Kako je moguće sačuvati neophodno jedinstvo ispovijesti vjere i istovremeno biti otvoren za teološki pluralizam? 1984. p. Jorge Mario Bergoglio S. I. – tada rektor Colegio Máximo de San José u argentinskom San Miguelu, koji uključuje fakultete filozofije i teologije – zapisao je neka razmišljanja koja su rezultat čitanja bilješki iz tekstova Hansa Ursa von Balthasara i Karla Lehmanna, koji je kasnije postao i kardinal. Ovaj tekst objavila je La Civiltà Cattolica, a bavi se pitanjem koje je sada vrlo aktualno. Il Corriere della Sera objavila je sažetak ovog opsežnog teksta, a ovdje donosimo prijevod tog teksta na hrvatski jezik.
p. Jorge Mario Bergoglio S.I.
U modernom društvu možemo primijetiti rastuću pluralizaciju života: specijalizaciju, podjelu rada, raznolikost metoda. Priljevi različitih teoloških metoda, pluralizma unutar pojedinih disciplina, povijesnih i hermeneutičkih pretpostavki sociokulturnog konteksta konfigurira u teologiji fenomen pluralizma koji ne samo da omogućuje mnoge i različite sinteze, nego također, i to često, sugerira određenu napast sinkretističog tipa: koegzistiraju i usuglašavaju se znanje i postulati koji proizlaze iz različitih, pa čak i suprotnih područja. Na toj osnovi nastaje problem kako, uz pluralizam koji se izobilno gaji, sačuvati neophodno jedinstvo ispovijesti vjere. Rješenje ovog problema traži se katkad i neadekvatnim rezultatima. S jedne strane, postoji greška u tome da se sve želi svesti na jedan zajednički nazivnik, što uostalom podrazumijeva da se pluralnost smatra negativnom stvarnošću.
U ovom slučaju apsolutni primat oblikâ ispovijesti vjere, u odnosu na trajno poslanje njihova prevođenja, bio bi takav da rađa određen duh reakcije, konformnosti, geta, nasilnog integrizma, dotle da bi se teologija odrekla svoje kreativne misije. Ako bi se slijedila ta opcija, bila bi potisnuta neophodna razlika između jedinstva ispovijesti i legitimne raznolikosti teološkog objašnjenja. To bi rezultiralo mrtvim, umjetnim, opresivnim i paralizirajućim jedinstvom u odnosu na misionarski impuls. Ideje preuzimaju ljude i otvara se put ideologiji.
S druge strane, pluralizam se ne čini tako bezopasnim i neutralnim kao što ga neki, na prvi pogled, smatraju. Ako ne bi bilo brige za jedinstvo vjere, to bi uključivalo odricanje od istine, zadovoljstvo djelomičnim i jednostranim perspektivama. Pozivanje na legitimnost pluralizma kao konstantnog zahtjeva moglo bi jednostavno značiti pozivanje na lagano sredstvo: kad, u biti, ne postoji odnos sa strancem, to uljuljava u komoditet vlastitog svijeta i vlastitih posebnih interesa, postaje se imun, izoliran te se izbjagava kompetencija. Pluralizam nije ništa manje nepovoljan kada zaboravlja znanstvene postulate i djeluje ili reagira, pokrenut isključivo društvenim interesima političke prirode ili sustavnom kritikom Crkve. Iz te pozicije može proizaći nesputan i hirovit stav, tiranija snaga koje teže samo nametanju vlastitog gledišta. Ide se u zatvaranje i u teološku polarizaciju. Ostaje, dakle, pitanje puteva adekvatnog pluralizma u kojem vjera ne spada u obveznice bezgraničnog pluralizma niti neotesanog i grubog konformizma. Koji je, dakle, kršćanski oblik jedinstva? […]
Von Balthasar razrađuje dva kriterija u kojima će usredotočiti svoje razmišljanje na mogućnost crkvenog pluralizma: kriterij blizine i kriterij maksimalnosti. Kriterij blizine znači da svako otajstvo ostaje takvo i nakon što je otkriveno. Otajstvo nije moguće «kontrolirati», kako bi to željelo fantaziranje svih gnoza koje (željne njegova kontroliranja i s druge strane one koje moraju održavati neku tajnu u toj kontroli) prenose otajstvo u kontrolu obreda inicijacije. Isto se događa na ljudskoj razini razumijevanja drugih: «Međuosobno razumijevanje, u svojoj dijalektici između razumjeti i ostaviti–slobodnim […] nesumnjivo je povlašteno mjesto za razumijevanje onoga što može biti božansko otkrivenje u Isusu Kristu. […] Razumijevanje vjere poznaje bezbrojne stupnjeve temeljitosti, što ne znači da se otajstvo može kasnije rastopiti i promijeniti u tajanstvene koncepte. Od takve iluzije sačuvat će nas upravo naš međuosobni odnos: poznavanje osobne sfere drugog čovjeka uvodi nas dublje u bezuvjetne prostore njegove slobode. Ali, umjesto da se ta sloboda umanjuje, ona raste u nama, i mi rastemo u njoj».
