Homilija venecijanskog patrijarha Albina Lucianija, budućeg pape i bl. Ivana Pavla I. koju je imao u kapucinskoj crkvi (Mestre u Veneciji) 30. svibnja 1976. godine, par dana nakon što je Leopold Mandić proglašen blaženim.
Albino Luciani, 30. svibnja 1976.
Prvi i jedini put sam susreo o. Leopolda u Bellunu. Bio sam mladi svećenik, na duhovnim vježbama kad je došao naš biskup i donio nam radosnu vijest: “O. Leopold je svetac, i on je ovdje u Bellunu. Složio se tim da će sutra doći ovdje ispovijedati vas, ako želite. Molim vas nemojte propustiti tu priliku, idite.”
Poslušao sam biskupa. Sljedećeg dana sam otišao na ispovijed. Ispovjedio me i dao mi neke savjete. Impresionrala me činjenica da je čitao o asketskoj teologiji koja je upravo objavljena. Moglo se vidjeti da ne želi gubiti ni minutu između jednog pokornika i drugog i da je sam nastojao stalno studirati. Također sam bio impresioniran ogromnim poštovanjem koje je moj biskup imao prema njemu, a i on je veliki svetac, biskup Catarossi. Svetac.
Nekoliko godina kasnije, o. Leopold je umro i svatko tko je sa mnom govorio o njemu rekao je: “On je svetac!” I u Rimu sam, kao biskup, našao ponekog u Kongregaciji za kauze svetaca tko mi je rekao: “Moram dati svoj glas za ovaj slučaj. Veliki svetac!” Čitajući njegov život možete to vidjeti. Papa je to prepoznao proglašavajući ga blaženim.
Ovdje je ukratko njegov život od 76 godina. Prvih šesnaest godina je proveo u Herceg Novom (tal. Castelnuovo) s obitelji. Obitelj je bila dobrostojeća. Njegovi preci su bili venecijanski kapetani. Postao je fratar sa šesnaest godina i kao fratar proveo 60 godina u redovništvu. Sedam godina je bio u Veneciji gdje je zaređen za svećenika. Kao svećenik 52 godine: 9 dijelom u Bassano del Grappa, dijelom u Kopru (tal. Capodistria) a dijelom u Thieni i 33 u Padovi. Bio je zapravo poslan na drugo mjesto (Fiume, Rijeka) ali biskup u Padovi, svetac, Elia Dalla Costa, naredio je da se vrati: ljudi u Padovi su željeli o. Leopolda tamo. Vratio se. Trideset tri godine, a gdje? Dođite i vidite! U maloj sobici, hladnoj zimi, vrućoj ljeti. Tamo je on postao svetac. Bio je tu deset, dvanaest, a ponekad čak i osamnaest sati dnevno, nepomičan, slušajući pokornike. Tamo je on postao svetac. Znate da mi ne možemo postati sveci osim ako nasljedujemo Isusa Krista na neki način, i u ovom je on nasljedovao Isusa.
S jedne strane Isus se bori protiv grijeha kao “žrtva za otkupljenje grijeha”, a s druge strane on se ne bori sa grešnicima, nego ih susreće. Otvorite evanđelje – On se bori protiv grijeha, kaže sveti Ivan Krstitelj: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.” Čitajte svetoga Pavla: “On je umro za naše grijehe.” Poslušajte pažljivo i Isusove riječi na svetoj misi: “…Ovo je kalež moje krvi koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.” Ne grijehu! Naš Gospodin ne želi grijeh. A s druge strane, koja ljubaznost! Koliko milosrđa prema grešnicima! Ja sam ganut kad razmišljam da je papa Pavao VI. proglasio o. Leopolda blaženim, ali prva osoba koja je bila proglašena svetom pred svim ljudima bio je razbojnik. Na križu Isus reče: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju.” Razbojniku [je to rekao]. Koja ljubaznost prema grešnicima! Kad su mu doveli ženu zatečenu u preljubu: “- Ženo, zar te nitko ne osudi?”, “- Nitko, Gospodine.” “- Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više ne griješi.” Dobri Pastir je jasno rekao.: Idi u potragu za izgubljenom ovcom. “Veća je radost na nebesima zbog jednog raskajana grešnika nego zbog devedeset devet pravednika kojima ne treba obraćenja”.
Leopold je vjerno nasljedovao Isusa u tom: borio se protiv grijeha, a susretao je grešnike.
Jednom mu je netko rekao: “- Oče Leopolde, slušali ste ispovijedi tako puno godina i sad ste čuli sve – grijeh na vas više ne ostavlja nikakav dojam.” “- Što to govorite, gospodine? Svakog trenutka, ja sam začuđen i ja strepim kad pomislim da si ljudsko biće ugrožava vječno spasenje zbog budaleština, zbog gluposti.” On je strepio nad grijesima […].
