„Ovo trostruko značenje Došašća sažima cjelokupnu bit kršćanstva: odnos i poziv svakog čovjeka prema Bogu, uz vodstvo i providonosno usmjerenje koje dolazi od Njega, otkupiteljsko ispunjenje u Kristu, te nastavak i ostvarenje otkupljenja kroz Kristovu Crkvu.“ – Alfred Delp, „Došašće 1935.“
Krešimir Cerovac
Prekrasna i potresna razmatranja o Došašću ostavio je, danas pomalo zaboravljeni mučenik, njemački isusovac Alfred Delp. Nacisti su ga pogubili vješanjem na Svijećnicu 2. veljače 1945. godine, pod lažnom optužbom za sudjelovanje u zavjeri protiv Hitlera. U stvarnosti, Delp je bio žrtva zbog svoje hrabrosti i odlučnosti da javno govori o zlu koje je zavladalo.
Alfred Delp rođen je 1907. godine u Mannheimu, u obitelji koja se vjenčala nedugo nakon njegova rođenja. Majka mu je bila katolkinja, ali je, premda kršten u Katoličkoj Crkvi, odrastao kao luteran, slijedeći vjeru svog oca. Ipak, u dobi od sedamnaest godina odlučio je prijeći na katoličku vjeru. Tri godine kasnije, 1926., stupio je u Družbu Isusovu, u ozračju društvenih i političkih previranja koji će dovesti do Drugog svjetskog rata i oblikovati njegov život i svećenički rad. Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1937., a nakon nekog vremena postao je župnik u Münchenu, u župi koju su vodili isusovci. Za svoj moto odabrao je riječi „Jer, nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist“ (1 Kor, 3.11)
Delpov duboki osjećaj predanosti i moralne odgovornosti potaknuo ga je na suradnju s njemačkim pokretom otpora protiv nacističkog režima. Djelovao je kao poveznica u tajnom sustavu pomoći, osiguravajući hranu, odjeću i sigurno skrovište Židovima koji su pokušavali pobjeći iz zemlje. Njegova hrabrost i odlučnost u pomaganju progonjenima nisu prošli nezapaženo. Gestapo ga je uhitio 28. srpnja 1944. godine.
Alfred Delp nazvao je svoj pristup Došašću „Došašćem srca“, smatrajući ga mnogo više od puke pripreme za Božić – za njega je to bio duhovni program i način života. Njegove duboke meditacije, od kojih su neke krišom napisane u zatvorskim uvjetima obilježenim nedostatkom sna, glađu i rukama u okovima, prokrijumčarene su iz zatvora te kasnije objavljene u knjizi „Došašće srca: sezonske propovijedi i zatvorski zapisi 1941-1944“.
Najprije u ratnom Münchenu, a potom iz zatvorske ćelije u Berlinu, Alfred Delp prenosio je bezvremensku duhovnu poruku: uistinu postajemo potpuno ljudski tek kada svoe živote usmjerimo prema Bogu. U ekstremnim okolnostima njegove duboke vjere pronalazio je snagu i hrabrost za život u sve većoj blizini Boga, svjedočeći istinu čak i po cijenu vlastitog života. Svoje misli i uvide, unatoč teškim uvjetima, uspijevao je prenijeti na papir. Od svojih prvih redovničkih dana pa sve do posljednjih pisama i meditacija napisanih u zatvoru, Delp je opisivao Došašće kao putovanje prema svetom mjestu susreta s živim Bogom. Njegove riječi i danas pozivaju vjernike da se odvaže na isto putovanje – u „Došašće srca.“
Prvog petka u prosincu 1944. godine, u trenutku kada su Saveznici već započeli intenzivna bombardiranja Njemačke, a kraj rata je bio na vidiku, Alfred Delp, tada već pet mjeseci zatočen u samici u Berlinu, zapisao je riječi koje odražavaju dubinu njegove vjere i duhovne spoznaje:
„Više nego prije, i na dubljoj razini, sada doista znamo da je cijeli život Došašće.“
Te riječi, ispisane u najtežim uvjetima, svjedoče o njegovom uvjerenju da je Došašće stalno stanje budnosti i nade, usmjereno prema konačnom susretu s Bogom.
