Papa Lav XIV. susreo se u nedjelju 27. rujna 2026. u Lurdu s biskupima Francuske biskupske konferencije. U govoru ih je pozvao na hrabrost, misionarsku kreativnost, obranu slobode Crkve i katoličkoga odgoja, brigu za mlade, obitelji i zvanja te očuvanje crkvenoga jedinstva. Papin govor donosimo u cijelosti.
SUSRET S BISKUPIMA FRANCUSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE
GOVOR SVETOGA OCA LAVA XIV.
Amfiteatar „Sainte-Bernadette“ Svetišta Gospe Lurdske
Nedjelja, 27. rujna 2026.
Uzoriti, preuzvišena gospodo,
drago mi je susresti vas, draga braćo u biskupstvu, na ovome mjestu blagoslovljenom s Neba, nadomak špilje u kojoj se Djevica Marija ukazala svetoj Bernardici i gdje se redovito okupljate na svojim plenarnim zasjedanjima. Tim izborom jasno očitujete svoju volju da Crkvu u Francuskoj stavite pod zaštitu Majke Božje, Bezgrešne Djevice, kako bi je ona sigurnije vodila prema volji Gospodinovoj. Nema, naime, boljega načina da dođemo do Isusa nego po Mariji. Sve nas u njoj vodi prema njezinu Sinu.
Na taj način nastavljate baštinu koju ste primili od svojih otaca u vjeri još od najranijih vremena evangelizacije vaše zemlje. Štovanje Majke Božje ondje se tako duboko ukorijenilo da je Francuska vrlo rano prozvana „Marijinim Kraljevstvom“ (Pio XI., apostolsko pismo Galliam, Ecclesiae filiam primogenitam, 2. ožujka 1922.). Ta povlaštena veza između vaše nacije i Presvete Djevice na osobit se način očitovala kada joj je Francuska 10. veljače 1638. svečano posvećena, kao što sam prekjučer mogao vidjeti u lijepom prikazu u katedrali Notre-Dame de Paris. Moj prethodnik Pio XI., pozivajući se na taj zavjet, proglasio je Gospu Uznesenu zaštitnicom Francuske (usp. isto).
Taj dugi put pouzdanja i nježnosti s Marijom, obilježen tolikim pobožnostima i tolikim mjestima koja nose njezino ime, tolikim uslišanim molitvama – često praćenima suzama – svetištima, hodočašćima i katedralama, nastavlja se unatoč svim zaprekama i svjedoči o živoj vjeri Božjega naroda koji vam je povjeren. Pred golemim izazovima našega vremena potičem vas, draga braćo, da pokažete hrabrost, odvažnost i misionarsku kreativnost. Ne dajte se obeshrabriti pogreškama, nedosljednostima, pa ni padovima koji su obilježili povijest toga naroda na putu. Uvijek imajte hrabrosti priznati pogreške s ljubavlju prema Istini i s odlučnošću liječiti rane ljubavlju Dobroga Pastira, koji poznaje svoje ovce i svaku zove po imenu. Ustanite, dakle, s nadom i nikada se ne umarajte naviještati Evanđelje!
Povijest Crkve u Francuskoj bogata je, neizmjerno bogata. Lijepa je i plodna te je važno na nju se oslanjati kako biste gradili budućnost svojih zajednica, kao i svoje zemlje. Crkva je pratila, pa čak i pridonosila sporoj izgradnji vaše nacije; i danas je sastavni dio njezine kulture, identiteta i njezina poziva u svijetu. Zato njezin glas ima puno pravo biti prisutan u javnoj raspravi u Francuskoj; ona po svojoj naravi posjeduje proročki autoritet. I kada se njezin glas ne sluša uvijek, ipak se očekuje. I kada se ne slijedi uvijek, osobito u bitnim pitanjima koja se tiču temelja civilizacije, ipak je potreban; ne sumnjajte u to! Poznajem vašu odlučnost i hrabrost – jasno ste ih pokazali tijekom nedavnih rasprava o kraju života – i potičem vas da ustrajete, zajedno sa svim ljudima dobre volje koji brane iste vrijednosti.
Danas živite u vrlo osobitom kontekstu laičnosti, sekularnosti, plodu burne povijesti koja je danas smirena, ali koja mora omogućiti Crkvi da ispunjava svoje poslanje. Činjenica da se ravnoteža koja je mukotrpno postignuta postupno dovodi u pitanje, kao što se događa i drugdje u zapadnom svijetu, ne smije vas voditi u rezignaciju. Pozivam vas da budete budni kako biste branili slobodu i pravo Crkve da evangelizira, odgaja za istinsku slobodu i javno vrši bogoslužje, kako bi se ljubav vidljivo mogla ostvarivati u ime Isusa Krista.
