Kardinali Jean-Paul Vesco, nadbiskup Alžira, i Giorgio Marengo, apostolski prefekt Ulan Batora, pristali su na razgovor o njihovom životu u Alžiru i Mongoliji. Govore nam o svojem poslanju u Saharskoj pustinji i stepi Gobi, koje ne shvaćaju kao aktivizam, nego kao poniznu prisutnost, naviještajući Evanđelje u društvu koje nema kršćanske korijene.
Marie-Lucile Kubacki
U svom pismu kardinalima, u travnju ove godine, papa Leon XIV. spominje „potrebu da se vratimo na ono što apostolska pobudnica Evangelii gaudium govori o poslanju Crkve. Kakav odjek u vama izaziva riječ „poslanje“?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Za mene riječ „poslanje“ odzvanja prije svega kao pitanje: „Zašto smo ovdje?“ Zašto ovdje ostajemo? Što želimo živjeti?“ Vjerujem da je ovo pitanje „zašto“ poticajnije od pitanja „kako“. Živeći u zemlji u kojoj je naša Crkva manjinska, a njeno djelovanje zakonski ograničeno, shvatio sam da se poslanje ne mjeri količinom stvari koje činimo, ni vidljivošću naših inicijativa, nego vjerodostojnošću naše prisutnosti i čvrstoćom naše nade. Našu Crkvu moglo bi se usporediti s hendikepiranom osobom: izvana se vidi uglavnom ono što osoba ne može činiti, a ono što može, ona dobro zna koliko to vrijedi… Tako je i s poslanjem: ne radi se o učinkovitosti, nego o vjernosti. Ono bitno ne izražava se prvenstveno riječima. Razapetoga Mesiju naviještamo onime što jesmo, načinom na koji živimo odnose, poštujući pritom vjeru drugih. Za mene je poslanje u tome da našoj nadi dopustimo da se očituje, najčešće diskretno, gotovo krhko…
Kardinal Giorgio Marengo: Kada čujem riječ „poslanje“, osobito u svjetlu apostolske pobudnice Evangelii gaudium, odmah pomislim na odnose: odnos između Onoga koji šalje i onoga koji je poslan. Imenica „misija“ dolazi od latinskoga glagola mittere – poslati. Ona pretpostavlja živi odnos između onoga koji šalje i onoga koji je poslan. To nije kao kad kažemo: „Obavi mi ovaj posao“ ili „Odnesi ovu knjigu“; riječ je o nečem posve drugom. Poslanje se živi u dubini bića, darivanjem nas samih. U protivnom postoji opasnost da ostanemo na površini, da zbog „činiti“ zapostavimo „biti“. U kontekstu poput mongolskog, gdje je izričiti navještaj Evanđelja zakonski reguliran, a Crkva tako malobrojna, poslanje se bazira na diskretnosti i blizini. Često navodim riječi jedne mongolske katehistice koja je rekla: „Na početku Crkva u Mongoliju nije poslala pakete knjiga, nego ljude.“ Poslanje se živi u toj skromnoj prisutnosti, kroz jednostavne međuljudske odnose koji Kristu omogućuju da dopre do ljudskih srca.