Došašće se često doživljava kao mirno razdoblje pripreme i razmatranja, obilježeno paljenjem svijeća i radosnim iščekivanjem Božića. No, Alfred Delp naglašava da je Došašće, u svojoj najdubljoj srži, sezona dubokog preokreta – „vrijeme potresenosti“ – koje poziva vjernike da se probude iz samozadovoljstva, suoče s krhkošću ljudskog postojanja i usmjere svoj život prema krajnjim istinama vjere. U tom duhu poručuje: „Poruka Došašća proizlazi iz našeg susreta s Bogom i Evanđeljem. To je, stoga, poruka koja nas duboko potresa – najavljujući da će na kraju cijeli svijet biti uzdrman. Činjenica da će Sin Čovječji ponovno doći nije samo povijesno proročanstvo; to je i božanski dekret koji razotkriva duboku povezanost između Božjeg dolaska i preobrazavajućeg potresanja čovječanstva.“
Došašće započinje upečatljivom porukom: „Bdijte!“ Ova zapovijed iz evanđeoskih čitanja probija buku svakodnevnog života, pozivajući vjernike na budnost i spremnost. Podsjeća da Došašće nije samo vrijeme pripreme za slavlje Božića, već i za susret s Kristom koji dolazi u povijesti, otajstvu i slavi. U tom kontekstu upozorava, Alfred Delp upozorava: „Došašće znači srce koje je budno i spremno – srce koje ne dopušta da otvrdne, ogorči se ili otupi pod težinom životnih udaraca, već ostaje budno i svjesno slobodnog dolaska Gospodina Boga.“
Ovo upozorenje narušava rutinu vjernika rutinu i poziva ga na preispitivanje vlastitog srca. Treba se zapitati je li zaista budan na Božju prisutnost ili je otupio, zaokupljen površnostima svijeta?
Potresnu stvarnost Došašća utjelovljuje lik Ivana Krstitelja. Njegov glas, koji viče u pustinji, poziva na pokajanje i obnovu. Pustinja, mjesto izazova, simbolizira čovjekovu ranjivost i potpunu ovisnosti o Bogu. Upravo u toj pustoši čovjek susreće uznemirujuću, ali životvornu istinu da se ne može sam spasiti. Alfred Delp podsjeća: „Jao vremenu u kojem su glasovi onih koji viču u pustinji utihnuli, nadglasani bukom dana, zabranjeni ili progutani opijenošću napretka, ugušeni i sve tiši zbog straha i kukavičluka. Pustoš našeg vremena uskoro će postati toliko zastrašujuća i univerzalna da će nam riječ „pustinja“ lako silaziti s usana. To se već događa.“
Došašće podsjeća da Božji dolazak nikada nije predvidiv niti pod ljudskom kontrolom. Samo Utjelovljenje – nemoćna beba rođena u jaslama – potreslo je očekivanja drevnog svijeta. Slično tome, Došašće poziva na prihvaćanje božanske nepredvidivosti u vlastitom životu. Delp je isticao da čovjekove osobne, društvene i povijesne okolnosti, pa i patnja, mogu postati ulaz u istinsko Došašće – osobno putovanje prema susretu i dijalogu s Bogom. Život Alfreda Delp, mučenika i patnika, oslikava pravo Došašće o kojem je propovijedao i pisao, te iz zatvora poručio: „Došašće je vrijeme obećanja; još nije vrijeme ispunjenja. Još uvijek smo usred svega suočeni s neumoljivom logikom sudbine … Prostor je još uvijek ispunjen bukom uništenja i opovrgavanja, povicima samopouzdanja i oholosti, plačem očaja i bespomoćnosti. No, oko horizonta vječne stvarnosti šute u svojoj vjekovnoj čežnji. Obasjava ih već prvo, blago svjetlo blistavog ispunjenja koje dolazi. Iz daljine zvuče prve note poput sviranja i glasova, koji se još ne mogu razaznati kao pjesma ili melodija. Sve je to još daleko, tek je najavljeno i predviđeno. Ali to se događa, danas”.
Za Alfreda Delpa Došašće znači sjećanje na Božju slobodu i potom prepuštanje božanskoj nepredvidljivosti: „Došašće znači srce koje je budno i spremno, koje si ne dopušta okorjeliti, ogorčiti ili otupjeti pod teškim udarcima, već ostaje budno i svjesno slobodnog dolaska Gospodina Boga.“
Došašće sadrži dvije poruke. Prva poruka: „Čovjek koji se suočava s Ultimativnim mora biti netko tko je potresen, s budnim i probuđenim srcem koje se ne smrzava, ne umara, ne steže niti otupljuje, već vidi stvari onakvima kakve jesu.“
To onda vodi do druge poruke, poruke autentičnosti, koja glasi: „U prisutnosti Boga, apsolutnog Ultimativnog, ništa ne vrijedi osim onoga što je stvarno. Čovjek može proći test posljednjih dana jedino bez patetike, bez grčeva, bez laži i bez maski.“
Temeljna je poruka Došašća: „Moramo slušati, bdjeti i dopustiti našem srcu da se oživi pod poticajem Duha koji prebiva u nama. Samo u tom mirnom stanju možemo doživjeti pravi blagoslov Došašća, a tada ćemo ga prepoznati i na druge načine. Probuđeni do unutarnje svijesti, simboli s porukom Došašća iznenada nas obasjavaju. Likovi koji na najsnažniji način otkrivaju unutarnje značenje blagdana i ističu njegov blagoslov postaju jasni. Posebno mislim na tri: glas koji vapi u pustinji, Anđela Navještenja i našu Blaženu Gospu.“
Za vrijeme Došašća kršćani su pozvani, naglašava Delp, paliti svijeće kao znak nade, ali ne kao neki ritual. „Tiho zapalite svijeće, svijeće kakve posjedujete, gdje god se nalazili. One su pravi simbol onoga što se mora dogoditi … ako želimo živjeti“.
