Isusovac, novinar, teolog, književni kritičar, talijanski akademik i aktualni urednik isusovačkog časopisa La Civiltà Cattolica p. Antonio Spadaro te prezbiterijanski pastor i direktor argentinskog izdanja vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano Marcelo Figueroa objavili su 15. srpnja 2017. – dakle u prvoj godini vladavine američkog predsjednika Donalda Trumpa – zajednički tekst na engleskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku pod naslovom: “Evangelical fundamentalism and catholic integralism. A surprising ecumenism”. Prijevod ovog uspješnog i često citiranog teksta iz časopisa La Civiltà Cattolica donosimo u cijelosti.
Antonio Spadaro – Marcelo Figueroa
In God We Trust: fraza je utisnuta na novčanice Sjedinjenih Američkih Država, a to je ujedno i trenutni nacionalni moto. Prvi put se pojavila na kovanici 1864. godine, no nije postala službena sve do donošenja zajedničke rezolucije Kongresa 1956. godine. U Boga se uzdamo. A važan je to moto nacije koja u korijenu svog osnivanja ima i religijske motive. Za mnoge je to jednostavna deklaracija vjere, za druge je sinteza problematičnog spajanja religije i države, vjere i politike, vjerskih vrednota i ekonomije.
Religija, politički maniheizam i kult apokalipse
Posljednjih je desetljeća, osobito u nekim američkim vladama, uočena sve snažnija uloga religije u izbornim procesima i vladinim odlukama. Ona nudi moralnu ulogu za raspoznavanje onoga što je dobro, a što loše.
Ponekad je to miješanje politike, morala i religije poprimilo manihejski jezik koji dijeli stvarnost između apsolutnog Dobra i apsolutnog Zla. Nakon što je George W. Bush u ono vrijeme govorio o “osovini zla” s kojom se treba suočiti te izjavio da je dužnost SAD-a “osloboditi svijet od zla” nakon događaja od 11. rujna 2001., predsjednik Trump danas svoju borbu usmjerava protiv općenito širokog kolektivnog entiteta “loših” (bad) ili čak “vrlo loših” (very bad). Tonovi koje u nekim kampanjama koriste njegovi pristaše ponekad poprimaju konotacije koje bismo mogli nazvati “epskim”.
Ti se stavovi temelje na kršćansko-evangelikalnim fundamentalističkim načelima s početka prošlog stoljeća, a koji se postupno radikaliziraju. Zapravo su prešli s odbacivanja svega što je “svjetovno”, kakvom se smatrala i politika, na snažni i odlučni vjersko-moralni utjecaj na demokratske procese i njihove rezultate.
Izraz “evangelical fundamentalism”, koji se danas može usporediti s “evangelikalnom desnicom” (“evangelical right”) ili “teokonzervativizmom”, potiče iz 1910.-15. Tada je milijunaš iz Južne Kalifornije, Lyman Stewart, objavio 12 svezaka pod nazivom The Fundamentals. Autor je pokušao odgovoriti na “prijetnju” modernističkih ideja vremena sažimajući misli autorâ čiju je doktrinarnu ostavštinu cijenio. Na ovaj je način prikazao moralne, socijalne, kolektivne i individualne aspekte evangelikalne vjere, odnosno vjere zajednica koje se nazivaju “Evanđeoske Crkve”. Mnogi političari postali su njegovi obožavatelji, među njima i dvojica nedavnih predsjednika: Ronald Reagan i George W. Bush.
Socijalno-religijske skupine nadahnute autorima poput Stewarta, Sjedinjene Američke Države smatraju državom od Boga blagoslovljenom, i ne ustručavaju se ekonomski rast zemlje temeljiti na doslovnom pridržavanju Biblije. Tijekom posljednjih godina ova se misao napajala stigmatizacijom neprijatelja koji su često “demonizirani”.
