„Ne treba vjerovati da je Crkva zato što je upravila svoju brigu prema dušama, zanemarila ono što se odnosi na smrtni i zemaljski život.“ – papa Lav XIII., Rerum novarum, 23
Krešimir Cerovac
Crkva ovih dana obilježava iznimno važnu obljetnicu: 135 godina od objave enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum (O novim stvarima) objavljene 15. svibnja 1891. Nije to prigoda za puko akademsko prisjećanje ni muzejski eksponat iz prošlosti. Taj tekst i danas, nakon više od stoljeća, govori iznenađujuće suvremenim jezikom. Njegove misli često zvuče manje kao proizvod 19. stoljeća, a više kao izravan komentar na današnje vijesti i izazove.
Papa Lav XIII., rođen kao Vincenzo Gioacchino Raffaele Luigi Pecci 2. ožujka 1810., bio je jedan od najintelektualnijih i najdalekovidniojih papa modernog doba. Studirao je filozofiju, teologiju, te civilno i kanonsko pravo u Rimu, a za svećenika je zaređen 1837. godine. Već u tridesettrećoj godini imenovan je nuncijem u Belgiji, a potom se vraća u Perugiu, gdje bio biskup, imenovan od pape Grgura XVI., i to 32 godine. Kardinalom ga imenuje papa Pio IX. 1853., a nakon njegove smrti izabran je za papu 1878. godine i uzeo ime Lav XIII. Zanimljivo je da je papa Lav XIII. prvi papa koji se pojavio na filmu – snimljen u šetnji vatikanskim vrtovima – te da je uveo nošenje zucchetta, kapice koje danas nose pape, kardinali i biskupi. Otvorio je Vatikanski arhiv stručnjacima i znanstvenicima, koji je do tada bio zatvoren za javnost. Umro je 20. srpnja 1903., nakon 25 godina pontifikata, u dubokoj starosti od 93 godine i sahranjen je u bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Svojim je pontifikatom Crkvi vratio međunarodni ugled kakav dugo nije imala – a Rerum novarum ostaje trajni pečat toga napora.
Papa Lav XIII. nije bio revolucionar – nije prihvatio liberalnu demokraciju bezuvjetno niti se odrekao tradicionalnih crkvenih pretenzija. No bio je dovoljno mudar da shvati kako Crkva mora progovoriti jezikom suvremenoga društva ako želi ostati relevantna. Njegova Rerum novarum i danas je referentna točka svake rasprave o pravednom društvenom uređenju, a njezin utjecaj vidljiv je u kršćansko-demokratskim pokretima 20. stoljeća diljem Europe. Ukratko, Lav XIII. bio je papa koji je Crkvu izveo iz reakcionarne obrane prema aktivnom sudjelovanju u oblikovanju modernog svijeta – i to mu je najveća povijesna zasluga.
Djeluje u trenutku kad je Industrijska revolucija na vrhuncu. Sela se prazne, gradovi rastu, tvornice upijaju tisuće radnika, a novi društveni poredak stvara obespravljenu klasu: proletarijat. Ljudi rade u neljudskim uvjetima, bez sigurnosti, bez zaštite i bez prava. S druge strane, Marx i Engels objavili su 1848. Komunistički manifest – pune 43 godine prije nego što će Crkva teološki sustavno progovoriti o radničkom pitanju. Ta zakašnjela reakcija često je bila predmet kritike. Papa Benedikt XVI. to je kasnije otvoreno priznao u enciklici Caritas in veritate: predstavnici Crkve sporo su shvaćali da je pitanje pravednog ustroja društva potrebno promatrati na nov način.
U središtu Rerum novarum nalaze se dvije ključne ideje, obje i danas relevantne. Prvo: Crkva odbacuje marksistički socijalizam. Klasna borba nije rješenje – prema enciklici, ona ne samo da neće ukloniti napetosti nego će naštetiti radnicima jer nameće nasilje, izvrće ulogu države i narušava sav društveni poredak. Privatno vlasništvo je pravo i poziv: čovjek ga dopušteno posjeduje i ono mu je za život potrebno. No – i ovdje leži bit – privatno vlasništvo nije apsolutno. Crkva bez oklijevanja govori: čovjek ne smije imati izvanjske stvari samo kao svoje vlastite, nego kao opće, da ih uzmogne i drugima rado dijeliti u potrebi. Bogatstvo obvezuje.
Drugo: Crkva se jednako oštro protivi ekonomskom liberalizmu koji je razorio radničke cehove, ostavio ljude bez zaštite i otvorio prostor nezasitnoj lihvi, monopolima i gotovo ropskom jarmu koji su bogataši nametnuli bezbrojnom mnoštvu. Enciklika ne pravi od tržišta idola – ona mu postavlja moralne granice.