Tim se činom također pokazuje, posebice onima koji to riječima ili svojim (ne)djelima niječu, da je Bog još živ i da je Bog ovog svijeta, unatoč svim vijestima i komentarima, koji uglavnom oslikavaju tamu. Za Delpa, Došašće je početak tihe refleksije vjernika o sebi.
Ovdje je prikladno prisjetiti se razmišljanja Edith Stein – svete Benedikte od Križa – koja je također tragično stradala od strane nacista: „Kada nježno svjetlo adventskih svijeća počne svijetliti u tamnim danima prosinca – mistično svjetlo u mističnoj tami – u nama se budi utješna misao da je božansko svjetlo, Duh Sveti, uvijek osvjetljavao tamu palog svijeta. Ostao je vjeran svom stvaranju, unatoč nevjeri stvorenja. … Iako tama nije dopuštala da ju nebesko svjetlo potpuno prodre, uvijek je bilo mjesta koja su bila sklona da ono zasja…“
Tri su načina kako treba slaviti svete dane. Prvo, prisjećanjem povijesnog događaja. To dovodi do drugog načina: „U svemu što je prethodno rečeno, skriva se veliko otajstvo – Misterij. Nešto se događa između neba i zemlje što nadilazi sve razumijevanje. Ovo otajstvo je prisutno među nama, nastavlja se u svijetu do kraja vremena i uvijek se događa – trajno Otajstvo“.
Kroz povijesne činjenice i kroz djelovanje misterija, sveti dan istovremeno predstavlja izazov svakom pojedinačnom životu, poruku koja zahtijeva određeni stav i unutarnju odluku od svake osobe kojoj je upućena.
U adventskoj predstavi, koju je 1933. postavio za školu „Jutarnja zvijezda“ („Stella Matutina“) u Feldkirchu u Austriji Alfred Delp poručio je:
„Svi vi koji u tajnoj čežnji pružate ruke prema sreći:
Jednog će vas dana Božja ruka dotaknuti!
Jednog će dana Njegova ruka doći nad vas,
pomilovati vaša vrela čela,
izliječiti vaše krvave rane,
ispuniti vaše prazne ruke.“
U svom posljednjem pismu upućenom svojoj isusovačkoj braći, Delp piše: „Moram se potpuno predati. Ovo je vrijeme sjetve, a ne žetve. Bog sije sjeme i kad-tad će izvršiti žetvu. Jedino što moram učiniti je osigurati da sjeme padne na plodno tlo. Moram se naoružati protiv boli i depresije, koji me ponekad gotovo poraze. … Molim prijatelje da ne žale za mnom, već da se mole za mene i pomažu mi dok god mi je pomoć potrebna. I neka budu svjesni vlastitih misli – da sam ja žrtvovan, a ne ubijen.“
Delp nije pasivno prihvatio smrt: „Da budem sasvim iskren, ne želim umrijeti, pogotovo sad kada osjećam da bih mogao raditi važniji posao i prenijeti novu poruku o vrijednostima koje sam tek otkrio i razumio. Ali pokazalo se drugačije.”
Čak i u posljednjim dijelovima pisanja, koje je uspio prokrijumčariti iz svoje zatvorske ćelije, Alfred Delp održavao je nadu koja je nadilazila njegov vlastiti život. Njegova nada počivala je na vjeri da će kršćani i dalje moći čuti glas Došašća. koji iz pustinje vapi: „Pripremite put Gospodinu!”
Priča Alfreda Delpa svjedočanstvo je transformirajuće moći vjere i nužnosti moralne jasnoće u vremenima kada je moralni kompromis postao široko rasprostranjen. Njegovo naslijeđe poziva vjernike da ostanu budni prema silama koje prijete ljudskom dostojanstvu i da hrabro sudjeluju u borbi za pravdu, čak i kada je cijena visoka. Ovaj poziv odnosi se i na vjernike u Hrvatskoj. Sjećanje na Alfreda Delpa poziva vjernike da razmisle o trajnoj važnosti savjesti, uvjerenja i hrabrosti da se zauzmu za istinu:„Došašće ukazuje na odgovornost koja danas jednako teško pritišće naše duše. Dužni smo briniti se o sudbini svijeta. Štoviše, moramo znati da kockamo vlastitim osobnim spasenjem ako ne igramo, ili, bolje rečeno, ako se ne borimo za spasenje i red u svijetu.“
Delpove posljednje riječi upućene kapelanu, koji je prisustvovao njegovom pogubljenju, otkrivaju njegovu sigurnost da je s »druge strane« nešto lijepo: „Za pola sata znat ću više od tebe” (fratellanza.net).