Obojica živite u zemlji s golemom pustinjom – Sahara i Gobi. Na koji način to utječe na vaše viđenje poslanja?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Doista, u Alžiru je najveći dio zemlje pustinja, tako da 80 % stanovništva živi na samo 20 % teritorija. Pustinja je golema, ali u njoj živi malo ljudi. Početkom 2000-ih, kada sam stigao u Alžir, radi učenja arapskog jezika, proveo sam godinu i pol dana u Béni-Abbèsu, gdje je Charles de Foucauld sagradio svoj prvi ermitaž. Upravo me on na neki način doveo u Alžir. Ondje sam otkrio pustinju: njezin beskraj i susrete s nomadima… Mislim da je to bila najsretnija godina mog života. To je moj izgubljeni raj. Kada sam bio izabran za provincijala Francuske dominikanske provincije, morao sam se u roku od 24 sata vratiti u Francusku, premda sam tada bio generalni vikar Oranske biskupije i tada sam prošao kroz duboku krizu. Jedan od njezinih znakova bio je i taj što se u molitvi više nisam mogao obraćati Charlesu de Foucauldu, kojega sam ostavio u Alžiru : imao sam osjećaj da sam ga izgubio. Jednoga dana u Parizu ušao sam u crkvu svetog Augustina, upravo onu crkvu u kojoj je on doživio obraćenje. Čitajući iznova njegovu Molitvu predanja, u meni se sve smirilo. Shvatio sam da ponovno mogu biti sretan ondje gdje se nalazim – u Parizu ili bilo gdje drugdje – zajedno s Charlesom de Foucauldom. U pustinji trebamo vodiča. Često sam hodao s jednim prijateljem nomadom čiji sam korak teško pratio i tada sam shvatio razliku: nije isto slijediti nečije tragove i hodati nečijim stopama. Kad sam uspijevao staviti svoje stope u njegove stope, sve je bilo drukčije: imao sam njegov ritam, njegovu snagu. Tada sam pomislio: jedno je ići za Kristom, a nešto sasvim drugo hodati njegovim stopama. I za mene poslanje znači upravo to, da malo-pomalo učim hodati njegovim stopama, umjesto da tek slijedim njegov trag.
Kardinal Giorgio Marengo: Kada sam postao biskup, Crkva u Mongoliji još nije bila biskupija nego apostolska prefektura, tako da sam dobio naslov drevne biskupije koja više ne postoji: Castra Severiana, u Alžiru. Bilo mi je drago što sam na taj način povezan s tim dijelom svijeta, s pustinjom i sa Charlesom de Foucauldom. Nisam nikada živio u pustinji, ali sam četrnaest godina proveo u području Mongolije sasvim blizu pustinje Gobi, najveće hladne pustinje na svijetu. Ondje je Teilhard de Chardin provodio svoja istraživanja i napisao meditaciju „Misa nad svijetom“. Često sam tamo odlazio. Za mene je pustinja prije svega iskustvo praznine: neizmjerno prostranstvo. Kada se nađem usred pustinje, osjećam da trebam prijeći na jednu višu razinu, jer susreti su tamo rijetki i stoga svaka stvar dobiva veću težinu. Ondje se mogu voditi razgovori koji se u gradu vode puno teže, jer se u pustinji ljudi više otvaraju. Prostranstvo i prisnost su međusobno povezani. Čovjek postaje svjestan svoje malenosti, iako su jutarnje i večernje sjene, paradoksalno, izrazito duge, jer sunce izlazi i zalazi sasvim nisko nad horizontom. Kao da nas poziva na nešto veće od onoga što možemo zamisliti. Sve to oblikuje i moje viđenje poslanja: nije to nekakvo mnoštvo inicijativa, nego određeni broj dubljih odnosa u toj praznini u kojoj sve postaje još dragocjenije.
Danas živite u velikim glavnim gradovima. Kako grad mijenja način na koji živite svoje poslanje u usporedbi s pustinjom?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Za mene je pustinja u gradu. Oazu Béni-Abbès doživio sam kao mjesto iznimno snažne društvene interakcije gdje ste neprestano u kontaktu s drugima. U Oranu je već drukčije, a što je grad veći, to je po meni veća pustinja: ljudi su usamljeniji i odnosi se teže uspostavljaju. Biti kršćanin u muslimanskom okruženju mnogo je lakše u Béni-Abbèsu nego u Alžiru. Pogledajte iskustvo Renéa Voillaumea, utemeljitelja Isusove male braće Charlesa de Foucaulda. Sijedeći primjer Charlesa de Foucaulda, otišao je u El Abiodh Sidi Cheikh, u pustinju, i tamo osnovao zajednicu. Ali nakon rata braća su shvatila da se prava pustinja nalazi u gradu, ondje gdje se nalazi siromaštvo, i tako je duhovna obitelj de Foucauld doživjela duboku preobrazbu svoje duhovnosti. Dakle, naše poslanje je u tome da živimo u tim „gradskim pustinjama“, sazdanim od samoće i osiromašenih međuljudskih odnosa.
