Foto: © KNA
Povodom tridesete obljetnice ubojstva redovnika iz Tibhirinea, prisjećamo se njihovog priora, Christiana de Chergéa, duhovnog učitelja i velikog zagovornika islamsko-kršćanskog dijaloga. Slijedeći stope Charlesa de Foucaulda i francuskog katoličkog islamologa Louisa Massignona, prior tibhirinske zajednice upisuje se u niz gorljivih katolika čija je vjera bila uzdrmana, a potom oblikovana kroz susrete s muslimanima. U ovo vrijeme u kojem ekstremna desnica širi narativ o sukobu civilizacija, surfajući strahom, svjedočanstvo Christiana de Chergéa ima u sebi nešto izvanredno, odvažno i blagotvorno. Njegov pristup, baziran na susretima sa susjedima muslimanima, na zajedničkoj molitvi i istinskom poznavanju muslimanske tradicije, ohrabrit će sve one koji žele krenuti putem dijaloga.
U multi-religijskom društvu, u kojem susret s drugima podrazumijeva da se uzima u obzir i njihova vjera, njegova duhovnost je izvor blagotvornog nadahnuća.
Marguerite de Lasa, La Croix
Dana 27. ožujka 1996. naoružani islamisti oteli su sedmoricu redovnika iz samostana Gospe od Atlasa (Notre-Dame de l’Atlas) u Tibhirineu (Alžir). Ova je tragedija užasnula francusku i svjetsku javnost. Redovnici su žrtve „crnog desetljeća“, krvavog građanskog rata između alžirske države i islamista, koji je između 1992. i 2002. godine odnio više od 150 000 života. Njihova životna priča ostavila je duboki trag. Godine 2010. mnoštvo ljudi pohrlit će u kino kako bi vidjeli film redatelja Xaviera Beauvoisa „O bogovima i ljudima“, potresni prikaz njihova života nekoliko mjeseci prije ubojstva. Film je osvojio Grand Prix u Cannesu, nagradu Cesar za najbolji film uz 3,7 milijuna gledatelja. Godine 2018. Katolička crkva proglasila ih je blaženima.
Dva mjeseca nakon njihove otmice, dok je svijet iščekivao vijesti o redovnicima, GIA (Oružana islamska grupa) objavljuje da su im 21. svibnja 1996. odrubljene glave. Sljedećeg dana u Parizu, Gérard de Chergé, Christianov mlađi brat, vadi iz ladice pismo koje mu je njegov stariji brat poslao iz Alžira dvije godine ranije. U njemu se nalazio njegov duhovni testament, kojeg su Gérard i njegova majka Monique odlučili objaviti i poslali u časopis „La Croix“.
Neki od čitatelja koji su tada vidjeli taj tekst smatraju ga jednim od najvažnijih mističnih spisa 20. stoljeća. U malo redaka sažeta je smisao prisutnosti Christiana de Chergéa u Alžiru i njegova teološka vizija dijaloga s islamom. A ta vizija, ukorijenjena u svakodnevnom životu s muslimanima, podržavana zajedničkom molitvom, i danas ima istu snagu. U vremenu kada se sa krajnje desnice šire narativi o sukobu civilizacija, i kada se spominjanje islama u javnoj raspravi prečesto svodi na polemike, pogled na susret pun nade, kakav je imao Christian de Chergé, zadržava svu svoju proročku snagu. S puno povjerenja, Christiane poziva na uspostavljanje veza koje su prije svega egzistencijalne i duhovne naravi.
No prior se ponekad osjeća usamljeno u svom pozivu. Njegova subraća nisu toliko zainteresirana za islam. Brat Luc, liječnik koji je na raspolaganju svim susjedima, bez razlike, tu je prvenstveno zato da bude blizu siromašnih i bolesnih. Neki drugi došli su da budu duhovna podrška kršćanima u Alžiru ili da žive jednostavnijim monaškim životom. Teško im je razumjeti toliki interes njihovog priora za muslimansku duhovnost, kao i to da tijekom mjeseca ramazana posti i da skida sandale prije ulaska u kapelu.
