Foto: © KNA/Julia Steinbrecht (arhivska)
Svakog tjedna “Le Monde” razgovara s jednom poznatom osobom o presudnom trenutku njezina života. Danas svećenik govori o svom pozivu i iznosi kritiku krajnje desnice.
Maryline Baumard
Sahranio je Jonnyja Hollydaya i Julliette Greco, vjenčao kćerku Bernarda Arnaulta, ali on, braneći se od toga, kaže za sebe da je „narodni župnik“. Rođen 1968. godine u aristokratskoj obitelji, Benoist de Sinety odrastao je u prekrasnim kvartovima glavnog grada, prije nego što će u 20. godini ući u bogosloviju. Godine 2016. postaje generalni vikar pariške nadbiskupije, vrlo izgledni kandidat za biskupa, pobuđuje mnogo zavisti unutar Crkve. Na koncu se odlučio za ostavku te 2021. godine ponovo postaje župnik. U svom stanu u Lilleu primio je ekipu „Le Mondea“, netom po izlasku njegove knjige Za Kristovu stvar. Evanđelje nasuprot “kršćanskom identitetu”, u kojoj prokazuje izobličavanje katoličanstva od strane francuske krajnje desnice.
Ne bih danas bio ovdje da nije bilo…
…jednog svećenika koji me pitao što je to što me čini doista sretnim. U to vrijeme zanimao sam se za politiku i različite sukobe, te sam sanjao o tome da postanem reporter. Budući da nisam prošao na prijemnom ispitu na Političkim znanostima, upisao sam se na Pravo. Nakon prvog katastrofalnog semestra, majka mi je omogućila da odem kod jedne obitelji u Philadelphiu, u Sjedinjene države. Razmišljajući o onome što me čini istinski sretnim, o onome što mi donosi nutarnji mir, shvatio sam da je to prenošenje vjere, navještaj. I onda sam si rekao da ću postati svećenik.
Dakle, taj ste korak napravili u 19. godini, po povratku u Francusku?
Upravo tako. Svećenik s kojim sam razgovarao smatrao je da sam isuviše mlad i savjetovao mi da završim još jednu godinu studija, prije nego što o tome ponovo porazgovaramo. Nakon još jedne neuspješne godine, opet sam došao k njemu s čvrstim uvjerenjem da svećeništvo odgovara onome što doista jesam.
I bili ste primljeni. A što bi bilo da su vas odbili?
I to bi mi odgovaralo. I danas mislim da bih mogao biti isto tako sretan i da sam izabrao neki drugi put.
Dakle, vaše zvanje nije odgovor na “poziv”?
Ljudima se jako sviđaju priče u stilu svetog Pavla, ali ja nisam čuo nikakav “poziv”. Moj izbor je bio jedna jednostavna odluka, nastavak onoga što sam živio u djetinjstvu. To će vam možda izgledati banalno, ali to je ono najbitnije: ne bih bio tu da nisam imao tu sreću da sam rođen u obitelji koja me nije voljela radi onoga što sam mogao biti, nego jednostavno zbog onoga što sam bio. To mi je bio izvor samopouzdanja i istinske radosti.
Ali to ne objašnjava vaš odlazak u bogosloviju…
Kako da ne. Otkrio sam da je ta ljubav kojom sam bio okružen bila napajana kršćanskom vjerom. Življena u svakodnevnici kroz praštanje i stol na kojem je bilo mjesta za ljude u prolazu – za prijatelje, ali i za osobe u teškim situacijama. U očima odraslih vidio sam da im žele pomoći, što je i mene navelo da poželim prenositi te vrijednosti.
Koji su značajni trenutci vašeg djetinjstva?
Vjerojatno nedjeljni ručkovi. Moja majka, moj brat i ja, svake nedjelje smo išli na ručak kod bake i djeda. Brat moje bake, župnik u Parizu, moj djed “po srcu”, za vrijeme svog odmora bio je s nama za stolom. Razgovarali smo o homiliji i Evanđelju, ne zato da kažemo kako je župnik bio dosadan, nego da produbljujemo tu temu.
Za vrijeme svog odmora svaki dan je slavio misu u seoskoj kapelici. Moji bratići i ja smo ministrirali u tom toplom ozračju. Nikad si nisam postavljao pitanje da li ću ići na misu, to je bio sastavni dio mog života. Kao adolescent nekoliko puta nisam otišao, tek tako da razljutim mamu. Odrastao sam u homogenom društvu i svoje prijatelje našao sam u kršćanskim krugovima: skauti, katoličke škole… Sve to objašnjava zašto me nikad nije napuštala želja da živim svoju vjeru, što me dovelo do želje da se angažiram do kraja.
