Foto: © KNA/Vatican Media/Romano Siciliani
„Zbog toga rad nije samo sredstvo; on izražava i podiže dostojanstvo našeg života. To je sastavni dio ljudske prirode, prirodan put prema zrelosti, napretku i osobnom ispunjenju.“ – enciklika Magnifica Humanitas
Krešimir Cerovac
Rad je oduvijek za katoličku vjeru bio više od puke potrebe za preživljavanjem. Kroz rad čovjek upoznaje sebe, gradi odnose, doprinosi zajednici i odgovara na poziv koji nadilazi samu ekonomiju. Stvoreni na sliku Stvoritelja, ljudi kroz rad nastavljaju njegovo djelo – uljepšavaju svijet, podupiru obitelji, uče surađivati i grade ono što pojedinac sam ne bi mogao postići. Upravo zato je Crkva, od Rerum Novarum naovamo, uporno isticala zaštitu radnika i borbu protiv izrabljivanja, prepoznajući u dostojanstvu rada ključ za razumijevanje sveukupnih društvenih pitanja.
U nedavno objavljenoj enciklici Magnifica Humanitas pape Lava XIV. to je pitanje u samom središtu promišljanja. Polazeći od uvjerenja da je ljudska osoba uvijek cilj, a nikada sredstvo, enciklika upozorava da suvremene tehnološke i gospodarske transformacije nose opasnost da se radnika promatra isključivo kroz prizmu učinkovitosti, produktivnosti i tržišne vrijednosti. Kada se rad svodi na skup mjerljivih zadataka, a čovjek na izvršitelja algoritamskih naloga ili zamjenjivu kariku u proizvodnom procesu, narušava se ono što Crkva smatra temeljnim smislom rada – njegovo sudjelovanje u razvoju osobe i izgradnji zajednice.
Iako prepoznaje u umjetnoj inteligenciji i automatizaciji golemi potencijal za unapređenje života, enciklika upozorava da tehnologija može postati sredstvo nove dehumanizacije ako se njezin razvoj podredi isključivo logici profita. Radnici koji su prisiljeni prilagođavati se zahtjevima strojeva i algoritama – umjesto da tehnologija bude oblikovana prema njihovim potrebama i dostojanstvu – simptom su upravo tog izopačenja. Algoritamsko upravljanje, stalni elektronički nadzor, rad putem platformi i nesigurni oblici zaposlenja stvaraju osjećaj zamjenjivosti i gubitka profesionalnog identiteta: radnik postaje izvršitelj zadataka koje određuje sustav čiju logiku ne razumije i na koju nema nikakva utjecaja.
Magnifica Humanitas time nastavlja dugu tradiciju katoličkog socijalnog nauka, ali je sada smješta u okolnosti digitalnog doba. Njezina je središnja poruka da se ljudska osoba ne može svesti na ekonomsku jedinicu ili proizvođača vrijednosti, nego da je pozvana na ono što enciklika naziva „integralnim ljudskim razvojem“ – rastom koji obuhvaća sve dimenzije života: materijalnu, društvenu, kulturnu, moralnu i duhovnu. Pitanje rada stoga nikada nije samo pitanje produktivnosti ili tržišne učinkovitosti. To je, u krajnjoj mjeri, pitanje o tome kakvo se društvo gradi i koliko u njemu ima mjesta za dostojanstvo svakoga čovjeka. Enciklika podsjeća, da „rad nije samo instrument; on izražava i usavršava dostojanstvo naših života. On je zahtjev ljudske uvjetovanosti, uobičajeni put prema zrelosti, razvoju i osobnom ispunjenju.”
Raditi znači biti čovjek u punom smislu riječi – biti djelatan, odgovoran i ukorijenjen u zajednici. Iz toga proizlazi i jasno načelo socijalne doktrine Crkve: pomoć siromašnima može biti nužna u kriznim trenucima, ali ne smije postati jedini odgovor – cilj je da svatko živi dostojanstveno kroz vlastiti rad.