U spektru onih koji prijete njihovom načinu razumijevanja američkog načina života (American way of life), naizmjenice su bili: modernistički duhovi, pokret crnih robova za građanska prava, hippy pokret, komunizam, feministički pokreti i tako dalje. Oni su s vremenom nastajali i nestajali. Danas su tu migranti i muslimani. Kako bi održali razinu sukoba, njihovi biblijski egzegeti sve su se više kretali prema izvan-kontekstualnim čitanjima tekstova iz Starog zavjeta o osvajanju i obrani “obećane zemlje”, umjesto da se vode pogledom ljubavi Isusa iz Evanđelja.
U ovom narativu ono što dovodi do sukoba nije zabranjeno. Ne uzima se u obzir veza između kapitala, profita i prodaje oružja. Naprotiv, često se sam rat uspoređuje s herojskim osvajanjem “Gospodina nad vojskama” Gideona i Davida. U toj manihejskoj viziji oružje može steći teološko opravdanje, a ni danas ne manjkaju pastori koji za to traže biblijsko utemeljenje koristeći odlomke biblijskih tekstova izvan svakog konteksta.
Drugi zanimljiv aspekt je odnos koji ovaj religijski kolektiv, sastavljen uglavnom od bijelaca s dubokog američkog juga, ima sa “svim stvorenim”. Postoji neka vrsta “anestezije” prema ekološkim katastrofama i problemima koji nastaju uslijed klimatskih promjena. Oni ispovijedaju “dominizam”, a ekologe smatraju ljudima protivnicima kršćanske vjere. Svoje utemeljenje pronalaze u doslovnom shvaćanju narativa o stvaranju iz knjige Postanka koja čovjeka stavlja u položaj “dominacije” nad stvorenim, koje u biblijskoj “podložnosti” ostaje podređeno ljudskoj volji.
U toj teološkoj viziji prirodne katastrofe, dramatične klimatske promjene i globalna ekološka kriza, ne samo da se ne doživljavaju kao alarm koji bi ih trebao natjerati da preispitaju svoje dogme, već su to, naprotiv, znakovi koji potvrđuju njihovo nealegorijsko razumijevanje konačnih figura iz knjige Otkrivenja i njihove nade u “novo nebo i novu zemlju”.
Riječ je o proročkoj formuli: boriti se protiv prijetnji američkim kršćanskim vrednotama i čekati neposrednu pravdu Armagedona, konačnog obračuna između Dobra i Zla, između Boga i Sotone. U tom smislu, svaki se “proces” (mira, dijaloga itd.) urušava pred žurnošću cilja, konačne bitke protiv neprijatelja. A zajednica vjernika, vjere (faith), postaje zajednica boraca, bitke (fight). Takvo jednosmjerno čitanje biblijskih tekstova može dovesti do anesteziranja savjesti ili aktivno podržavati najsurovije i najdramatičnije situacije koje svijet proživljava izvan granica vlastite “obećane zemlje”.
Pastor Rousas John Rushdoony (1916.-2001.) otac je takozvanog “kršćanskog rekonstrukcionizma” (ili “teologije dominacije”) koji je imao veliki utjecaj na teopolitičku viziju kršćanskog fundamentalizma. To je doktrina koja hrani političke organizacije i mreže (networks) kao što je Council for National Policy i mišljenje njihovih zastupnika poput Stevea Bannona, [nekadašnjeg] glavnog stratega Bijele kuće i zagovornika apokaliptičke geopolitike[1].
“Prvo što moramo učiniti je dati glas našim Crkvama”, kažu neki. Pravo značenje ove vrste izražavanja je želja za određenim utjecajem u političkoj i parlamentarnoj sferi te na pravnom i obrazovnom području kako bi se javne norme mogle podvrgnuti vjerskom moralu.
Rushdoonyjeva doktrina zapravo podržava teokratsku potrebu da se država podvrgne Bibliji, logikom koja se ne razlikuje od one koja potiče na islamski fundamentalizam. Napokon, narativ o teroru koji hrani maštu džihadista i neo-križara pije se iz izvorâ koji nisu previše udaljeni jedan od drugoga. Ne treba zaboraviti da se teopolitika koju promiče ISIS temelji na istom kultu apokalipse koji se treba izvesti što je prije moguće. I stoga nije slučajno što je Osama bin Laden Georgea W. Busha smatrao “velikim križarom”.