Papa Franjo napisao vam je prigodom ponovnog otvaranja katedrale Notre-Dame de Paris: „Pozivam sve krštenike koji će s radošću ulaziti u ovu katedralu da osjete opravdan ponos i da ponovno prisvoje svoju baštinu vjere […]. Ovaj dom, u kojem prebiva naš nebeski Otac, vaš je: vi ste njegovo živo kamenje. Oni koji su vam prethodili u vjeri izgradili su ga za vas“ (Poruka prigodom ponovnog otvaranja Notre-Dame u Parizu, 21. studenoga 2024.). Ohrabrivati krštenike da „ponovno prisvoje svoju baštinu vjere“ danas je dio vašega pastirskog poslanja radi obnove Crkve u Francuskoj.
Ono što je Gospodin darovao vama, katolicima Francuske, prvorođenoj kćeri Crkve, doista je razlog za veliku zahvalnost: neprekinut niz svetosti koji seže do naših dana; procvat umjetnosti, književnosti i znanosti pod poticajem vjere i djelovanjem Duha Svetoga; nepovratan razvoj svijesti o neotuđivoj vrijednosti ljudske osobe, njezinu dostojanstvu i potrebi zaštite njezinih prava i sloboda; ne zaboravljajući snažan misionarski polet koji je donosio plodove sve do krajeva svijeta. Da, Isus vam je mnogo dao… i u svojoj vam ljubavi želi i dalje darivati…
Zato je papa Franjo, gledajući prema budućnosti, već navedenim riječima dodao: „Neka stoga preporod ove divne crkve bude proročki znak obnove Crkve u Francuskoj“ (isto). I ja vjerujem da su sazrela vremena u kojima mnogi naši suvremenici očekuju čuti kako ponovno odjekuje poruka Evanđelja puna nade i vidjeti pred svojim očima kako sjaji svjetlo uskrsloga Krista. Poruka mira, kojoj je izvor Isus, tim se više očekuje što se u Francuskoj, kao i drugdje na Zapadu, uočavaju zabrinjavajuća polarizacija, slabljenje bratstva i sestrinstva, srdačnosti i kvalitete društvenoga života te ponovni porast nasilja, nejednakosti i siromaštva. Pred takvim izazovima razočaranje i dezorijentiranost zauzimaju mjesto lažnih obećanja svijeta u kojem bi Bog bio odsutan, potisnut u privatnu sferu, a pomoć njegove milosti smatrana nepotrebnom za „izgradnju Grada“. Isus je, međutim, jasno upozorio svoje učenike: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5).
Mladi osobito gaje velike težnje. Zabrinuti zbog svijeta koji im se ostavlja u baštinu i tjeskobni pred budućnošću, spremni su hrabro i velikodušno zauzeti se za sve što je lijepo, istinito i dobro. Pokažite im put Evanđelja: jedini siguran smjer – koliko god zahtjevan bio – koji je već donio toliko plodova u ovoj francuskoj zemlji. Jučer smo u Parizu spomenuli ohrabrujući znak katekumenata, u kojemu sudjeluju ponajprije mladi odrasli. To je milost i radost za čitav Božji narod. Važno je brižno pratiti tu milost, osobito prihvaćanjem mladih u živim zajednicama koje djelatno žive ljubav i solidarnost te čvrstim doktrinarnim poučavanjem ukorijenjenim u Božjoj riječi, koje će im omogućiti da se suoče s prigovorima i sumnjama.
Za ostvarenje te obnove nade, u sklopu novoga misionarskog poleta u Francuskoj koji snažno priželjkujem, postoji samo jedan program, uvijek isti: autentično i strastveno upoznavati i ljubiti Isusa Krista, uvijek iznova… U sadašnjem kontekstu suočavate se s nekim važnim izazovima. Pitanje odgoja i obrazovanja pritom je od prvorazredne važnosti. Vrlo je pohvalno što vaše skupštine produbljuju tu temu. Odgoj je iznimno široko poslanje koje dotiče mnoga područja života.
Želio bih se jednostavno osvrnuti na katoličko školstvo, čiji se „vlastiti karakter“ u današnje vrijeme dovodi u pitanje. Dobro je da su katoličke odgojno-obrazovne ustanove široko otvorene onima koji ne dijele našu vjeru. Takva velikodušna otvorenost, uz poštovanje slobode savjesti svakoga čovjeka, obećava veliku plodnost za sve, za društvo i za samu Crkvu. Ipak, katoličko školstvo ni na koji način ne može odustati od vlastitoga odgojno-obrazovnog projekta, projekta usmjerenoga na Krista, koji teži cjelovitom razvoju ljudske osobe u svim njezinim dimenzijama: duhovnoj, kulturnoj, intelektualnoj, moralnoj i društvenoj. Zato se nitko ne smije čuditi prilikama koje se nude u svakoj katoličkoj ustanovi za susret s Isusom Kristom i slušanje njegove riječi. Još manje smije se dogoditi da se bilo koji učenik osjeti marginaliziranim u svojem razredu samo zato što vjeruje u Isusa.