Neki od njih su u početku nevoljko prihvatili inicijativu Christiana de Chergé i Claudea Raulta, „bijelog oca“ koji će kasnije postati biskup Laghouata, za organiziranje susreta među kršćanima koji žele graditi duhovne veza s muslimanima.
Njihova grupa, „Ribât-es-Sâlam“, „sveza mira“, ipak je osnovana, a domaćin joj je bila zajednica u Tibhirineu. Ubrzo su im se pridružili muslimani iz sufijske bratovštine „Alawiya“, koji su u prosincu 1979. došli monasima čestitati Božić i koje je Christian de Chergé tom prilikom pozvao na susret.
„Ribat-es-Sâlam“ sastajao se dva puta godišnje. Za svaki susret kršćani i muslimani izabrali bi prethodno jednu zajedničku temu o kojoj bi razgovarali, a potom bi molili. „Malo-pomalo, ova molitva u tišini zauzimala je sve više prostora te smo odlučili ostati sat vremena u tišini oko svijeće“, prisjeća se Claude Rault. „Skupa stajati pred Bogom, povezani u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi, nadilazilo je sve riječi koje smo mogli izgovoriti.“
Za ulazak u istinski međureligijski dijalog, Christian de Chergé daje nekoliko preporuka, poput putokaza. Prije svega, odsutnost bilo kakvog interesa. Ne trebamo čekati da druga osoba napravi korak prema nama, kako bismo mi išli prema njoj. Moramo, kaže, ostaviti po strani ovaj mentalitet „taliona“ – „ja tebi- ti meni“, koji nas „vreba na sve moguće načine.“ Ponekad čujemo ljude kako kažu: „Mi smo uvijek ti koji imaju inicijativu. Sad je dosta“, zapisao je u istom tekstu. Doista, neki kršćani u međureligijskom dijalogu često očekuju reciprocitet. Međutim, za Christiana de Chergéa najvažnije je otkloniti podozrivost, ne postavljati uvjete, biti dobronamjeran.
Neki će negodovati: nije li to iluzija? Nije li Christian de Chergé naivan? To su mu znali predbacivati. Na to čak aludira i u svom duhovnom testamentu : „Očito da će moja smrt naizgled dati za pravo onima koji su vrlo brzo zaključili da sam naivan, da sam idealist: „Da čujemo što sada misli !“
Ali Christian de Chergé glatko odbacuje ovaj prigovor. Za njega, Isusov način bilo je davanje bez računice i bez očekivanja ičega zauzvrat. „Svi smo mi prije svega dužnici začetnika jedne zadivljujuće inicijative koju je poduzeo Onaj koji nas je do kraja ljubio. Ići prema drugima znači ići prema Bogu; sve je to jedno, i ja drugačije ne mogu.“ Za njega je stvar riješena.