Teologija prosperiteta i retorika vjerske slobode
Još jedan relevantan fenomen, pored političkog maniheizma, je prijelaz s izvornog puritanskog pijetizma, utemeljenog na knjizi Maxa Webera Protestantska etika i duh kapitalizma, na “teologiju prosperiteta” koju zagovaraju uglavnom medijski eksponirani pastori milijunaši i misionarske organizacije s jakim vjerskim, društvenim i političkim utjecajem. Navještaju “evanđelje prosperiteta” kojim Bog želi da vjernici budu fizički zdravi, materijalno bogati i osobno sretni.
Lako je primijetiti kako neke poruke izborne kampanje i njihova semiotika obiluju osvrtima na evangelički fundamentalizam, odnosno fundamentalizam pripadnika Evanđeoskih crkvi. Na primjer, vidimo slike kako se politički lideri trijumfalistički pojavljuju s Biblijom u rukama.
Pastor Norman Vincent Peale (1898.-1993.) važna je figura koja je nadahnula američke predsjednike poput Richarda Nixona, Ronalda Reagana i Donalda Trumpa. On je predvodio ceremoniju na prvom vjenčanju predsjednika Trumpa. Bio je uspješan propovjednik. Prodao je milijune primjeraka svoje knjige Moć pozitivnog mišljenja (1952.), koja je puna fraza poput “Ako u nešto vjeruješ, dobit ćeš to”, “Ako ponoviš ‘Bog je sa mnom, tko je protiv mene?’, ništa te neće zaustaviti”, “Imaj na umu svoju sliku uspjeha i uspjeh će doći”, i tako dalje. Mnogi televizijski propovjednici prosperiteta kombiniraju marketing, strateški smjer i propovijedanje, koncentrirajući se više na osobni uspjeh nego na spasenje ili vječni život.
Treći element, uz maniheizam i evanđelje prosperiteta, poseban je oblik proglašenja obrane “vjerske slobode”. Erozija vjerske slobode očito je ozbiljna prijetnja unutar snažnog sekularizma. Međutim, mora se izbjeći da se njegova obrana odvija fundamentalističkim terminima “religije u slobodi”, shvaćene kao izravnog virtualnog izazova za sekularnost države.
Fundamentalistički ekumenizam
Okretanjem fundamentalizmu razvija se jedan čudan oblik iznenađujućeg ekumenizma između evangelikalnih fundamentalista i katoličkih integrista, objedinjenih istom željom za izravnim vjerskim utjecajem u političkoj sferi.
Neki koji se ispovijedaju katolicima ponekad se izražavaju na način koji je donedavno bio sasvim nepoznat njihovim tradicijama te koriste tonove mnogo bliže protestantima, evangelikalcima. U smislu privlačenja masovne izborne podrške ovi birači definirani su kao value voters. Postoji dobro definiran svijet ekumenske konvergencije između sektora koji su paradoksalno konkurentni kada je u pitanju konfesionalna pripadnost. Ovaj susret poradi zajedničkih ciljeva događa se oko tema kao što su pobačaj, brak osoba istog spola, vjersko obrazovanje u školama i druga pitanja koja se uglavnom smatraju moralnim ili su povezana s vrednotama. I protestantski i katolički integristi osuđuju tradicionalni ekumenizam, a ipak promiču ekumenizam sukoba koji ih ujedinjuje u nostalgični san države s teokratskim obilježjima.
Ipak, najopasnija perspektiva ovog čudnog ekumenizma može se pripisati njegovom ksenofobnom i islamofobnom vidu koji želi zidove i pročišćavanje kroz deportacije. Riječ “ekumenizam” pretvara se u paradoks, u “ekumenizam mržnje”. Netolerancija im je nebeski znak puritanizma, redukcionizam je egzegetska metodologija, a ultra-literalizam njezin je hermeneutički ključ.
Jasno je da postoji ogromna razlika između tih pojmova i ekumenizma kojeg s različitim kršćanskim i s drugim vjerskim konfesijama potiče papa Franjo, a koji se odvija u skladu s uključivanjem, mirom, susretom i poveznicama. Ovaj fenomen suprotnih ekumenizama i njihovo suprotno poimanje vjere i vizije svijeta u kojem religije imaju nepomirljive uloge možda je najmanje poznat a ujedno je i najdramatičniji aspekt širenja integrističkog fundamentalizma. Upravo ovdje možemo razumjeti povijesno značenje Papinog nastojanja protiv gradnje “zidova” i protiv svih oblika “vjerskog rata”.
