Branko Jurić
Evanđelje po Ivanu u 13. poglavlju opisuje epizodu pranja nogu. Isus „je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“, i za večerom dok je „đavao već bio ubacio u srce Judi Iškariotskom da ga izda“, Isus „usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u lavor“ i nečuvenom gestom „počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan“.
Valja podsjetiti da su ljudi u to vrijeme hodali po prašnjavim i blatnim cestama, vjerojatno dobrano zaprljanima i životinjskim izmetom. Noseći sandale, čistoća nogu se i uz dobru volju teško mogla očuvati do večeri. U drevnom svijetu pranje nogu bilo je obilježje gostoljubivosti, no to je bila i dužnost roba prema gospodaru, supruge prema mužu, sina prema ocu. Obavljano je s posebnim lavorom i ubrusom koji je na koncu postajao neka vrsta uniforme onih koji su služili za stolom.
Kad je na red došao Šimun Petar, on se usprotivi Isusovoj gesti: „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?“, a Isus mu reče: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije“. Tad Petar, koji nije razumio značenje odvrati: „Nećeš mi prati nogu nikada!“, no Isus mu ponovno reče: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom“. Na to mu Petar sa svojom uobičajenom nepromišljenošću odgovori: „Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!“ Ovo pranje jedna je od najvećih lekcija koju je Isus dao svojim učenicima jer će ga trebati slijediti na putu potpune velikodušnosti u davanju sebe, i to ne tek uobičajenim figurama: uvaženoj gospodi, mužu ili ocu, nego i svoj braći i sestrama, osobito onim „malenima“ koji su (do tada?) smatrani manje vrijednima: ženama, slugama, strancima, robovima…
U rimskoj liturgiji taj je obred bio prenošen pod pojmom Mandatum – Gospodinova zapovijed o bratskoj ljubavi po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“, pjevanima u antifoni za vrijeme slavlja. Obavljajući taj obred, biskupi su i svećenici pozvani intimno se suobličiti Kristu „koji nije došao da bude služen nego da služi“, i, potaknut ljubavlju „do kraja“, da dadne život za spasenje cijelog ljudskog roda. U Rimskom misalusv. Pija V. (1570.) radnja se opisuje ovako: „Nakon ogoljenja oltara u prikladno vrijeme, učinivši znak križa, dolaze klerici radi vršenja zapovijedi. Veći pere noge manjima: otire ih i ljubi“.
Praksa današnjeg rimskog biskupa Franje da svake godine opere stopala različitim osobama u zatvorima, bez razlike po statusu, spolu, vjeri ili boji kože, evanđeoski je čin. Između ostaloga, i Isus koji nam je dao primjer te noći bio je u zatvoru.
U Crkvi se u posljednje vrijeme bio ustalio običaj da se za obred pranja nogu biraju „dostojni i uzorni vjernici“, najčešće župnikovi bliski suradnici, primjerice ministranti, no papa Franjo naložio je još 2015. godine da mjerodavni Dikasterij za liturgiju objavi dekret prema kojemu se liturgijsko pranje nogu na Misi Večere Gospodnje diljem svijeta ne obavlja tek pomno izabranim muškarcima, nego da se izabere „skupina vjernika koja predstavlja raznolikost i jedinstvo Božjeg naroda“. Papa je, pokazujući vlastitim primjerom, pozvao da se takva skupina načini „od muških i ženskih osoba, i, ako je zgodno, mladih i starih, zdravih i bolesnih, klerika, posvećenih, laika“ (Dekret kongregacije 87/15). Radnja pranja nogu „pridržana je svećenicima“ od kojih se na osobit i posve opravdan način očekuje da bez predrasuda prvi izvrše Isusovu zapovijed, propovijedajući i tom gestom Isusa – poniznost, služenje i gostoljubivost (fratellanza.net).