Enciklika upozorava da tehnološki napredak nije neutralan proces i da sam od sebe ne garantira društveni napredak. Tehnologija uvijek odražava neku viziju čovjeka i društva. Zato se pravo pitanje ne sastoji samo na to što umjetna inteligencija može učiniti, nego komu i kakvom društvu želi služiti. „Nijedna tehnologija ne smije umanjiti jedinstvenost ljudske osobe niti potisnuti njezinu sposobnost za slobodno i odgovorno djelovanje.“ Zbog toga razvoj umjetne inteligencije traži isto toliko etičke procjene koliko i tehničke izvrsnosti.
Nezaposlenost je posebno ozbiljan i stvaran problem. U doba četvrte industrijske revolucije, taj strah je opravdan: inovacije se sve više uvode radi snižavanja troškova i povećanja profita, a ne radi dobrobiti radnika ili zajednica. Posljedice su već vidljive – prekarni oblici šire se kao epidemija, a jaz između visoko plaćene stručne manjine i sve slabije plaćene radničke većine produbljuje se. Enciklika to jasno pokazuje i naglašava globalnu dimenziju problema: „Bogata društva automatiziraju brzo i kaotično, smanjujući potrebu za radnom snagom i stvarajući prostor za nezaposlenost te institucionalne tenzije. Ogromne regije svijeta ostaju zarobljene u hibridnim ekonomijama, gdje podcijenjeni ljudski rad i djelomične tehnologije koegzistiraju bez prave transformacije.” Takva područja postaju izvori nesigurnosti i prisilnih migracija – ljudski i društveni troškovi koje multinacionalne kompanije često zanemaruju.
Nije dovoljno očekivati da će koristi tehnološkog napretka same od sebe doprijeti do najsiromašnijih slojeva društva. Distributivna pravda nije naknadni dodatak ekonomijie, nego njezin sastavni moralni zahtjev. Svaki gospodarski izbor ima etičke posljedice. Zato enciklika upozorava da „više od ikada, u doba umjezne inteligencije i robotike, nije moguće osloniti se isključivo na ‘nevidljivu ruku’ tržišta.”
Kao odgovor predlaže nekoliko temeljnih načela: transparentnost i odgovornost: kako bi odluke temeljene na podacima i algoritmima bile razumljive i podložne nadzoru; uključivost, kroz ulaganja u obrazovanje, vještine i infrastrukturu, kako tehnološki napredak ne bi produbljivao društvene nejednakosti; te pravednost, ostvarenu poreznim, socijalnim i gospodarskim politikama koje ispravljaju neravnoteže nastale koncentracijom bogatstva i moći. Takvi mehanizmi, naglašava enciklika, „nisu kočnica inovaciji; naprotiv, čine je civiliziranom i humanom“.
Mladi koji ulaze na tržište rada u doba snažnih tehnoloških promjena posebno su ranjivi. Enciklika upozorava da društvo koje im ne osigurava stabilan i dostojanstven posao ugrožava vlastitu budućnost. Kad rad postane povremen i nesiguran, bez perspektive i mogućnosti napredovanja, to narušava ne samo ekonomsku stabilnost, već i mogućnost osnivanja obitelji, preuzimanja društvenih obveza i planiranja dugoročnih životnih ciljeva.
Temeljno pitanje današnjice nije hoće li umjetna inteligencija zamijeniti određene poslove, nego hoće li društvo sačuvati svijest da je rad više od ekonomske kategorije. Kako sugerira Magnifica Humanitas, budućnost rada bit će doista humana samo ako tehnološki napredak bude praćen jednako snažnim napretkom u zaštiti ljudskog dostojanstva, društvene pravednosti i solidarnosti. To je kriterij po kojem treba prosuđivati svaku inovaciju i svaku gospodarsku reformu (fratellanza.net).