Iskušenje “duhovnog ratovanja”
Vjerski element nikada ne treba miješati s političkim. Brkanje duhovne i vremenite moći znači podvrgavati se jedni drugima. Jasno obilježje geopolitike pape Franje je u tome što teološkim prostorima ne daje moć da se nametnu ili da pronalaze unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja za borbu. Potrebno je izbjeći transverzalno i “ekumensko” iskušenje da se božansko projicira na političku moć koja ga potom koristi za vlastite ciljeve. Franjo iznutra ispražnjava narativni stroj sektaških milenarizama i dominacija koji se pripremaju za apokalipsu i “konačni sukob”[2]. Naglasak na milosrđu kao temeljnom Božjem atributu izražava ovu radikalno kršćansku potrebu.
Franjo želi prekinuti organsku vezu između kulture, politike, institucija i Crkve. Duhovnost se ne može vezati za Vlade ili vojne pakte jer je u službi svim ljudima. Religije ne mogu neke ljude smatrati zakletim neprijateljima, a druge vječnim prijateljima. Religija ne smije postati jamstvo vladajućih klasa. Pa ipak, upravo ta dinamika s lažnim teološkim okusom pokušava nametnuti vlastiti zakon i logiku u političkoj sferi.
Postoji šokantna retorika koju koriste, primjerice, autori Church Militant-a [Vojujuća Crkva], populističke digitalne platforme sa sjedištem u SAD-u, koja se otvoreno zalaže za politički ultrakonzervativizam i koja, kako bi se nametnula, koristi kršćanske simbole. Ova zlouporaba se naziva “autentično kršćanstvo”. A kako bi pokazali vlastite sklonosti, stvorili su blisku analogiju između Donalda Trumpa i cara Konstantina, s jedne strane, te između Hillary Clinton i Dioklecijana, s druge. Američki izbori u ovoj su perspektivi viđeni kao “duhovni rat”[3].
Određenoj publici ovaj ratnički i “militantni” pristup djeluje najprivlačnije i najefikasnije, pogotovo s obzirom na to da je Konstantinova pobjeda – za kojeg se pretpostavljalo da je nemoguće da pobijedi Maksencija i rimski establišment – morala biti pripisana božanskoj intervenciji: In hoc signo vinces [U ovom znaku pobjeđuješ].
Church Militant stoga pita može li se Trumpova pobjeda pripisati molitvama Amerikanaca. Predloženi odgovor je potvrdan. Neizravna misija za predsjednika Trumpa, novog Konstantina, je jasna: on mora postupati u skladu s tim. To je vrlo izravna poruka koja, dakle, želi uvjetovati predsjedničku funkciju uokvirujući je u božanski izbor, to jest: In hoc signo vinces.
Danas je više nego ikad potrebno osloboditi moć od njezine izblijedjele konfesionalne haljine, od oklopa, od njene zahrđale armature. Fundamentalistički teopolitički plan je uspostaviti božansko kraljevstvo ovdje i sada. A to božansko je očito projekcija moći koja je već izgrađena. Ta vizija stvara ideologiju osvajanja.
Umjesto toga, teopolitički plan koji je uistinu kršćanski je eshatološki, odnosno gleda na budućnost a trenutnu povijest nastoji usmjeriti prema Kraljevstvu Božjem, kraljevstvu pravde i mira. Ta vizija generira proces integracije koji se odvija diplomacijom koja nikoga ne okrunjuje kao “čovjeka Providnosti”.
I zato diplomacija Svete Stolice želi uspostaviti izravne i fluidne odnose sa supersilama, bez ulaska u unaprijed uspostavljene mreže saveza i utjecaja. U tom smislu, Papa ne želi reći tko je u pravu ili tko nije u pravu jer zna da u korijenu tih sukoba uvijek stoji borba za moć. Ne treba, dakle, zamišljati nekakvo “zauzimanje strana” iz moralnih razloga, ili još gore, iz duhovnih.
