Tradicija priziva vjernost, ali isto tako i promjene i pomake, podsjeća sestra Thérèse, opatica benediktinske opatije Sainte-Marie de Maumont. Po njezinu mišljenju, prenošenje tradicije zahtijeva artikulaciju između pamćenja i budućnosti, kao i strpljivost koju benediktinci nazivaju stabilitas – postojanost koja dopušta da ono što nam je predano sazrijeva.
La Croix, Sestra Thérèse, opatica benediktinske opatije Sainte-Marie de Maumont
Postoje riječi koje same u sebi nose napetost. „Tradicija” je jedna od njih. Od latinskoga tradere – predati, povjeriti, prenijeti drugome – ona istodobno priziva vjernost i promjenu, ukorijenjenost i pomak.
Moj svakodnevni život nalazi se unutar tog paradoksa. Kao opatica benediktinskog samostana, imam dužnost ne samo da svakog jutra čitam Pravilo koje je sveti Benedikt napisao u VI. stoljeću, nego i da ga tumačim svojim sestrama, nastojeći otkriti što ono govori ženama našeg vremena. Tako da već samo upravljanje zajednicom podrazumijeva ovo o čemu ovdje želim govoriti.
U suvremenim raspravama riječ „tradicija“ prečesto se svodi na dvije oprečne karikature: na blago koje treba netaknuto čuvati od nasrtaja promjena ili na teret koji bi napokon trebalo baciti kroz prozor. Ovakvi pristupi priječe nas da razumijemo način na koji tradicija oblikuje one koji su u njoj postojani iznutra.
Prenošenje tradicije uvijek je i tumačenje
Prva zabluda proizlazi iz poistovjećivanja tradicije i konzervativizma. Onaj tko prenosi tradiciju, on ne okamenjuje: on izabire, tumači i prilagođava. I sâm Benedikt crpio je iz starijih monaških predaja koje je ujedno preoblikovao: znao je da je prenošenje tradicije uvijek i tumačenje.
To je već Vincent de Lérins, redovnik iz V. stoljeća, izrekao iznimnom jasnoćom: razumijevanje i mudrost Crkve trebaju rasti – „samo neka rastu u istom smjeru, po istoj dogmi i istoj misli”. Istinska vjernost ponekad zahtijeva kreativnu hrabrost.
Naša društva pate od dvojake bolesti. Pojedini krugovi od tradicije su napravili muzej: u njega se ulazi s poštovanjem, ništa se ne dira, a izlazi se nepromijenjen. Svaka zajednica, bez obzira na svoje liturgijske preferencije, poznaje tu napast: obredi se izvršavaju s najvećom preciznošću, dok se unutarnji život u međuvremenu gasi. Tako se ne poštuje tradicija, nego njezina ljuštura.
S druge strane, trijumfalistička suvremenost dugo je vjerovala da sve može započeti iznova, od nule. Veliki totalitarizmi XX. stoljeća pokazali su kamo vodi takva obijest (hubris): ne prema oslobođenom čovječanstvu, nego prema dotad neviđenoj dehumanizaciji
Paradoks tridentskog obreda
Liturgijski spor kroz koji Crkva prolazi od Drugoga vatikanskog koncila naovamo, vrlo jasno govori o ovom problemu. Zagovornici tridentskog obreda pozivaju se na argument kontinuiteta: ta se misa, tvrde, ne može ukinuti, a da se pritom ne prekine lanac predaje.
No taj argument zaboravlja da koncilska reforma nije proizašla iz raskida s tradicijom – proizašla je iz povratka njezinim najstarijim slojevima. Konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium, bez ikakve nedvosmislenosti navodi: reforma se treba provesti „uz očuvanje zdrave tradicije“, otvarajući istodobno „put zdravom napretku“.
Evo paradoksa : tridentski obred, premda ima svoju punu vrijednost kao posebni trenutak u zapadnoj liturgijskoj tradiciji, ostaje tek kodifikacija iz XVI. stoljeća, dok je reforma Pavla VI. ponovno uspostavila vezu s mnogo starijim liturgijskim oblicima.
Poistovjećivanje jednog povijesnog trenutka tradicije sa samom tradicijom, to je ta zamka koju moramo izbjeći. Pitanje nije: tradicija ili reforma? Pitanje glasi: kakvo razumijevanje tradicije?
Umijeće primanja tradicije
Tradicija nam daje ono što si sami ne možemo dati: zajednički jezik, školu razlučivanja i svijest o vlastitoj konačnosti. Pokrete duše koje opisuju Kasijan i sveti Grgur Veliki prepoznajem i u svom vlastitom iskustvu molitve. Tradicija je protuotrov modernoj iluziji da se čovjek može izgrađivati sâm, ne dugujući ništa onima prije njega.
Stoga se primanje tradicije treba učiti – ne primati je pasivno, niti je odbacivati iz principa. Baštiniti tradiciju u punom smislu riječi znači preuzeti odgovornost za ono što primamo, podvrgnuti to prosudbi razuma i življenog iskustva, te po savjesti odlučiti što ćemo predati onima koji dolaze poslije nas. Taj proces zahtijeva zajednicu, autoritet koji je sposoban artikulirati pamćenje i budućnost, te ono strpljenje koje benediktinci nazivaju stabilitas: – postojanost koja dopušta da ono što nam je predano sazrijeva (la-croix.com; fratellanza.net).