Utjelovljujući ovaj stav nesebične ljubavi tijekom cijelog života, prior je unaprijed bio zabrinut, što je vidljivo i u testamentu, radi moguće instrumentalizacije njegove smrti koja bi se mogla usmjeriti protiv Alžiraca i muslimana. „Naime, ne vidim kako bih se mogao radovati da ovaj narod kojeg volim bude bez razlike optužen za moje ubojstvo .“ stoji u tekstu. To bi bilo sasvim suprotno smislu njegova života. I kao da želi otkloniti bilo kakav nesporazum, snažno potvrđuje svoju ljubav prema Alžiru i islamu, koji su za njega „jedno tijelo i jedna duša“, navodeći koliko je od njih primio. Ne postavlja se s visoka kao darivatelj, nego ponizno, kao primatelj. I još jedna napomena prije ulaska u iskreni dijalog: prior Tibhirinea skeptičan je prema teološkom pristupu, koji se može pretvoriti u nadmetanje s racionalnim argumentima kako bi se drugoga uvjerilo u istinu svoje vlastite vjere. Po tom pitanju na njega su veliki utjecaj imali sufiji iz bratovštine „Alawiya“ koji su se pojavili na prvom susretu „Ribât-es-Sâlama“, na blagdan Svih svetih 1980. godine, rekavši: “Ne želimo se s vama upuštati u dogmatsku raspravu. Osjećamo se pozvanima na jedinstvo. U dogmi i teologiji postoje mnoge barijere koje su stvorili ljudi. Želimo dopustiti Bogu da među nama stvori nešto novo.“
U teološkom pristupu doista postoji rizik da drugoga svedemo na ono što mislimo da znamo o njegovoj religiji i da ga pritom, na neki način, provjeravamo. Istinski dijalog, naprotiv, „otvara prostor za nešto novo“, piše Christian Salenson u djelu „Mistične ljestve dijaloga Christiana de Chergéa“ (Bayard, 2016.). Dakle, u pristupu Christiana de Chergéa nema postavljenog cilja. Ne počinje se time da se unaprijed kaže što je moguće, izvedivo, zamislivo, a što nije. Duhu se ne zadaje okvir, unaprijed postavljena granica djelovanja, koju on ionako ne poštuje! Budućnost pripada Bogu.
Za Christiana de Chergéa, dijalog je prije svega egzistencijalno pitanje. Sastoji se od konkretnog života: samostanske svakodnevnice, zajedničkih briga i zajedničkog fizičkog rada. Tu su i bolesnici koji dolaze kod brata Luca, susjedi koji navraćaju. Ali sve ovo ne svodi se samo na ljudsku dimenziju. Ni u tim jednostavnim kontaktima ne može se zanemariti niti umanjiti duhovna dimenzija čovjeka. Dakle, radi se i o susretu na duhovnoj razini.
Vjera drugoga je dar Božji, poticaj za našu vlastitu vjeru. Jedan događaj iz njegova života prikazuje to vrlo zorno. Muhamed, prijatelj iz susjedstva, zamolio je priora da ga nauči moliti. Nakon toga su često znali razgovarati o Bogu. Ali u jednom periodu Christian je bio jako zauzet samostanskim obavezama i primanjem brojnih gostiju, te je zapostavio druženje s Muhamedom. I jednog dana ovaj mu je prigovorio: „Već dugo nismo kopali naš bunar!“. Slika se urezala u pamćenje. Do te mjere da je drugom zgodom Christian u šali pitao Muhameda: „I što ćemo naći na dnu našeg bunara? Muslimansku ili kršćansku vodu?“ Muhamed ga pogleda „pomalo nasmiješen, pomalo zabrinut“ i odgovori mu: „Pa družimo se već tako dugo, a ti mi sad postavljaš ovakvo pitanje!… Znaš, na dnu tog bunara, naći ćemo vodu Božju“.
Što nam govori ova priča? Prije svega to da se vjernici uzajamno potiču. „Svojom različitošću, drugi nas neprestano poziva na produbljivanje vlastite vjere“, piše Christian Salenson u svojoj knjizi „Christian de Chergé. Teologija nade“. Pluralnost za kršćansku vjeru nije nikakva zapreka, niti nešto što vodi u konfuziju relativizma, nego zdravi podstrek za jedne i druge, pri čemu svatko ostaje vjeran svojoj tradiciji.“
Nadalje, govori nam da nijedna tradicija ne može pretendirati na to da samo ona u cijelosti obuhvaća misterij Boga. Naša vizija istine uvijek je djelomična; mi ju ne posjedujemo.
Naprotiv, ova priča pokazuje da je vjernicima potrebna vjera drugih, kako bi rasli u vlastitoj vjeri. Vjernici zajedno „kopaju bunar“ kako bi pronašli istoga Boga (la-croix.com; fratellanza.net).