Franjo radikalno odbacuje ideju o aktiviranju Božjeg Kraljevstva na zemlji kakvo je bilo u osnovi Svetog Rimskog Carstva i svih sličnih političkih i institucionalnih oblika, uključujući i razine “političke stranke”. Ako bi to tako shvatili, “izabrani narod” bi zapravo ušao u kompliciranu političku i religijsku mrežu koja bi učinila da zaborave biti u službi svijeta, i stavila bi ih u opoziciju s onima koji su drugačiji, s onima koji im ne pripadaju, tj. među “neprijatelje”.
Stoga se kršćanske korijene naroda nikada ne može shvatiti na etnički način. Pojmovi “korijena” i “identiteta” nemaju isti sadržaj za katolika kao i za neo-pogana. Trijumfalistički, arogantni i osvetoljubivi etnicizam je, štoviše, suprotan kršćanstvu. Papa je 9. svibnja 2017. u intervjuu za francuski list La Croix rekao: “Europa, da, ima kršćanske korijene. Kršćanstvo ih ima obvezu zalijevati, ali u duhu služenja kao kod pranja nogu. Dužnost kršćanstva prema Europi je služenje”. I još: “Doprinos kršćanstva kulturi jest onaj Kristov čin kada pere noge, tj. služenje i dar života. Nema mjesta kolonijalizmu”.
Protiv straha
Koji osjećaj uvlači u uvjerljivo iskušenje lažnog saveza politike i vjerskog fundamentalizma? To čini osjećaj straha od raspada izgrađenog poretka i strah od kaosa. Štoviše, to funkcionira zahvaljujući percipiranom kaosu. Politička strategija za uspjeh postaje podizanje tona sukoba, preuveličavanje nereda, uznemiravanje duša osoba projekcijom uznemirujućih scenarija izvan bilo kakve stvarnosti.
Religija bi u tom trenutku postala jamac reda, a politički dio utjelovio bi njene potrebe. Pozivanje na apokalipsu opravdava moć koju je želio bog ili je nastala u dosluhu s bogom. I time fundamentalizam pokazuje da on nije proizvod religioznog iskustva, već njegovo slabo i nasilno izopačenje.
Zbog toga Franjo provodi sustavnu kontra-naraciju u odnosu na narativ straha. Potrebno je, dakle, boriti se protiv manipulacije ove navale tjeskobe i nesigurnosti. Zato je Franjo u tome hrabar pa teroristima ne daje nikakav teološko-politički legitimitet, izbjegavajući bilo kakvo svođenje islama na islamistički terorizam. Niti ga daje onima koji predlažu i koji žele “sveti rat” ili pak grade ograde okrunjene bodljikavom žicom. Jedina bodljikava kruna za kršćanina jest trnova kruna koju na glavi ima Krist[4] (La Civiltà Cattolica; fratellanza.net).
[1] Bannon vjeruje u apokaliptičnu viziju koju su William Strauss i Neil Howe teoretizirali u svojoj knjizi The Fourth Turning: What Cycles of History Tell Us About America’s Next Rendezvous with Destiny. Vidi također N. Howe, «Where did Steve Bannon get his worldview? From my book», u Washington Post, 24. veljače 2017.
[2]. Usp. A. Aresu, ««Pope Francis against the Apocalypse», u Macrogeo, 9. lipnja 2017. godine.
[3]. Usp. «Donald “Constantine” Trump? Could Heaven be intervening directly in the election?», na Church Militant.
[4]. Za daljnja razmišljanja, vidi D. J. Fares, «L’antropologia politica di Papa Francesco», u Civiltà Cattolica 2014 I 345-360; A. Spadaro, «La diplomazia di Francesco. La misericordia come processo politico», isto 2016 I 209-226; D. J. Fares, «Papa Francesco e la politica», isto 2016 I 373-385; J. L. Narvaja, «La crisi di ogni politica cristiana. Erich Przywara e l’“idea di Europa”», isto 2016 I 437-448; Isti autor, «Il significato della politica internazionale di Francesco», isto 2017 III 8-15.