Budući da je svaka blizina zbližavanje onoga što me nadilazi, ona je sama po sebi oslobađanje interpelacijske sposobnosti bilo kojeg teksta. To više nije pitanje kontrasta «ili slova ili duha», nego otvaranja srca koje dolazi otkriti Duh u svakom objavljenom tekstu. […] U Evanđelju, blizina par excellence, ona utjelovljenog Boga, izražena je u Prispodobi o dobrom Samarijancu.
U ovoj prispodobi vidimo stav «zaobilaska naširoko» […]. To omogućuje da se osoba u potrebi zanemari bez ikakvog srama. Zbunjenost je to izgrađena dostatnošću.
Vidimo i drugačiji stav, onaj koji «se približava» potaknut milošću, «postaje bližnji», jer svaka bijeda ima nešto skromno i skriva se, a da bi se razumjela potrebno joj je «biti bližnji». Blizina stječe svoju puninu u synkatabasis Riječi koja postaje bližnji. Posljednja Božja riječ, utjelovljena Riječ, sada dakle nadilazi polje otkrivenja i indoktrinacije (ovo potonje pretpostavlja) i izražava se u sudjelovanju i zajedništvu.
To, umjesto riječi i djelovanja, znači patnju, a stoga i «napuštanje Boga» sve do silaska nad pakao. U kriteriju blizine, istaknutog u Isusu Kristu, postoji stvarnost Boga izražena sub contrario, a to dotiče sve organe i geste božanske Riječi, cijelu Crkvu, uključujući i teološku refleksiju. Blizina, izvedena do te mjere da je izražena u Kristu je institucija, teološka logika, ali ne i rašireni panteizam.
Drugi kriterij koji koristi von Balthasar, kriterij maksimalnosti, od toga proizlazi i predstavlja univerzalan i dovoljan kriterij u kojem je teološki pluralizam prihvatljiv. […] Maksimalnost Božje ljubavi biva prihvaćena, ali onako kako se nalazi u Isusu Kristu: u siromaštvu i poniženju koje želi Bog, a koje čovjek ne može odbaciti izgovorom da se božansko veličanstvo prikazuje na drugi način, to jest smješteno isključivo na Nebo. U tom smislu možemo reći da se kriterij maksimalnosti može shvatiti kao eminentno objašnjenje kriterija blizine.
Rečeno na negativan način, riječima samog von Balthasara, «kad god se u objašnjenju otajstva čini da neki aspekt sjaji na istinski racionalan način, te da je stoga tajanstveni karakter (što ukazuje na “radikalnu raznolikost” Boga, na Njegovu božanstvenost koja ga razlikuje od svega i svakoga) djelomično odbačen, dati slobodno izražavanje zemaljskoj viziji koja se može obuhvatiti ljudskim okom je hereza, ili su barem prekoračene granice legitimne teološke pluralnosti».
Time je otajstvo ukroćeno, uklonjeno, minimizirano činom koji nije intellectus fidei, nego intellectus rationis humanae. Tada više nema dogme ili teološke refleksije, nego su tu ideja i ideologija. Kao što smo već rekli, zapravo, u ovoj vrsti ideologije oblikovane kategorizacijom otajstva postoji dimenzija koja postaje svojevrsna karikatura otajstva, misterična dimenzija koja otajstvo približava gnozi. Ostaje otvoreni problem odnosa ideologija-gnoza koji se dotiče pitanja pluralizma. To omogućuje definiranje svakog lošeg teološkog pluralizma kao gnostičkog monizma s programskim pretenzijama. Glede toga, ogledni primjer su aktualni fundamentalizmi.