Posljednjih ste se godina odlučno suočili s bolnom pošasti zlostavljanja maloljetnika koja su počinili članovi klera ili su se dogodila u crkvenom okruženju. Poduzeli ste hrabre mjere kako biste se s time suočili, slušanjem, traženjem istine, pravednošću, oprostom, naknadom štete i odlučnim zauzimanjem za kulturu prevencije i zaštite od tih zločina. Zahvaljujem vam za sve što ste učinili i znam da su neki trenuci bili vrlo teški za vašu Biskupsku konferenciju. Potrebno je nastaviti započetim putem, uz najveću moguću budnost.
Istodobno je vašemu kleru potrebna podrška i ohrabrenje; znam da je predmet vaše očinske brige. Da bi se rađala svećenička zvanja, svećenik mora biti željen, prihvaćen i voljen, a njegov identitet – suobličen Kristu – mora biti jasan i dobro shvaćen unutar Božjega naroda, radi radosti Evanđelja i služenja njegovu poslanju.
Na srcu mi je spomenuti i žalostan pad zvanja za posvećeni život, osobito za kontemplativni život. S tugom sam doznao za nedavno ili skoro zatvaranje drevnih i uglednih monaških zajednica koje su imale velik utjecaj tijekom povijesti. Posvetiti svoj život nasljedujući Isusa na tako zahtjevnom putu, osim djelovanja milosti, pretpostavlja osobitu velikodušnost, čvrstu ukorijenjenost u vjeri, snažan nutarnji život i povlaštenu blizinu s njim.
Takvi se uvjeti češće nalaze u kršćanskim obiteljima, koje zaslužuju najveću pozornost i potporu. Produbljivanje i ukorjenjivanje života vjere unutar obitelji zasigurno je jedan od ključeva koji će omogućiti rješavanje mnogih kriza kroz koje prolaze Crkva i naša društva. Upravo se u obiteljima uči zajedničkom životu, poštovanju drugoga, prihvaćanju različitosti, uzajamnoj potpori, velikodušnosti, nesebičnom darivanju sebe i duhu žrtve. Možda je upravo to glavni izazov s kojim se treba suočiti: da Isus u potpunosti živi u katoličkim obiteljima Francuske i da ih rasvjetljuje svojom prisutnošću!
Tim se pitanjima pridružuje još jedan izazov koji može izazvati određenu zabrinutost za budućnost: pitanje jedinstva. U tom smislu dopustite mi podsjetiti koliko je bitno da se Isusovi učenici susreću u ljubavi, kao što je on molio svojega Oca: „da svi budu jedno […] da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17,21). Crkva u Francuskoj malo je stado koje mora ujediniti svoje snage radi poslanja. Ideološke podjele učinile bi njezino svjedočanstvo uzaludnim.
U povijesti Crkve uvijek je bilo napetosti, ali upravo onda kada se one očituju možemo još više cijeniti dar jedinstva. Ono nije jednolična uniformnost, nego omogućuje da svaka autentično katolička osjetljivost prirodno konvergira u zajedničko ispovijedanje vjere, po poslušnosti zakonitim pastirima, a osobito Petrovu nasljedniku, „trajnom i vidljivom počelu i temelju jedinstva vjere i zajedništva“ (Drugi vatikanski koncil, dogmatska konstitucija Lumen gentium, 18).
Riječ je o dinamičnom jedinstvu koje se hrani Predajom Crkve – od Otaca do Drugoga vatikanskog koncila – i pokoncilskim Učiteljstvom. Ono se također obogaćuje međusobnim dijalogom, polazeći od vjere, u sinodalnom stilu koji posljednjih godina nastojimo sve dublje živjeti.
Draga braćo, Crkva u Francuskoj draga je Papinu srcu. Kako bih vam želio prenijeti osjećaje zanosa i nade koji me ispunjavaju kada mislim na vas!
Bogat živim, bratskim i sestrinskim te svijetu otvorenim zajednicama; bogat gorljivom mladeži zauzetom u brojnim inicijativama; bogat također baštinom koja ga podupire, ali ujedno i obvezuje, Božji narod u Francuskoj – siguran sam – s gorljivošću će nastaviti svoje poslanje naviještanja Isusa Krista i pomaganja ljudima da ga zavole, da svijet ima život.
Povjeravajući vašu Skupštinu, vaše biskupijske zajednice i vašu zemlju majčinskoj zaštiti Gospe Lurdske, s radošću vam podjeljujem apostolski blagoslov. Hvala! (fratellanza.net).