Kardinal Giorgio Marengo: Za mene je odnos s Bogom lakši u pustinji nego u gradu. To ne znači da u gradu nije moguć, ali u pustinji nam pomaže krajolik i okruženje. Ondje je čovjek prirodno skloniji razmišljanju, dok je u gradu više rastresen. Gradovi su mjesta velike samoće, često one negativne samoće, usred mnoštva ljudi, dok se u pustinji može iskusiti pozitivna samoća. Ulan Bator, primjerice, postao je prenapučen grad. Nakon 2000. godine doživio je pravi demografski bum: danas polovica stanovništva zemlje živi na tom relativno malom prostoru, ali i dalje razmišlja na nomadski način, radi čega su izazovi zajedničkog života vrlo veliki. Vjerujem da su u srcu gradova potrebni prostori tišine, mjesta na kojima je moguće čuti riječ mudrosti. U budističkim samostanima, raširenim po cijelom gradu, ljudi nalaze prostor za dublje razmišljanje. Crkva želi da i naše župe budu prostor mira i susreta – susreta s Bogom i međusobnih susreta. Po mom mišljenju, to je primarno poslanje župe u današnjim gradovima.
U vašim zemljama nema mjesta prozelitizmu, Crkve žive pod snažnim pravnim i kulturološkim ograničenjima. Na koji način ta ograničenja određuju vaše shvaćanje poslanja?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Kada mi netko kaže: „Vi ste ograničeni“, to nerijetko bude u pejorativnom tonu, što mislim da nije opravdano. Navest ću dva primjera. Prvi primjer bio bi klasični balet: balerine ostavljaju dojam da njihovo tijelo, lagano i lepršavo, nama ograničenja, ali to je plod golemog napora unutar iznimno strogih ograničenja. Drugi primjer su osobe s invaliditetom, koje sam ranije spomenuo. Za mene su ta dva primjera povezana. U mojem poslanju naviještanja Evanđelja, postoji li nešto bitno što ne mogu činiti u Alžiru? Gotovo da ne postoji! Mi propovijedamo onim što jesmo i nadom koja je u nama.
Kardinal Giorgio Marengo: Prepoznajem se u onome što ste rekli. Pitanje ograničenja pomaže nam da ostanemo u dodiru s onim bitnim. Ponekad, kada mislimo da možemo činiti sve, postoji opasnost da se izgubimo i iscrpimo u mnoštvu aktivnosti. U tom smislu, paradoksalno, živjeti svoju vjeru u kontekstu manjine, uz više vanjskih ograničenja, vodi prema većoj slobodi. To nas potiče da prionemo uz ono što je uistinu bitno. Tako da nam pravna i kulturološkaograničenja neizravno pomažu da se usmjerimo na ono što je doista važno.
No može li se uopće govoriti o poslanju kada je izričit navještaj ograničen i kada se sve mora živjeti vrlo diskretno?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Poslanje se ne može svesti na suprotnost između izričitoga i neizričitoga navještaja. I mogu vam reći da u Alžiru govorim o Bogu mnogo više nego u Europi, jer mi ljudi neprestano postavljaju pitanja. A za mene je najvažnije pitanje ono koje se odnosi na prepoznavanje istine u vjeri drugih. Mislim na ono što je rekao Pierre Claverie: „Ja sam vjernik, vjerujem da Bog postoji, ali si ne umišljam da tog Boga posjedujem… Boga ne možemo posjedovati. Istinu ne možemo posjedovati, potrebna mi je istina drugih”. U mojem konkretnom iskustvu diskretnost znači da nismo uočljivi, ali i to da smo puni poštovanja prema drugima. Naša je prisutnost diskretna zato što drugoga poštuje. Diskretnost može biti znak nenametljivosti, poštovanja i realizma: ne postavljati pitanja koja bi mogla narušiti tek započet odnos povjerenja. Sjećam se svojega prvog Božića u Alžiru: na ulicama nije bilo nikakvih vanjskih znakova, a ipak je u našim zajednicama vladala velika radost za kojom mnogi i danas čeznu. Kad sam se vratio u Francusku, pomislio sam: napokon jedan tradicionalni Božić! Ali nedostajao mi je Božić u Alžiru, sasvim poseban. Neki nam često prigovaraju da se bavimo karitativnim radom, a da ne govorimo o Kristu. Nismo se mi toga odrekli. Draga mi je ova misao Desmonda Tutua: „Moj život je Evanđelje koje će mnogi ljudi čitati.“ Ne radi se o tome da neprestano govorimo o Kristu, nego o tome da on bude vidljiv u našem životu. I u tom pitanju koje nam ljudi postavljaju – „Zašto ste ovdje?“ – prepoznajem snagu našeg poslanja.
