnosti govora. Umjesto promišljenog razlikovanja, svjedočimo brzopletim osudama, pozivima na bojkot i retorici „povrijeđenih vjerskih osjećaja“, što – paradoksalno – više govori o nesigurnosti i defanzivi nego o snazi vjere.
Branko Jurić
Takve reakcije, međutim, nisu novost niti izoliran slučaj. Slični klerikalistički obrasci ponavljaju se godinama: od povremenih pobuna pojedinih svećenika u Sarajevu protiv kazališnih predstava Olivera Frljića, preko prozivanja pojedinih glazbenih događaja ili kulturnih manifestacija, pa sve do moralnih panika koje se redovito aktiviraju čim umjetnost dotakne religijski simbol ili crkveni autoritet. Dojam je da se pritom ne vodi dijalog s umjetničkim djelom, nego se poseže za refleksima kontrole kulture koji više nalikuju mentalitetu klera iz davno prošlih stoljeća nego suvremenom, odgovornom kršćaninu sposobnom za kritičko razlučivanje i javnu raspravu. Čitajući 2026. ovakve kritike na neku komediju i poziv na bojkot filma, osjećao sam određeni sram i nemir, volio bih da ono što čitam nije istina.
Umjetnost nije kateheza – ali jest društveno zrcalo
Umjetnost, osobito film, nema zadaću biti pobožna, pristojna ni odgojna u crkvenom smislu. Njezina je uloga postavljati pitanja, provocirati, razotkrivati i često nelagodno pokazivati ono što bismo najradije gurnuli pod tepih. Kršćanska tradicija to zna: od proroka Staroga zavjeta do Isusovih prispodoba, istina se često izgovara oštrim, skandaloznim i nelagodnim jezikom.
Psovke u filmu jesu ružne. Nitko razuman to neće poricati. Ali one u ovom kontekstu nisu slavljenje psovke, nego karikiran ili čak realističan prikaz jednog mentaliteta: svijeta propalih tajkuna, “velikih Hrvata” – tranzicijskih pobjednika te religijski samoproglašenih „čuvara vrijednosti“, ljudi koji rijetko sjede u crkvenim klupama, a Boga spominju jednako često kao što ga vrijeđaju – u govoru, poslovima i odnosu prema bližnjemu. To nije blasfemija, nego društvena i moralna dijagnoza. U filmu se, primjerice, pojavljuje scena u kojoj propali tajkun Miljenko gotovo u dahu opsuje Boga, a potom kaže: „Hvaljen Isus“ prelatu kojeg iznenada primijeti pored sebe. Takva kontradikcija između psovke i pobožnog zaziva nije namijenjena vrijeđanju vjere, već je autentičan prikaz ljudske slabosti i licemjerja. I sama svakodnevica donosi slične situacije: danas mi se upravo dogodilo da je čovjek, ljubazno i kulturno razgovarajući sa mnom na telefonu, u svega dvije sekunde – dok nije primijetio da je još uvijek na liniji pa prekinuo poziv – uspio opsovati Boga osobi koja mu je došla ususret. Zvučalo mi je kao da je time pozdravlja. Strašno. Filmske scene poput spomenute mogu se čitati i kao poziv na kritičko promišljanje, pokazujući koliko često govorimo jedno, a činimo drugo ili kako brzo mijenjamo lica ili košulje.
Slično vrijedi i za druge teške sadržaje koje filmovi često prikazuju. Ubojstva, nasilje, kriminal ili moralni slom likova ne prikazuju se radi njihove promocije, nego radi kritike nasilja, razotkrivanja njegovih uzroka i upozorenja na razorne posljedice. Nitko ozbiljan neće tvrditi da obični triler koji prikazuje neko ubojstvo automatski promiče nasilje; naprotiv, često ga čini vidljivim upravo zato da bi ga osudio. Isti hermeneutički ključ treba primijeniti i ovdje: prikaz zla nije isto što i njegovo opravdavanje, a razotkrivanje licemjerja nije napad na vjeru, nego poziv na moralno suočenje sa stvarnošću. Teologija, ako želi ostati vjerna vlastitoj tradiciji, mora znati razlikovati opis stvarnosti od normativnog odobravanja, inače riskira da postane moralno infantilna i društveno irelevantna.
Film ne vrijeđa vjeru – nego zloporabu vjere
Tvrdnja da film vrijeđa katoličku ili pravoslavnu vjeru te svećenike kao takve jednostavno ne stoji. Osim onih koji su iz interesa bliski sumnjivim tajkunima. Film ne ismijava sakramente, ne poriče Boga, ne ruga se Evanđelju, već radije kritizira instrumentalizaciju religije: kada vjera postaje dekor za moć, novac, nacionalni identitet ili politički interes. Ako se netko u tom zrcalu prepoznao i osjetio prozvanim, problem možda nije u filmu, nego u stvarnosti koju film prikazuje. Kršćani znaju da kritika zloupotrebe svetoga nije napad na sveto, nego njegova obrana.
Selektivna osjetljivost kao moralni problem
Posebno je zabrinjavajuće i teološki neodrživo da se podiže snažan glas protiv filma zbog nekoliko psovki ili scena koje kritički prikazuju društvenu stvarnost, dok istodobno izostaje jednako nedvosmislena, javna i žurna reakcija na stvarne, teške moralne prijestupe unutar Crkve. Radi se o slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika, netransparentnog upravljanja i trgovanja crkvenom imovinom, zloupotreba financijskih sredstava, povratku u službu svećenika s ozbiljnim optužbama te neprimjerenim praksama koje ponižavaju vjernike ili povratku u službu svećenika alkoholičara. Zar to ne vrijeđa “kršćanske osjećaje”? Zar to ne sablažnjava „malene“ o kojima Isus govori s krajnjom ozbiljnošću? Moralna osjetljivost koja reagira na psovku u filmu, a ostaje nijema pred uništenim životima djece i zloupotrebama ovlasti i službe, ne može se smatrati vjerodostojnom.
Ovi primjeri pokazuju duboki nesrazmjer u institucionalnoj i javnoj odgovornosti Crkve: dok se umjetnički prikazi osuđuju žustro i površno, sustavni moralni problemi često bivaju tretirani sporo, neodlučno ili u tišini. Takvo selektivno reagiranje ozbiljno narušava vjerodostojnost Crkve i njezinu sposobnost da svjedoči evanđeosku istinu u društvu, a time i temeljnu poruku odgovornosti, pravde i zaštite „malih i ranjivih“.
Crkvi ne treba zaštita od umjetnosti, nego hrabrost za samokritiku
Crkva ne bi smjela zazivati bojkot umjetnosti, nego razvijati sposobnost kritičkog čitanja stvarnosti, pa i onda kada je ta stvarnost prikazana grubo i bez uljepšavanja. Umjetnicima treba dopustiti – i štoviše, zahvaliti im – da rade svoj posao: da propituju licemjerje, raskrinkavaju lažnu pobožnost i otvaraju prostor za društveni i moralni dijalog. Vjera koja se boji umjetnosti pokazuje da nije sigurna u vlastitu dubinu. Vjera koja se usuđuje slušati, pa i kad je kritizirana, pokazuje da još vjeruje u istinu. Ako već tražimo krivca, možda ga ne treba tražiti na filmskom platnu, nego u načinu na koji smo dopustili da se vjera pretvori u društveni alibi, a ne u poziv na obraćenje. Helikopter, helikopter… (fratellanza.net).