Bili ste svojeglav mladić kojega su isključili iz jedne renomirane obrazovne ustanove, živahan dečko, kako kažu vaši prijatelji. Kako ste se nosili sa strogim načinom života u bogosloviji?
Nakon ulaska u bogosloviju 1988. godine, rekao sam si da možda tu neću dugo ostati. Ta luda pomisao došla mi je zbog mog otpora i straha. Osjećao sam onaj isti strah koji primjećujem kod zaručnika kada krenu prema braku i kada se pitaju da li možda rade veliku glupost.
Moj prvi šok bio je kada sam vidio da su neki na mojoj godini, bilo nas je 25, bili stariji od mojih roditelja. Odmah sam uvidio kulturološki jaz između načina na koji sam ja živio svoju vjeru i discipline u bogosloviji. Na večernjoj molitvi, dok sam ja s brevijarom u ruci tražio stranice, drugi su pjevali psalme kao da su to činili oduvijek. Puno toga nisam znao, iako sam bio gorljivi katolik.
Osim toga, izašli ste iz bogoslovije…
Da, 1993. godine jer mi je atmosfera bila preteška. Trebalo mi je nešto drugo. Možda i zato da si dokažem da mogu raditi i nešto drugo. Otišao sam u Bosnu i ostao tamo devet mjeseci s jednom nevladinom udrugom, između Mostara i Sarajeva, uz područje sukoba.
Je li se moglo dogoditi da se i ne vratite u bogosloviju?
Da. Ne znam točno radi čega sam se vratio. Da li zato što sam rekao da ću se vratiti? Da li zato što se moja želja u Bosni učvrstila? Povratak je bio težak jer su mi prije toga odredili duhovne vježbe i probni period od trideset dana. Poslušao sam, a prije kraja ljeta otišao sam s trojicom prijatelja na brod. Kada smo pristali u Saint-Tropezu, nazvao sam mamu koja je otvorila pismo pristiglo iz biskupije: kardinal Lustiger (1926-2007) prihvaća moj povratak i zakazuje ga za dan 6. rujna u 8 sati. Bilo je to 5. rujna i bilo je 20 sati! Poglavar kojemu sam pokušao objasniti svoju situaciju, jednostavno je rekao: “O tome nema nikakvih pregovora” i spustio slušalicu. Uskočio sam u noćni vlak i stigao pred bogosloviju neobrijan i neopran. Ugledavši druge u odijelima i kravatama, malo sam se dvoumio, ali sam ipak ušao. Bilo je to prije više od 30 godina i nikada nisam zbog toga zažalio.
Kasnije su došli i trenuci sumnje, napose jedne noći, na semaforu…
Imao sam četrdesetak godina, bio sam tajnik kardinala Lustigera. Kad sam se vraćao s večere u domu svojih prijatelja i njihove djece, stojeći na semaforu, došlo mi je pitanje: tko će se mene sjetiti kad umrem, budući da neću imati djece? Obuzela me velika tuga koja je bila prisutna i kad sam došao kući, u nadbiskupiju. Imam sreće da to stanje nije potrajalo, ali dobro pamtim taj trenutak. S vremenom se razlozi za tugu mijenjaju. Starimo, prolazimo kroz prekretnice. Nije bitno sjećanje koje ostaje iza nas, bitno je da živimo ono što trebamo živjeti. Možemo biti svjetski poznati umjetnici, i nakon dvadeset godina, biti zaboravljeni.
Time što ste bili na službi u Saint-Germain-des-Prés, od 2009 do 2016. godine, postali ste na neki način župnik slavnih osoba. Da li vas smeta ova etiketa?
Suprotno od onoga što se piše, ja ne provodim dane po salonima milijardera. Ali ako jedan milijarder dođe k meni, bit će primljen isto kao i klošar, sasvim isto. Nakon što sam sahranio Johnnya Hollydaya (2017.) mediji su puno pisali o meni, ali to je bio puki stjecaj okolnosti. I ne žalim se radi toga jer mi je ta ceremonija ukopa dala vidljivost koja je bila korisna za knjigu o migrantima koju sam u to vrijeme izdao (“Treba dignuti glas”, u suradnji sa Romainom Gubert, Flammarion 2018). Kada su me pozivali da govorim o Johnnyju, kao uvjet sam postavljao to da mogu govoriti i o mojoj temi. Providnosno.