Kardinal Giorgio Marengo: Poznat mi je taj citat Pierrea Claveriea kojemu se istinski divim. Svake godine zajedno sa svim misionarima promišljamo o tome da se poslanje treba živjeti iz dubine bića, darujući dio nas samih; u protivnom postoji opasnost da ostanemo na površini, da sve svedemo na „raditi“, zanemarujući „biti“. Ima li smisla govoriti o poslanju kada je navještaj tako ograničen? Odgovor je potvrdan, papa Franjo je to lijepo objasnio u pobudnici Evangelii gaudium. Poslanje nije u prvom redu izvanjsko djelovanje, nego ponizna prisutnost i izgradnja odnosa s drugima, utemeljena na radosti Evanđelja. Na Zapadu sam ponekad primijetio da se razvojni projekti rado prihvaćaju, ali da ljude iritira kada kažemo: „Ovdje smo zbog Krista.“ Najvažnije je da se uvijek vraćamo na naš odnos s Kristom. Jedna od naših katehistica, Rufina, jednom prilikom je rekla: „Crkva je poslala ljude, nije poslala pakete knjiga.“ Kad bi se poslanje sastojalo samo u prenošenju neke poruke, bilo bi dovoljno da svima pošaljemo SMS. Ali poslanje je nešto mnogo ljepše: to je živi odnos s Kristom koji nas prihvaća takvima kakvi jesmo i uvodi nas u zajedništvo ljubavi, radosti i punine.
U Europi je vjera gradila katedrale, a u Mongoliji nomadi žive u laganim nastambama, jurtama. Koji vam se oblik crkve danas čini najprikladnijima za poslanje?
Kardinal Jean-Paul Vesco: To me podsjeća na brata Rogera Schutza, utemeljitelja Taizéa. U početku su se braća okupljala u maloj romanskoj kapeli u selu. Potom su, gotovo neobjašnjivo, počeli pristizati mladi, pa je jedan brat arhitekt započeo gradnju betonske crkve. Jednoga dana brat Roger došao je pogledati radove i otišao je vrlo ljutit jer je smatrao da je sve postalo previše statično. Ali nekoliko tjedana prije Uskrsa braća su shvatila da je crkva premala. Brat arhitekt tada je rekao: „Postoji samo jedno rješenje: srušiti pročelje.“ Tako je izvorna građevina od kamena ostala sačuvana, ali joj je pridodan dio koji se može prilagođavati potrebama. To je ono što je brat Roger nazivao „dinamika provizornog“. U Alžiru je naš odnos prema prostoru poseban. Prva evangelizacija dogodila se prije svetoga Augustina, potom je uslijedila islamizacija, zatim kolonizacija. Većina crkava koje su nekoć postojale, danas su u ruševinama ili su pretvorene u džamije. Živimo između tragova baštine i sadašnje krhkosti. Dinamika kamena i dinamika šatora, obje su važne. Arhitektura je isto tako jedan način postojanja; ona je i izraz moći. Kada se gradi katedrala, u tome nužno ima i nešto od ega onih koji su je podigli. Ima i transcendencije, ima ljepote, a ta ljepota potiče na molitvu. A što je primjereno, a što nije? To treba neprestano razlučivati.
