Foto: © KNA/Vatican Media/Romano Siciliani
Suprotno diskursu koji Crkva zastupa već tri stoljeća, papa Leon XIV. tvrdi da su moralna pitanja pravde i slobode daleko važnija od pitanja seksualnosti. Ovaj „subverzivni” govor u 2026. godini izgledao bi sasvim običan za nekog teologa s kraja 16. stoljeća, kaže povjesničar Jean-Pascal Gay.
Jean-Pascal Gay, profesor povijesti kršćanstva (moderno i suvremeno razdoblje), Katoličko sveučilište u Louvainu, “La Croix”, 7. svibnja 2026.
Dana 23. travnja, u zrakoplovu kojim se vraćao iz Afrike, papa Leon XIV. izgovorio je rečenicu koja se mogla shvatiti jednostavno kao znak zdrave pastoralne pameti.. Na pitanje o blagoslovima istospolnih parova i podjelama koje oni izazivaju, odgovorio je: “Mislim da je jako važno da shvatimo da se jedinstvo ili podjele u Crkvi ne bi trebale vrtjeti oko pitanja seksualnosti. Kada Crkva govori o moralu, postoji tendencija da se misli jedino na pitanja seksualne naravi. No ja vjerujem da postoje daleko važnija pitanja poput pravde, jednakosti, slobode osoba, slobode vjeroispovijesti, kojima bi trebalo dati prednost u odnosu na ovo specifično pitanje”.
Izjava je odmah protumačena kao pastoralna gesta – apel da ne dopustimo da pitanja seksualnosti ugrožavaju jedinstvo Crkve. Svakako da je to i pastoralna gesta; ali ona ima i doktrinarnu dimenziju koja je uvelike nadilazi. Papa Leon XIV. učinio je nešto važno, možda i nesvjesno – iznova je otvorio jedno pitanje koje je katoličanstvo potisnulo još od 17. stoljeća: pitanje hijerarhije grijeha. Evo iznenađenja: usredotočenost katolicizma na seksualni moral nije nikakva konstanta niti stvar tradicije. To je povijesni pomak, vremenski jasno određen.
Pobačaj, kontracepcija, homoseksualnost i razvod, to su područja na kojima su katoličke institucije posljednjih desetljeća vodile svoje najvidljivije borbe. Prema kazivanju ispovjednika, masturbacija zauzima vrlo značajno mjesto u okviru ispovijedi. Izgleda da je moralna predodžba Crkve usredotočena na tijelo i njegove intimne čine.
Međutim, povijest moralne teologije pokazuje da takav koncept ne postoji oduvijek: do 17. stoljeća kazuisti nisu najveći dio svoje energije posvećivali grijesima tijela, nego pitanjima pravednosti i pravde. Bilo je to tomističko gledište: pravda – usmjerena prema drugome – imala je prednost u odnosu na čednost – usmjerenom od sebe prema sebi.
Tako je veliki teolog Gabriel Vásquez mogao ustvrditi da je sodomija manje težak grijeh od krađe: budući da društvena krepost ima prvenstvo pred osobnom krepošću, i njezino kršenje je teže. Ovakav stav bi danas bio neodrživ – ne zato što se doktrina formalno promijenila, nego zato što se pomaknuo moralni okvir unutar kojeg je to bilo razumljivo. A legitimnost tog pomaka, to je zapravo ono što Leon XIV. dovodi u pitanje.
Taj se pomak dogodio u kratkom roku, između 16. i 17. stoljeća, a njegovi uzroci su više strukturalni nego teološki. Proces takozvane konfesionalizacije – duboko ispreplitanje katoličkog reformizma s izgradnjom modernih država – trajno je preoblikovao katoličku moralnu kulturu. Ustupajući jurisdikcijski prostor novonastaloj državi, Crkva ga je kompenzirala sve jačim pretenzijama na nadležnost nad unutarnjim životom pojedinca, nad područjem savjesti, a onda i nad tijelom.
