Predgovor knjizi A teologia feminista na história (Feministička teologija kroz povijest) s. Terese Forcades. Portugalski teolog i književnik José Tolentino Mendonça predvodio je, na poziv Pape Franje, duhovne vježbe za njega i Rimsku kuriju u veljači 2018. godine. Od srpnja 2022. prefekt je vatikanskog Dikasterija za kulturu i edukaciju
BOG IMA ZELENI PRST
José Tolentino Mendonça
Ovo je izrekla Hildegarda iz Bingena, ta izvanredna filozofkinja i mističarka 12. stoljeća, koja nije tek ponavljala spekulativnu knjižicu odobrenu u skolastici, već je pokrenula neprilagođenu polifoničnu misao: od slikanja do glazbe, od književnosti do prirodne medicine, od svetih tekstova do svojstava kamenja, sve je služilo za tumačenje vidljivog i nevidljivog. Ono važno, kako će shvatiti, nije provjeravati je li Božji prst zapravo zeleni ili bijeli ili je neke druge boje (ili da uopće nema boje). Važno je uvesti govor o Bogu koji ne završava aseptičnom apstrakcijom pojmova koji ništa ne govore.
Možda bi povijest Zapada bila drugačija da je prihvaćen simboličan, otvoren i osjetljiv način pristupanja stvarnom, umjesto trijumfalnih jednoznačnih gramatika koje poznajemo. Ponavljam: možda bi povijest bila drugačija. I upravo ovdje u pomoć dolazi dolazi ovo izvanredno djelo Terese Forcades i Vila, A teologia feminista na história (Feministička teologija kroz povijest), koju čitatelj ima u ruci.
Teresa Forcades i Vila ime je kod kojeg se iz mnogih razloga vrijedi zadržati. Studij je započela na polju medicine, prvo na Sveučilištu u Barceloni, a zatim na Državnom sveučilištu u New Yorku. Potom se seli na Harvard, ali na studij teologije. Svoje školovanje završila je 1997. godine, kao i boravak u Americi, ušavši u benediktinski samostan Montserrat. U sljedećem desetljeću, već kao redovnica, prijavit će se za doktorat, opet iz oba područja: iz medicine, braneći tezu o alternativnim lijekovima te iz teologije, o konceptu osobe u klasičnoj trinitarnoj teologiji u odnosu na suvremeni pojam samoodređenja. Za ovu Katalonjku znanost koja nema kritičnu volju riskira potpunu irelevantnost. Tako ju vidimo predanu i u osuđivanju zločina farmaceutskih multinacionalnih kompanija, kao i u teologiji pred objektivnim situacijama diskriminacije. Gdje god da djeluje, njena je metoda hrabro ista: da istakne proturječja i potraži alternative tumačenja koja podupiru lom smisla i civilizacije. Jedno od uvjerenja s kojim nas ostavlja ova knjiga jest da budućnost kršćanstva uvelike ovisi o procesu otkrivanja kojeg budemo sposobni činiti o njegovoj prošlosti i sadašnjosti. Puno je ušutkivanja, previše je zatomljenog života, postoji kulturološka represija zbog koje povijest u svojoj dominantnoj verziji skriva ono što je preispituje i što je pomiče u drugim smjerovima. Evanđelje po Ivanu kaže da „Duh puše gdje hoće“ (Iv 3,8), ali povijest ne zna uvijek za to. Sada, pak, trebamo čuti to isto rečeno na drugi način, preneseno drugim glasovima, neobičnim diktatima, polazeći od drugih iskustava.
Teresa Forcades i Vila podsjeća nas na bit: da Isus iz Nazareta nije kodificirao niti normatizirao. Isus je živio. Odnosno, izgradio je etiku odnosa; dodao je poetičnost svoje poruke vidljivosti svoga tijela; izložio je vlastito tijelo kao premisu. U Poslanici Hebrejima stoji: „Zato Krist ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: ‘Evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju!’“ (Heb 10,5-7). U početku je, dakle, tijelo, povijest, koža. Vrijedno je prisjetiti se onoga što je primijetio Lacan: „Svojim tijelom subjekt odaje riječ koja je kao takva riječ istine“.
Sljedeći je trenutak, a možda i najsloženiji, kada tijelo postane sjećanje, kada tijelo postane korpus, jer je fiksirano (čak i privremeno) u doktrinarnoj naraciji. S jedne strane, istina je da ova operacija predstavlja kanal za prolazak jedinstvenog tijela u društveno tijelo, pokazujući da ako tijelo započne, započinje u odnosu na druga tijela i u artikulaciji s njima. Nisu li stoga Isusovi učenici otkrili da je on možda prisutniji u njegovoj odsutnosti? Institucionalizacija sjećanja tako može stvoriti uvjete za kontinuirano ponavljanje putanje jedinstvenog tijela, mapiranje njegovih itinerera i njegovih iznenađujućih osjetila. Ali za to je neophodno da doktrinarna pripovijest sebe shvati više kao čitanje [portug. leitura] nego kao pismo (letra), više kao putovanje nego kao mjesto, jer sjećanje koje nosi nesvodivo je na kod, na viziju i na automatizam.
Na koncu, kao čitatelj i teolog, izričem riječi zahvalnosti izdavaču Presente na uređivanju ove istinske knjige nemira (fratellanza.net).