Na prvom brifingu Sinode priča o iskustvu redovnica u selima u koja svećenik dolazi vrlo rijetko: ne možemo dati odrješenje, no mislimo na dobro osobe
Andrea Tornielli
„Prisutne smo na svakom mjestu i činimo ono što jedna žena, milošću krštenja, može učiniti: pratimo starosjedioce, a kad svećenici ne mogu biti prisutni i kad postoji potreba za krštenjem, mi krstimo. Ako se netko želi vjenčati, mi smo prisutne i svjedoci smo te ljubavi i tog para. I mnogo puta nas je dotaklo slušanje ispovijedi, ali nismo dale odrješenje. No u dubini srca – s poniznošću s kojom nam se ovaj muškarac ili žena obraćaju u situacijama bolesti, ili već blizu smrti – rekle smo kako vjerujemo da Bog Otac tamo djeluje”.
Ovo su jednostavne i izravne riječi koje je izgovorila Alba Tereza Cediel Castillo, sestra Misionarka Marije Bezgrješne i sv. Katarine iz Sijene, koja živi u autohtonim zajednicama u Kolumbiji. Priča sestre opisuje situaciju i poteškoće koje doživljavaju u amazonskim selima i činjenicu da u određenim prilikama postoje parovi koji se na vjernost u braku zaklinju u prisustvu redovnica u slučaju da nedostaje svećenik. A postoje osobe koje se – na kraju svog života ili u teškim situacijama, u nemogućnosti da odu na ispovijed pred svećenikom koji nije tu – obrate redovnicama i povjere im svoje grijehe. Sestre očito ne mogu dati odrješenje: sasvim su svjesne da ne mogu dijeliti sakrament pomirenja, a to znaju čak i osobe koji im se povjere. Ali mogu slušati i moliti. Sestre znaju da ne mogu slaviti sakrament ženidbe, ali mogu prisustvovati.
Prije nekoliko godina, govoreći o ispovijedi tijekom intervjua o milosrđu, papa Franjo je objasnio: “Isus je rekao svojim apostolima: Onima kojima otpustite grijehe, bit će im otpušteno, a onima kojima to ne učinite, neće im biti oprošteno. Stoga apostoli i njihovi nasljednici – biskupi i svećenici, njihovi suradnici – postaju oruđe Božjeg milosrđa. Djeluju in persona Christi. Ovo je jako lijepo. Ima duboko značenje, jer mi smo društvena bića. Ako nisi u mogućnosti s bratom razgovarati o svojim pogreškama, budi siguran da nisi u mogućnosti razgovarati o tome čak ni s Bogom i završiš tako da se ispovijedaš pred zrcalom, pred sobom. Mi smo društvena bića i oprost ima i društveni aspekt, jer su i čovječanstvo, moja braća i sestre, društvo, povrijeđeni mojim grijehom“.
“Ispovijed pred svećenikom – dodao je Papa – način je na koji svoj život stavljam u ruke i u srce drugog, koji u tom trenutku djeluje u ime i ‘na račun’ Isusov. To je način da budem konkretni i autentični: suočiti se sa stvarnošću gledajući drugu osobu, a ne gledati sami sebe u zrcalu”. I govoreći o ovoj konkretnosti direktnog obraćanja drugom, a ne zrcalu, Franjo se prisjetio: “Sveti Ignacije se, prije nego što je promijenio svoj život i shvatio da je trebao biti Kristov vojnik, borio u bitki kod Pamplone. Bio je u vojsci španjolskog kralja Karla V. Habsburškog i sukobio se s francuskom vojskom. Teško je ozlijeđen, vjerovao je da umire. U tom trenu na bojnom polju nije bilo svećenika. A onda je pozvao svog suborca i ispovjedio se pred njim, govoreći mu svoje grijehe. Njegov drug ga nije mogao odriješiti, bio je laik, ali potreba da bude ispred drugog u vrijeme ispovijedi bila je tako jaka da je odlučio učiniti to na taj način. To je lijepa lekcija”. Lekcija koja se nastavlja (vatican news; fratellanza.net).