Rezultati su vidljivi u teološkoj literaturi: sredinom 17. stoljeća, dominikanac Vincent Baron tvrdio je da se težina grijeha treba mjeriti njegovim odstupanjem od prirodnog zakona – pomak koji je grijehe protiv naravi uzdigao na poseban status. Isusovac Théophile Raynaud bio je izričit: seksualni grijeh bio je neprijatelj protiv kojega se vjernici moraju boriti s najvećom odlučnošću. Seksualni prijestup postajao je arhetip grijeha. Hijerarhija kreposti koja je pravednost stavljala iznad čednosti, tiho je preokrenuta.
Tijelo, određeno spolnošću, mjesto na kojem se provjerava vjernost subjekta normi, postajalo je domena Crkve upravo u trenutku kada je država preuzimala sve ostalo.
Važno je uočiti taj pomak. S jedne strane, to nam omogućuje pobijanje raširene zablude: taj pomak nije povezan s razvojem seksualnosti u društvima krajem 20. stoljeća, protiv kojih bi Crkva navodno reagirala, niti s „politizacijom intime” koja pripada istom vremenu. Ovaj pomak se dogodio tri stoljeća ranije i on ima sasvim ekleziološke implikacije.
S druge strane, omogućuje da razumijemo neke od njegovih uzroka: ovaj preokret nije bio teološki neizbježan. On je proizvod konkretnog spleta povijesnih okolnosti u kojima je Crkva svoju jurisdikciju nad društvom zamjenjivala dominacijom nad savješću, koja je postala područje njezine nadležnosti. Tako je tijelo, određeno spolnošću, mjesto na kojem se provjerava vjernost subjekta normi, postalo domena Crkve upravo u trenutku kada je država prisvajala sve ostalo.
Ovaj scenarij je danas povijesno zastario. Politički poredak koji ga je proizveo – konfesionalna država, isprepletenost crkvene i građanske vlasti – raspao se. Pa ipak, moralna hijerarhija koju je stvorio i dalje opstaje, uglavnom bez kritičke refleksije, kao princip na kojem počiva katolička moralna ekonomija.
Intervencija Leona XIV. tako poprima svoj puni povijesni značaj. Kada kaže da su pravednost, jednakost i sloboda važnija pitanja od seksualnosti, on ponovno izriče – suvremenim jezikom, bez teološkog aparata – upravo onu hijerarhiju kreposti koju je Vásquez branio u 16. stoljeću, a koju je 17. stoljeće preokrenulo. Pravednost usmjerena prema drugome ima prednost nad čednošću usmjerenom prema sebi. Bližnji ispred vlastitog tijela. Ova bi tvrdnja teologu s kraja 16. stoljeća izgledala sasvim uobičajeno. U 2026. godini postala je gotovo subverzivna.
No upravo se ovdje nalazi stvarna napetost koju papa naglašava, ali je ne rješava. Rehabilitacija stare moralne hijerarhije ide u suprotnom smjeru od one kulture koju njegova vlastita institucija i dalje reproducira. Ista Crkva, koja sluša njegove riječi, nastavlja ulagati neusporedivo više institucionalne energije, pastoralne pozornosti i političkog kapitala u borbe koje se tiču seksualnog morala, nego u one koje se tiču ekonomskog izrabljivanja, rata ili strukturalnih nejednakosti. To je rezultat izgradnje katoličkog moralnog sustava taloženog tijekom tri stoljeća.
Ponovno uspostavljanje ravnoteže ne može se ostvariti pukim poticajima. Jer je konfesionalizirani okvir proizveo aktere – ispovjednike, biskupe, formirane vjernike – nositelje te preokrenute hijerarhije. Papa može govoriti u zrakoplovu; ali tek se u ispovjedaonici, u katehezi i u lokalnim istupima stvarni moralni okvir mijenja ili ne mijenja.
Lav XIV. postavio je ključnu dijagnozu, gotovo usput, s neuobičajeno izravnom jasnoćom, čak i u odnosu na svojega prethodnika. Ukazuje li ona na neki novi horizont ili će ta dijagnoza ostati proročki izazov koji će institucionalni okvir apsorbirati bez da se transformira – pitanje koje nam duga povijest katoličke moralne teologije daje razloga da postavimo – i razloga da ga pratimo s nešto malo nade (la-croix.com; fratellanza.net).