Krešimir Cerovac
Prvoga rujna Katolička crkva obilježava Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu usmjeravajući pozornost vjernika na pitanje koje se često doživljava samo kao ekološko, premda je u svojoj biti duboko teološko i moralno: Kako čuvamo dar života koji nam je Bog povjerio? Ove godine papa Lav XIV. svoju rujansku molitvenu nakanu posvećuje brizi o vodi. Poziva na molitvu da se vodom upravlja pravedno i održivo, tako da svima bude omogućen jednak pristup. Voda je, prema papinoj poruci, izvor plodnosti, svježine i nade; gasi žeđ, natapa zemlju i liječi rane. Istodobno je snažan znak Božje milosti i ljubavi koja čovjeka obnavlja u krštenju.
No papinska molitva nije samo lijepa duhovna meditacija o vodi. Ona je i ispit vjerničke savjesti. Papa Lav XIV. u njoj traži oproštenje jer je voda pretvorena u robu te upozorava da je ona univerzalni dar i pravo koje pripada svima. Posebno pritom misli na ljude koji nemaju pristup čistoj vodi, koji moraju kilometrima hodati kako bi je pronašli i koji obolijevaju zbog njezine oskudice. Zato od kršćana traži ne samo zahvalnost nego i pravednost, odgovornost, umjerenost te spremnost na suprotstavljanje rasipanju i onečišćenju. U tome se nalazi bit papine poruke: briga za vodu nije samo briga za prirodu nego i za čovjeka. Upravo se tu ekologija susreće sa socijalnim naukom Crkve.
U suvremenom ekonomskom jeziku voda se često promatra kao resurs. To nije potpuno posve pogrešno, ali je nedovoljno. Voda je prije svega uvjet života: bez nje nema čovjeka, poljoprivrede, hrane, zdravlja ni društva. Zato pitanje vode ne može biti prepušteno samo tržištu, tehnologiji ili administraciji. Ako je pristup vodi nejednak, nejednak je i pristup samom životu. Papina tvrdnja da je voda „pravo bez granica“ stoga ima snažnu socijalnu dimenziju. Ona znači da ljudsko dostojanstvo ne smije ovisiti o tome pripada živi li čovjek u bogatom ili siromašnom društvu, u gradu ili na selu, ima li političku moć ili je nema. Još manje smije biti izložen opasnosti zato što je netko drugi odlučio da je zaštita prirode manje važna od gospodarskog interesa.
Zato ekologija mora imati dvije međusobno povezane dimenzije: osobnu i institucionalnu odgovornost. Kršćanska ekološka etika ne može stati na pitanju: „Što ja mogu učiniti?“ Mora postaviti i ozbiljnije društveno pitanje: „Što smo kao zajednica dopustili da se događa?“ Briga za stvoreni svijet uključuje osobne navike, ali i odgovorno djelovanje institucija, transparentnost odlučivanja, zaštitu zajedničkoga dobra te pozivanje odgovornih na račun. Ekološka kriza nije samo tehnički ili gospodarski problem; ona je i moralno pitanje koje zahtijeva solidarnost, pravednost i odgovornost prema najugroženijima i budućim naraštajima.
Upravo se ovdje papinska molitva za vodu susreće s konkretnim slučajem u Gospiću. Ona nas potiče da ne ostanemo na općim riječima o zaštiti okoliša, nego da pitamo tko je odgovoran za zaštitu vode, jesu li institucije djelovale pravodobno i jesu li interesi ljudi i prirode doista stavljeni ispred kratkoročnoga gospodarskog probitka. Jer ondje gdje se ugrožavaju voda, zdravlje i sigurnost ljudi, šutnja i nečinjenje više nisu neutralni: postaju oblik sudjelovanja u nepravdi.