Drugi puta došao netko govoreći da nije došao na ispovijed nego samo povjeriti svoju tugu što je spriječio svećenika da dođe prijatelju koji je umirao pa je umro bez sakramenata. “- Što si to učinio, sine moj? Nisi mislio o vječnom životu, što si to učinio?” I počeo je plakati. Suze su padale niz njegovu bradu. U tom trenutku i onaj nesretni čovjek je zaplakao i onda se ispovjedio.
Kao i Isus, o. Leopold se bojao grijeha: s druge strane, bio je drugačiji s grešnicima. Negdje je napisano: “S njim, s o. Leopoldom, bilo je gotovo kao grijeh ne imati grijeh”. On je uistinu dočekao grešnika kao brata, kao prijatelja, i upravo zbog toga nije bilo teško ići na ispovijed kod njega. Jedan čovjek mu je otišao nakon što dvadeset godina nije išao na ispovijed. Kad je čovjek završio ispovijed o. Leopold je ustao, uzeo ga za ruku i zahvalio mu: “Hvala, hvala što si došao meni da primim tvoje obraćenje nakon tako puno godina.” On je bio onaj koji je zahvaljivao. Tako je ohrabrivao ljude. Osjećali su se radosno. On je usitinu bio ogledalo Božje ljubaznosti.
Znate, mi smo svi grešnici, on je to dobro znao. Moramo shvatiti tu našu stvarnost. Nitko ne može za dugo vremena izbjeći grijeh, mali ili veliki. Ali, rekao je Franjo Saleški: “Ako imaš magarca koji je dugo vremena hodao pa se ruši putem na kaldrmi, što ćeš učiniti? Sigurno nećeš stati pa udarati magarca štapom, jer je ionako već jadan. Uzet ćeš ga za uže i reći: ‘Hajde, idemo opet…’ Pomoći ćeš mu da se vrati na put kojim je pošao. I onda ubuduće bolje pazimo…“ To je način na koji je Leopold postupao. Jedan moj prijatelj svećenik koji je išao kod njega na ispovijed rekao je: “Oče, vi ste vrlo popustiljivi, široke ruke. Drago mi je da sam došao na ispovijed kod vas, ali čini mi se da ste previše popustljivi?”. A otac Leopold je rekao: “Ali tko je bio široke ruke, popustljiv, sine moj? To je Gospodin koje je darežljiv, nisam ja taj koji je umro za naše grijehe. Je li mogao više biti popustljiv sa razbojnikom, s drugima, nego tako…?”
Sveti Alfonz je pisao: “Ne možete dobro ispovijediti čovjeka pred Bogom ako prije ne ispovijedite Boga pred čovjekom”. Tako je. Ako netko nema nešto unutar sebe, ako Boga ne voli iskreno, on može ići u ispovijedaonicu, on može slušati, ali što može dati? Što on prenosi? Samo odriješenje. Da bi netko dao puno više, on mora imati, on mora posjedovati prijateljstvo s Gospodinom. O. Leopold je posvećivao druge u onoj mjeri u kojoj je sam bio posvećen. Uvijek bi rekao. “Gospodar je Bog.” On je stvarno osjećao da je malen pred Bogom, ali je vjerovao da nešto vrijedi samo ako se ujedini s Njim u molitvi.
Čitao sam u njegovu životopisu da je spavao četiri sata dnevno. To je uistinu herojska žrtva. Koliko je ovaj svetac dobra učinio! Koliko molitvi, koliko posjeta Presvetom oltarskom sakrametnu! On je stvarno razgovarao s Bogom. Razgovaro je malo s ljudima, ali tako puno je pričao s Gospodinom, osjećao je samoću, osjećao je da je ljubljen od Gospodina. Mi bismo se svi trebali osjećati tako. On je potpuno prihvatio Isusov način života.
Živeći u Jugoslaviji, u Herceg Novom, vidio je otkako je bio dijete, i katolike i pravoslavce, u neslaganju u učenju i svakodnevnom životu. Onda je, kad je bio mladi čovjek rekao: “Žrtvovat ću se za jedinstvo između katolika i pravoslavaca.”
Studirao je razne slavenske jezike posebno kako bi mogao biti misionar. U Veneciji je poučavao svom jeziku svoju braću kapucine, uvijek imajući u vidu Istok. Želio je ići, tražio je da ide, ali nikad nije otišao. Nikad. Podvrgao se poslušnosti, kao što je jednom napisao. “Svaka osoba, svaka duša koja će biti u potrebi mog služenja, bit će moj mali Istok.”
Bio je više manje kao sveti Antonio. Sv. Ante je ostavio Portugal kako bi otišao dolje u Afriku pod cijenu toga da postane mučenik. Ante je otišao ali ga je oluja bacila na obale Sicilije. Tako je došao u Italiju i završio u Padovi. A tako i sv. Leopold. Želio je ići na Istok, ali završio je u Padovi također. Njegov Istok bio je u ispovjedaonici. Gospodin je morao prihvatiti njegovu žrtvu za Istok, njegovo djelo posvećivanja koje je činio za grešnike. […] (fratellanza.net).