Kriterij maksimalnosti, kao najcjelovitiji izraz kriterija blizine, omogućit će stvarni teološki pluralizam: on zapravo zahtijeva maksimum jedinstva u Kristovu tijelu koje je Crkva, zajedno s maksimalnom razlikom među njenim članovima. Znak će biti jednodušnost u pluralnom izražaju.
Loš pristup pluralizmu znači suprotno od ove istine. To podrazumijeva da nismo sposobni nositi više jedinstvo od kojeg smo – kroz njegovu misiju i njegovu milost – samo fragment, tako da je jedinstvo pomaknuto iz cjeline u dio, pa tako upadamo u ideologije koje su svojstvene jednodimenzionalnom čovjeku koji se smatra «gospodarom» istine. Više jedinstvo podrazumijeva da se nadiđu napetosti i sukobi, što se prema von Balthasaru može prikazati kao disonanca, koja se, međutim, ne bi smjela miješati s kakofonijom gnostičkog monizma. Ove napetosti su «ratno mjesto» Evanđelja, a više jedinstvo kojem težimo – jedinstvo u kojem se napetosti rješavaju na kvalitativno drugačiji način – jest ono što nas konstituira u stvorenjima, u slugama. To je ono što nam daje referencu na naš identitet. Jedinstvo, u konačnici, pripada tijelu na koje smo pozvani i ono nas nadilazi i učvršćuje nas kao vjernike.
[…] Autentični pluralizam mora biti svjestan da je dio, a nikad cjelina. Teolog mora učiniti sve što je moguće kako bi njegova istina našla svoje mjesto u prostoru jedne Crkve. S druge strane, zajedništvo Crkve može biti zajamčeno samo ako je jasno izraženo u konkretnoj dinamici teološke refleksije. I ovdje se pojavljuju tri odlučujuća elementa: stalno pozivanje na Sveto pismo kao temelj; poznavanje velikih kršćanskih tradicija; sadašnje razumijevanje čovjeka i svijeta.
[…] Napetost između pluralnosti i jedinstva ne samo da se ne može riješiti naglašavanjem jednog dijela i njegovim približavanjem polu sinteze, nego se ne može riješiti čak ni crkveno, pokušavajući postići neku vrstu ravnoteže između autonomija parcijalnosti, čiji bi jedinstveni oblik rezultirao sinkretizmom. U tom slučaju dobila bi se samo karikatura pravog pluralizma, a opcije inspirirane u kontekstu takvog sinkretističkog stava mogle bi biti korisne samo za «trenutak», ali ne i za «vrijeme», jer im nedostaje sposobnost donošenja harmonije bilo kojem procesu i rastu.
Konkretno, takvim rješenjima nedostaje kršćanska harmonija, budući da se sinkretizmom na toj razini postiže kompromis autonomne pristranosti prema usuglašenoj ravnoteži, ali se ne pretpostavlja niti izražava ona kršćanska harmonija koja se ostvaruje samo prolazeći kroz križ. Preživljava neka vrsta asimptote koja dovodi do tendencije, bez njena postizanja, prema federaciji autonomije koja tvrdi da simbolizira jedinstvo. Jedinstvo ispovijesti poziva nas da ne razvodnimo izvorno bogatstvo Božje riječi u njenim razlikama, te da odbacimo nastojanje da mi stvaramo savršenu i kontroliranu sintezu.
Sudjelovanje u jedinstvu ispovijesti podrazumijeva prihvaćanje pripadnosti, a time i preuzimanje svih posljedica pripadnosti koje ovaj tip jedinstva u nama, s crkvenog gledišta, podrazumijeva. Čitava Crkva posjeduje svu istinu vjere i moguće je sudjelovati u toj ukupnosti samo u mjeri u kojoj je crkvena pripadnost potpuna (fratellanza.net).