Papa Lav XIV. u svojoj rujanskoj molitvi moli da svi ljudi mogu piti vodu bez straha i bez nejednakosti. Te riječi dobivaju posebnu težinu kada ih se čita u svjetlu Gospića. Pravo na vodu nije ostvareno samo onda kada voda fizički postoji. Ono je ostvareno tek kada čovjek može s povjerenjem znati da je voda koju pije sigurna. Pravo na vodu stoga uključuje i pravo da se ne strahuje onoga što se u njoj nalazi. To je vrlo važna razlika. Ali iza svega stoji jednostavno ljudsko pitanje: Može li čovjek vjerovati zemlji na kojoj živi i vodi koju pije? Ako je odgovor neizvjestan, ekološki problem prerasta u pitanje ljudskog dostojanstva, zdravlja i zajedničkog dobra.
Još jedno važno pitanje proizlazi izslučaja u Gospiću. Kada se otkrije nezakonito odlaganje otpada, prirodno je zahtjevati njegovu sanaciju – i ona je nužna. No sanacija ne može biti jedini odgovor. Ako se sustav pokrene tek nakon što je šteta već nastala, tada je očito zakazao u području prevencije, nadzora i odgovornosti. Upozorenje Laudato si’ posebno je važno: često se mjere poduzimaju tek nakon što je zdravlje ljudi već ozbiljno ili nepovratno ugroženo.
Ekološka pravda ne počinje tek onda kada kamioni krenu uklanjati otpad. Ona počinje mnogo ranije: izdavanjem dozvola, provjerom deklaracijae, nadzorom prijevoza i skladišta, razmjenom informacija među institucijama, ozbiljnim postupanjem po upozorenjima građana i pravodobnim reagiranjem na prijave. Počinje ondje gdje nitko više ne može reći: „To nije moja odgovornost.“ Zato ekološka odgovornost mora biti i institucionalna odgovornost. Briga za stvoreni svijet nije samo osobna vrlina nego i dužnost javnih tijela, gospodarskih subjekata i svih onih koji donose odluke s posljedicama za zdravlje ljudi, okoliš i buduće naraštaje.
Ovdje se pojavljuje još jedna dimenzija koja je važna za kršćansku etiku. Zlo se ne događa samo aktivnim činjenjem. Ponekad se događa i šutnjom, nečinjenjem i prebacivanjem odgovornosti. Naravno, nije moralno odgovorno bez dokaza pojedincima pripisivati ono što tek treba utvrditi. O tome moraju govoriti istrage, sudovi i nadležna tijela. Ali postoji nešto što je moguće reći bez prejudiciranja kaznene odgovornosti: kada postoji opasnost za okoliš i zdravlje ljudi, šutnja institucija nije neutralna. Građani imaju pravo znati: Što se dogodilo? Što je pronađeno? Koliko otpada postoji? Kakav je njegov sastav? Tko je odgovoran za nadzor? Što se poduzima? I kada će problem biti riješen? Transparentnost u takvoj situaciji nije politička ljubaznost. Ona je oblik odgovornosti prema ljudima.
Ova tema danas dobiva još jednu, vrlo konkretnu dimenziju. Razvoj umjetne inteligencije dramatično povećava potrebu za podatkovnim centrima, a oni, osim goleme količine električne energije, mogu zahtijevati i znatne količine vode za hlađenje. Količina ovisi o tehnologiji, veličini centra, klimatskim uvjetima i načinu hlađenja, pa se pojedinačne procjene ne mogu automatski primijeniti na svaki podatkovni centar. Ali jedan je trend nedvojben: što je veća računalna infrastruktura, to ozbiljnije postaje pitanje njezina energetskog i vodnog otiska. Upravo zato najava izgradnje velikog UI podatkovnog centra u Topuskom zahtijeva posebnu pozornost. Topusko je područje bogato vodnim i geotermalnim resursima. Prostorni plan općine predviđa postojeći sustav korištenja geotermalne vode, uključujući više bušotina, centralnu toplinsku stanicu i distribucijsku mrežu. Istodobno postoje planovi razvoja vodoopskrbnog sustava, uključujući vodoistražne radove i razvoj crpilišta. Drugim riječima, voda u Topuskom nije neograničena apstrakcija na karti. Ona je dio konkretnog prirodnog sustava o kojem ovise ljudi, poljoprivreda, gospodarstvo, termalno lječilište i budući razvoj čitavoga kraja. Zato bi bilo pogrešno pitanje svesti na: „Ima li dovoljno vode za podatkovni centar?“ Pravo pitanje glasi: „Hoće li korištenje vode za podatkovni centar dugoročno ugroziti pravedan i održiv pristup vodi za lokalnu zajednicu i prirodni sustav o kojem ona ovisi?“ To je potpuno drukčiji kriterij.