Kardinal Giorgio Marengo: Za mlade Crkve važno je promatrati društvo u kojem je kršćanska vjera oblikovala umjetnost, glazbu i sakralnu arhitekturu. Jedan od plodova evangelizacije očituje se i u tome da susret s Kristom ne oblikuje samo život pojedinaca, nego i način života, političke odluke i umjetnički izričaj. Istodobno mi je vrlo bliska ideja „provizornosti“ i lakoće, svojstvena mongolskoj nomadskoj kulturi i njezinoj jednostavnosti: ne trošiti previše novca na održavanje objekata. Za nas misionare postoji rizik da čim dođemo, odmah počnemo graditi. Dolazimo iz sredina u kojima je Crkva isto tako i fizički prostor, pa ponekad najprije gradimo zgrade, misleći da će zajednica doći poslije. U Mongoliji žive 64 misionara, dolazimo iz 29 različitih zemalja. Svaki od nas u sebi nosi model Crkve iz svojeg kraja i ponekad ga želi prenijeti i ovamo. Želja da se grade lijepe crkve proizlazi iz vrlo plemenite nakane. No za mene ostaje otvoreno pitanje: kako uskladiti lakoću i provizornost, koje su u skladu s mongolskom kulturom, s pozitivnom i posve opravdanom potrebom za trajnim bogoslužnim prostorom? Možda bismo trebali osmisliti nove oblike.
Još jedno pitanje za kraj: obojica živite u Crkvama koje su vrlo mlade, premda su obilježene drevnom prisutnošću. U čemu vam rana Crkva, ona iz Djela apostolskih, može biti izvor nadahnuća?
Kardinal Jean-Paul Vesco: Istina je da naša Crkva nalikuje ranoj Crkvi o kojoj govore Djela apostolska i u tome vidimo veliku potporu. Poput rane Crkve, nastojimo biti jedno srce i jedna duša; poput nje, i mi poznajemo podjele, sukobe, nedostatak povjerenja i ljubomoru. Poput nje, često osjećamo potrebu za kretanjem ispočetka, za obnovom, te vrlo konkretno percipiramo poteškoće o kojima se govori u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Kao i u vrijeme rane Crkve, zadivljeni smo gledajući što Duh Sveti može učiniti u životima ljudi, na način koji je ljudski gledano neobjašnjiv. Istodobno vidimo i kako diabolos unosi razdor, djelujući unutar naše zajednice. Od malobrojnih alžirskih kršćana naše Crkve, tijekom posljednje tri godine, četvero ih je preminulo, među njima i jedan od naše dvojice bogoslova, u kojima prepoznajemo Božji dar. Dvoje vjernika krštenih na Uskrs 2025. otišlo je Gospodinu nekoliko mjeseci nakon krštenja, a jedna druga osoba teško je stradala kod kuće, u gotovo nevjerojatnoj nesreći, samo dva dana nakon što je zatražila krštenje. Možda je upravo u tome milost početaka: izravno osjetiti kušnje koje dolaze od Zloga, ali jednako tako i snagu Duha Svetoga. U travnju, prilikom posjete Svetoga Oca Alžiru, nadao sam se da će susresti s vedrim, suncem okupanim Alžirom. Ali umjesto toga, snažno nevrijeme poremetilo je dio onoga što smo bili pripremili. To me dosta pogodilo, sve dok nisam shvatio da se, umjesto slike sa razglednice koju sam priželjkivao, u svoj svojoj istini pokazala slika malobrojne Crkve gorućeg srca koja se bori protiv vjetra i valova.
Kardinal Giorgio Marengo: U Mongoliji se često vraćamo na Djela apostolska koja su naš izvor nadahnuća. U njima prepoznajemo opis naše svakodnevne stvarnosti, s njenim svijetlim i tamnim stranama, i to učvršćuje naše povjerenje i našu nadu. Osjećamo veliku odgovornost za praćenje prvog naraštaja kršćana, koji nam svojim poletnim prihvaćanjem vjere ima mnogo toga za dati. Posebno nas nadahnjuje dinamika naviještanja Evanđelja u nežidovskom svijetu, o čemu govore Djela apostolska. Upravo se u tom početnom razdoblju Crkve u nastajanju, učvrstilo uvjerenje da je Evanđelje namijenjeno svima, te da ga treba naviještati i narodima koji nisu bili izravno povezani s iskustvom vjere izraelskog naroda. To je isto tako i naše iskustvo ovdje, u susretu s vjerskim tradicijama Azije. Učeći iz Djela apostolskih, osjećamo da je naš poziv „šaputanje Evanđelje u srcu Mongolije“, kroz jednostavno i diskretno svjedočenje koje se očituje u odnosima autentičnog bratstva (fides.org; fratellanza.net).