Foto: © Thaut Images/Fotolia.com
Povodom ponovnog uvođenja služenja vojnog roka u Republici Hrvatskoj i nedovoljne preciznosti pojedinih zakonskih odredbi u dijelu koji se tiče priziva savjesti i navođenja dovoljno uvjerljivih vjerskih i moralnih razloga, donosimo prijevod „Bilješke o pravu na prigovor savjesti na služenje vojnog roka“ koju je Svjetsko vijeće Crkava donijelo 2009. godine.
Bilješka o pravu na prigovor savjesti na služenje vojnog roka
- Svjetsko vijeće Crkava (World Council of Churches – WCC) i druge organizacije civilnoga društva pozvale su Ujedinjene narode 1973. godine da priznaju prigovor savjesti na služenje vojnog roka kao „valjani izraz prava na slobodu savjesti“, te da omoguće alternativne oblike služenja za osobe koje iznose takav prigovor. U Izjavi o pitanju prigovora savjesti na vojnu službu iz 1973. stoji da WCC i partnerske organizacije „vjeruju da je došlo vrijeme da Povjerenstvo za ljudska prava poduzme odlučan korak prema međunarodnom priznanju prava na prigovor savjesti na služenje vojnog roka“. Četiri su razloga navedena kao temelj tog uvjerenja: rastuća zabrinutost vjerskih zajednica, poštovanje prava na slobodu mišljenja i osobni integritet, uloga mladih u promicanju mira te činjenica da izostanak alternativa oružanoj službi dovodi do rasipanja ljudskih resursa i zatvorskih kazni za mlade ljude dubokih uvjerenja.
- U narednim je godinama to pravo postupno priznato na međunarodnim forumima, a uključeno je i u međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN-a. Ekumenski pokret, kroz Koncilski proces za pravdu, mir i cjelovitost stvorenoga, koji je doveo do zasjedanja u Seulu 1990. godine, ponovno je potvrdio pravo na prigovor savjesti. Kao rezultat toga, prigovor savjesti na vojnu službu u načelu je dosegnuo novu razinu zaštite pod okriljem slobode mišljenja, vjeroispovijedi i savjesti.
- Ipak, izvješće Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava iz 2006. pokazalo je ozbiljne nedostatke u mnogim zemljama u priznavanju i ostvarivanju prava na prigovor savjesti. Utvrđeno je da su osobe koje se pozivaju na prigovor savjesti često izložene kaznenom progonu, diskriminaciji i zatvaranju. Središnji odbor WCC-a tada je zatražio izradu studije u svjetlu tog izvješća.
- Studija WCC-a pokazuje da se Crkve u mnogim krajevima suočavaju s izazovima povezanima s prigovorom savjesti. Njihove reakcije uključuju inicijative za podršku prigovarateljima savjesti u pojedinim zemljama. Tri opservacije sažimaju stavove Crkava o tom pitanju: povijesne „mirovne Crkve“ snažno potiču svoje članove da odbiju sudjelovati u bilo kakvim vojnim djelovanjima, no pritom poštuju slobodu osobne odluke; druge Crkve smatraju da i civilna služba i vojna služba mogu biti kršćanske opcije; dok mnoge Crkve, možda i većina, nemaju službeni stav o tom pitanju. Studija nije pronašla nijedan slučaj da bi se Crkve otvoreno suprotstavljale pravu na prigovor savjesti.
- Studija zaključuje da postoji svojevrsni konsenzus među Crkvama: pravo na prigovor savjesti treba potvrditi, kako bi osobe koje iz vjerskih ili drugih savjesnih razloga ne mogu nositi oružje imale mogućnost prigovora bez straha od diskriminacije ili kazne.
- Također se ističe da su u nekim zemljama, gdje postoji pravo na prigovor savjesti na vojnu službu, neki kršćani postali osjetljivi na činjenicu da se njihov porezni novac koristi za financiranje rata. U nekim su slučajevima zbog odbijanja plaćanja takvih poreza bili izloženi postupcima državnih vlasti. Taj oblik prigovora savjesti zaslužuje dodatno proučavanje i razmatranje.
- Desetljeće za prevladavanje nasilja potvrđuje biblijske temelje mira, osobito one izražene u Govoru na gori: u Blaženstvima su blaženi milosrdni, mirotvorci i progonjeni; a Isus poučava ljubavi čak i prema neprijateljima (usp. Mt 5,6–9).
Stoga središnji odbor WCC-a koji se sastao u Ženevi, u Švicarskoj, od 26. kolovoza do 2. rujna 2009.,
A. Ponovno potvrđuje postojeću politiku WCC-a i izražava podršku ljudskom pravu na prigovor savjesti iz vjerskih, moralnih ili etičkih razloga, u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima (1948.) i drugim međunarodnim zakonima, jer Crkve imaju obvezu podržavati one koji odbijaju sudjelovati u nasilju.
B. Poziva Crkve članice WCC-a da, gdje god mogu, brane pravo na odbijanje nošenja i uporabe oružja te potiču svoje vjernike da čine isto.
C. Izražava žaljenje zbog činjenice da su muškarci, žene i djeca u mnogim dijelovima svijeta prisiljeni na oružanu službu, bilo od strane država, bilo od strane nedržavnih snaga ili paravojnih skupina.
D. Potiče Crkve članice da se obrate svojim vladama i vojnim strukturama, tražeći priznanje i poštovanje prigovora savjesti kao ljudskog prava zajamčenog međunarodnim pravom.
E. Poziva Crkve da potiču svoje vjernike na prigovor vojnoj službi u situacijama u kojima Crkva smatra da je oružana intervencija nezakonita ili nemoralna.
F. Potiče Crkve da prouče i otvore pitanje vojnih i ratnih poreza te mogućih alternativa vojnoj službi.
G. Poziva sve kršćane da mole za mir, odbace nasilje i traže mir nenasilnim putem.
Sljedeća molitva ponuđena je kao duhovni poticaj Crkvama za zauzimanje stava prema ovom pitanju:
Bože mira i pravednosti,
koji nas stvaraš sa savješću i sposobnošću odlučivanja,
i govoriš: „Blago mirotvorcima.“
Podrži one ljude i njihove obitelji
koji su, koristeći te tvoje darove, posvetili svoje živote miru i pravednosti
odbijajući sudjelovati u vojnoj službi.
Pomozi nam pronaći načine
da njihovo svjedočanstvo podržimo molitvom i djelovanjem
te da se ponovno posvetimo izgradnji svijeta
u kojemu nasilju nema mjesta (oikoumene.org; fratellanza.net).