Papinska molitva za vodu počinje molitvom, ali ne završava njome. To je možda njezina najvažnija poruka. Crkva moli – ali molitva mora proizvesti obraćenje. Obraćenje znači promijeniti način života. Ali znači i promijeniti način razmišljanja. Ako molimo za vodu, a šutimo kada se voda ugrožava, naša je molitva nepotpuna. Ako govorimo o zaštiti stvorenoga, a ne želimo vidjeti patnju ljudi koji zbog ekološke štete gube sigurnost, naša je ekologija nepotpuna. Ako branimo „svoje“ ljude i institucije onda kada treba govoriti istinu, tada smo ekologiju odvojili od moralnosti. Briga za stvoreno zahtijeva i hrabrost za istinu.
Zato Gospić ne bi smio biti samo još jedna hrvatska ekološka afera. On bi mogao postati pitanje naše kolektivne savjesti. Ne zbog toga što treba unaprijed presuditi bilo kome. Ne zbog toga što treba stvarati paniku. Nego zato što prisiljava na postavljanje nekoliko jednostavnih pitanja: Koliko vrijedi zdravlje ljudi koji žive na rubu velikih gospodarskih i političkih sustava? Koliko vrijedi čisto tlo? Koliko vrijedi podzemna voda? Koliko vrijedi pravo građana da znaju što se događa u njihovu neposrednom okolišu? I koliko vrijedi istina kada je neugodna za one koji imaju moć?
Papa Lav XIV. poziva kršćane da postanu „hodočasnici bitnoga“ – ljudi koji znaju živjeti jednostavno, odbacuju rasipanje i onečišćenje te brane pravo svakoga čovjeka da pije bez straha i bez nejednakosti. To je snažna duhovna poruka u vremenu pretjerane potrošnje. Jer ekologija nije samo pitanje novih tehnologija. Ona je i pitanje umjerenosti. Ona je odgovorno upravljanje Božjim darom. Ne čuva se stvorenje zato što je ono Bog. Čuva ga se zato što je Božje.
Rujanska papinska molitvena nakana stoga može postati mnogo više od mjesečne pobožnosti. Može postati program kršćanskog djelovanja. Moliti za vodu znači zahvaljivati za vodu. Zahvaljivati znači ne rasipati je. Ne rasipati znači odgovorno živjeti. Odgovorno živjeti znači zahtijevati odgovornost i od drugih. A zahtijevati odgovornost znači ne pristajati na šutnju kada je ugroženo ono što pripada svima. Papinska molitva govori o vodi kao univerzalnom daru i pravu.
Papina rujanska molitva za brigu o vodi dolazi u pravom trenutku. U svijetu u kojem milijarde ljudi još nemaju siguran pristup pitkoj vodi, pitanje vode postaje pitanje života, dostojanstva i pravde. Zato bi se papinska poruka mogla sažeti u dvije riječi: voda i odgovornost. A hrvatsko iskustvo Gospića dodaje treću: istina. Jer nema stvarne brige za vodu bez istine o tome što je s njom učinjeno. Nema ekološke pravde bez odgovornosti. Nema odgovornosti bez transparentnosti. I nema kršćanske brige za zajednički dom ako smo spremni šutjeti onda kada bi trebalo govoriti.
P.S. Crkva ne može ozbiljno govoriti o zaštiti stvorenoga samo na razini općih načela, molitava i lijepih poruka. Ako papa poziva da se voda štiti kao dar Božji, kao uvjet života i kao pravo svakoga čovjeka, tada se ta poruka mora moći prepoznati i u odnosu prema konkretnim projektima, konkretnim ljudima i konkretnim prirodnim resursima. Šutnja Crkve nije uvijek znak razboritosti (fratellanza.net).