Pravedna plaća temelj je pravednog društva: oduzimati nekome ono što zaslužuje velika je nepravda koja vapije za osvetom. Poslodavci moraju razumjeti da ni Božja ni ljudska prava ne dopuštaju iskorištavanje bijednika radi osobne dobiti. Država ima neotuđivu dužnost štititi slabije; siromašni, nemajući ništa čime bi se branili, oslanjaju se upravo na državnu zaštitu – i ta zaštita nije politička milost, nego moralna obveza. Snaga države ogleda se upravo kroz njezino služenje slabima i zapostavljenima. Enciklika snažno podupire i pravo na sindikalno organiziranje: osjećaj nemoći potiče ljude da traže pomoć drugih, a pravo na stvaranje privatnih društava prirodno je ljudsko pravo. Sindikati nisu prijetnja – oni su izraz prirodnog prava na udruživanje.
Enciklika Rerum novarum nije ostala usamljeni glas. Postala je matičnim dokumentom čitave tradicije katoličkog socijalnog nauka. Papa Pio XI. 1931. piše Quadragesimo anno, Ivan XXIII. 1961. Mater et Magistra, Pavao VI. 1967. Populorum progressio, a 1971. i apostolsko pismo Octogesima adveniens. Papa Ivan Pavao II. ostavlja trilogiju socijalnih enciklika: Laborem exercens (1981.), Sollicitudo rei socialis (1987.) i Centesimus annus (1991.). Niz zatvara Benedikt XVI. enciklikom Caritas in veritate iz 2009. – a Papa Franjo nastavlja tu liniju apostolskom pobudnicom Evangelii gaudium i enciklikom Laudato si’, proširujući socijalno pitanje na ekološku dimenziju. Svaki od tih dokumenata je potvrda, razrada i aktualizacija temeljnog uvida pape Lava XIII.: nije moguće biti vjernički indiferentan prema nepravdi u ekonomskom i društvenom životu.
Šire gledano, globalna ekonomija 21. stoljeća stvara nove oblike starih nepravdi. Danas aktualna platformna ekonomija dovodi milijune radnika bez ijednog jamstva koje je Rerum novarum zahtijevala – nema stalnih ugovora, nema mirovinskih doprinosa, nema prava na sindikalno organiziranje, nema zaštite od trenutnog otkaza. Tu je i globalizacija koja je, pak, dodala novu dimenziju: multinacionalne kompanije koje premještaju proizvodnju tamo gdje se, najčešće, radnička prava najslabije provode. Enciklika Rerum novarum prepoznala bi to kao bijeg od odgovornosti. Algoritam je zamijenio bezosjećajnog poslodavca iz 1891., a za mnoge su rezultati isti. Koncentracija kapitala u rukama sve manjeg broja mega-bogatih pojedinaca i korporacija dosegnula je razine koje bi zaprepastile i samog papu Lava XIII.
Kapitalizam prema Rerum novarum nije ni vrag ni anđeo. On je sustav koji može, uz odgovarajuće okvire, služiti ljudskom dostojanstvu – ali koji, prepušten sam sebi, nužno klizi prema eksploataciji. Mjera ispravnosti ekonomskog sustava nije rast BDP-a niti ukupno bogatstvo nacije – nego pitanje što se događa s najranjivijima. To je kriterij koji ne zastarijeva.
Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate sažima sve to u jednoj rečenici koja zaslužuje biti upisana nad svaki ured ministarstva financija i svaku korporativnu upravu:
„Prvi kapital koji treba sačuvati i vrednovati sam je čovjek – osoba u svojoj cjelovitosti. Čovjek je začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života.“
Papa Franjo tu misao dalje radikalizira: ekonomija koja ubija nije neutralna – ona je moralni i duhovni problem. Crkva koja o tom šuti nije vjerna svom pozivu. Stoga, 135. obljetnica Rerum novarum nije povod za nostalgičan pogled unatrag. Ona je poziv na trijezno, hrabro i konkretno propitivanje: što se danas radi s radnikom kojemu je uskraćena pravedna plaća? Što se radi s mladim čovjekom kojemu sustav ne nudi ni minimum egzistencijalne sigurnosti? Što se radi s dostojanstvom osobe koje se tržišni mehanizmi ne sjećaju, jer ono nema svoju cijenu na burzi? Rerum novarumpodsjeća na nešto što suvremena ekonomska misao često zaboravlja: ekonomija nije prirodna sila poput gravitacije – ona je ljudska tvorevina, oblikovana izborima, pravilima i vrijednostima. Kao takva, ona je podložna moralnoj prosudbi.
Rerum novarum se ne čita – ona se živi (fratellanza.net).