O pitanju migranata momentalno se slabo govori, kao da je ostalo negdje u zagradi, iako situacija i dalje traje…
To je dokaz da naše društvo zna neku stvarnost pokopati tako da o njoj ne govori. Oni koji su govorili, umorni su od toga da stalno dobivaju po glavi – meni su nakon knjige prijetili smrću – i da ih se proglašava “izdajnicima društva”.
Vaša sloboda izražavanja, je li ona uzrok tome što niste postali biskup?
Nemam pojma. Ja sam župnik i to me raduje. Uvijek sam dobivao jako lijepa poslanja: u 18. okrugu Pariza, od 1998 do 2003., ubrzo nakon ređenja 1997.; Saint-Germain-des-Pres od 2009 do 2016.; generalni vikar od 2016. do 2021. Svaki put sam išao stepenicu više. Naravno, svaka stepenica više u Crkvi u konačnici znači postati biskup. Nesvjesno sam birao način ponašanja koji me je mogao dovesti do toga. Ne doći do toga – otići u Lille – to me je oslobodilo. Danas sam slobodniji nego ikad. Naučio sam bježati od bilo kakve mogućnosti karijere. Trebalo mi je nešto vremena da to shvatim, jer mislim da sam bio predviđen za tu šemu.
Godine 2021. napustili ste mjesto generalnog vikara, nakon pet godina, razočarani. Prije toga ste dali ostavku na mjesto predstavnika biskupije u savjetu za upravljanje javnim ustanovama koji je bio zadužen za obnovu katedrale Notre-Dame. Sve neke ostavke!
Da! Dao sam ostavku jer se u jednom trenutku sva koherentnost tijela kojem sam pripadao u mojim očima raspala. Do te mjere da sam morao preispitati razloge svoje prisutnosti. Ponovno sam stao na noge zahvaljujući župskoj zajednici Saint-Eubert u Lilleu koja me primila bez postavljanja pitanja, bez ispitivanja o onome što nisam htio ili nisam mogao reći. Prve dvije godine bile su prije svega vrijeme mojeg oporavka. Ali to što sam prošao, dalo mi je da bolje razumijem mnoge osobe oko sebe koje su – tada sam to otkrio – doživjele zloporabu vlasti, manipulaciju, trenutke depresije. I bez dijagnoze, imam dojam da sam doživio nešto što sliči na raspad svega onoga što sam vjerovao da je vrlo stabilno.
U tom župničkom životu kojem ste se vratili, što vas danas najviše obogaćuje?
Nedjeljna misa. To je zajednica koja slavi jednu prisutnost koja nas nadilazi i koja je istovremeno tako blizu nas. Posebno volim dijeliti pričest, vidjeti kako prilaze ljudi najrazličitijih nazora. To je doista dojmljivo.
U vašoj knjizi Za Kristovu stvar. Evanđelje nasuprot “kršćanskom identitetu“, prokazujete političku zamku kulturološkog katolicizma u kojem nema njegove srži, neku vrstu Crkve “bez Krista”, kako kažete…
Da, prokazujem jedan pristup u kojem Krist nije važan, u kojem je važno samo to da je postavljen kršćanski dekor, da budemo u kršćanskom selu. Ali kršćanstvo odcijepljeno od Krista, to je gnusoba, to je otvoren put prema svakom bezumlju. Krist je onaj koji Crkvu čuva od bezumlja. Čim se odmaknemo od njega, postajemo gurui, stvaramo tiraniju.
Prozivate političare po imenu, Erica Zemmoura i Phillipea de Villiersa, kažete da se služe katoličanstvom svodeći ga na jednu od komponenti ideologije krajnje desnice…
Da, zato što te osobe u svojim javnim nastupima osporavaju koherentnost kršćanske vjere. Kao kršćanin, kao svećenik, imam dužnost da im odgovorim. Ne može se, kako to oni čine, pozivati na Krista i zastupati stavove suprotne Evanđelju; držati govore o odbacivanju drugih, prizivati strahove i izoliranje od drugih. Instrumentaliziraju kršćanski nauk. Pod izlikom da žele vratiti Francuskoj njen kršćanski sjaj, zagovaraju nasilje koje je u suprotnosti s Evanđeljem.
I da ih niste imenovali, znali bismo o kome govorite…
I ja sam si postavio isto pitanje, ali kao građanin, kao čovjek, ovaj puta ne kao svećenik, imam im pravo odgovoriti budući da bez ikakvog srama i javno iskrivljuju poruku Evanđelja (lemonde.fr; fratellanza.net).