Krešimir Cerovac
„Pogreška kojoj se ne opire, odobrava se; istina koja se ne brani, potiskuje se. Tko se ne suprotstavi očitom zločinu, izlaže se sumnji u prešutno sudioništvo.”- papa Lav XIII., Inimica vis
Nije najveća hrabrost kritizirati političkog protivnika. Najveća je hrabrost reći istinu onome koga smatramo „svojim“. Postoji jedna vrsta političke odvažnosti koja je vrlo jeftina: napadati političkog protivnika. Dovoljno je ponoviti što je već rečeno, dodati koju oštru riječ i uvjeriti sebe da smo na pravoj strani. Mnogo je teža druga vrsta hrabrosti – imati snage opomenuti vlastitoga. Upravo ta hrabrost gotovo redovito izostaje iz hrvatskog javnog prostora, a osobito ondje gdje se politička pripadnost prepleće s katoličkom vjerom. Kršćanstvo ne traži od vjernika vjernost političkom plemenu, nego vjernost istini. Zato je pravo pitanje za katolika danas jednostavno: Jesam li spreman jednako osuditi nepravdu kada je čini moj političar kao i kada je čini politički protivnik? Čini se – ne baš.
Može li katolički političar odvojiti osobnu vjeru od javne dužnosti? Ne u potpunosti. Crkva priznaje legitimnu autonomiju političkih institucija. Katolički političari ne bi trebali nametati teološka uvjerenja samo zato što ih Crkva naučava, no Crkva ne prihvaća ni ideju da vjera i moralna uvjerenja moraju nestati u trenutku kada katolik stupi na javnu dužnost. Prava autonomija političkog života znači neovisnost političkih institucija od crkvene kontrole, ali ne znači neovisnost od morala. Papa Benedikt XVI. upozorio je: „Mora se oduprijeti svakoj tendenciji da se religija tretira kao privatna stvar.“
Poanta nije u tome da svaki članak katoličkog nauka treba postati građanski zakon. Međutim, katolički političar ne može svoj život podijeliti na dva međusobno nepovezana područja – na katolička uvjerenja nedjeljom i moralno neutralno donošenje odluka ostatkom tjedna. Javne odluke neizbježno počivaju na određenom razumijevanju ljudske osobe, pravde, prava i općega dobra. Kako ističe papa Lav XIV.: „Svaki zakonodavni zadatak u konačnici se suočava s odlučujućim pitanjem: koja koncepcija ljudske osobe inspirira zakone i kakvo društvo ti zakoni grade?“ Upravo je to katoličko političko pitanje u svom najosnovnijem obliku.
U Hrvatskoj se desetljećima govori o „katoličkom biračkom tijelu“. Ta sintagma lako stvara dojam da postoji politički blok koji po automatizmu pripada jednoj stranci. Ne postoji. Čovjek može promijeniti mišljenje. Može pohvaliti političara kojega inače ne podržava, ali i kritizirati političara kojemu uglavnom daje svoj glas. Katolička savjest nije stranačka iskaznica. Problem nastaje kada vjernik počne štititi političara samo zato što ga smatra „svojim“.
Posebno je opasno kada se pred očitim ili ozbiljno indiciranim slučajevima političke i gospodarske korupcije počne šutjeti. Treba biti pošten: sumnja nije presuda, a politička optužba nije dokaz kaznenog djela. Ali između slijepog optuživanja i potpune šutnje postoji ogroman prostor građanske odgovornosti. Kada postoje ozbiljni i vjerodostojni pokazatelji pogodovanja, sukoba interesa, netransparentnog raspolaganja javnim novcem ili zlouporabe političkog položaja, građanin ima pravo pitati: Tko je odgovoran? I ima pravo očekivati da institucije rade svoj posao. Katolik pritom ima još jedan razlog više da ne šuti. Jer ako zna govoriti o tuđoj korupciji, a šuti o korupciji „svojih“, njegova vjera postaje zarobljena političkom pripadnošću.
Za katolike na javnim dužnostima stranačka disciplina ne može postati krajnji moralni standard, kao ni osobne ambicije, ankete ili politička pogodnost. Prva odanost jest istini o ljudskoj osobi i općem dobru. Papa Franjo upozorio je upravo na to iskušenje, uočivši „pojavu stranačkih interesa“ – ljude koji „traže ekonomske ili političke prednosti, stvaraju ili pogoršavaju sukobe“ umjesto da „rade na dobru koje dijele svi“.
Upravo zato slučaj Gospić treba promatrati kroz pitanje bratske opomene o kojoj govori Evanđelje. Problem opasnoga otpada nije samo ekološko pitanje, niti je samo pitanje nadležnosti institucija ili toga tko je što i kada znao. To je i pitanje: Kako reagiramo kada se pojavi ozbiljan problem u prostoru kojim upravljaju ljudi koje politički podržavamo?
Bratska opomena u kršćanskoj tradiciji nikada nije bila čin izdaje, nego čin ljubavi. Sveti Toma Akvinski zato opominjanje ubraja među djela milosrđa: ljubav ne dopušta da bližnji ostane u zabludi ili nepravdi. Šutnja pred nepravdom nije čuvanje zajedništva, nego njegovo tiho razaranje. Opomenuti „svoga“ znači vjerovati da je istina jača od pripadnosti, a pravednost jača od straha da ćemo nekome „naštetiti“. Ako vjernik štiti političara samo zato što ga smatra „svojim“, tada njegova vjera više ne vodi politiku – nego politika vodi njegovu vjeru. Bratska opomena vraća poredak: najprije istina, zatim pripadnost; najprije pravednost, zatim simpatije; najprije Evanđelje, zatim stranka. Najopasnija rečenica nije: „Naši nisu korumpirani.“ Još je opasnija: „Svi to rade.“ Jer tom rečenicom korupcija prestaje biti skandal i postaje norma.
Ekosocijalna dimenzija bratske opomene dodatno produbljuje njezinu nužnost. Kada je ugrožen zajednički dom, šutnja više nije samo moralni propust, nego može postati sudjelovanje u šteti koja pogađa cijelu zajednicu. Papa Franjo upozorava da „krik zemlje i krik siromašnih“ nisu dva odvojena vapaja, nego jedan te isti poziv na obraćenje. U takvom kontekstu opomenuti „svoga“ političara znači braniti ne samo moralni poredak, nego i zdravlje ljudi, vodu koju piju, tlo koje ih hrani i zrak koji udišu. Ekosocijalna kriza uvijek je i kriza odnosa: prema Bogu, prema bližnjemu i prema stvorenju. Zato šutnja pred nepravdom koja razara okoliš i ugrožava živote nije neutralnost. Bratska opomena tada postaje čin zaštite stvorenoga svijeta, a time i čovjeka koji je njegov dio.
Gospić zato postaje ogledalo glavne teme ovoga razmatranja. Ne zato što se unaprijed zna tko je kriv, nego zato što pokazuje koliko smo spremni biti kritični prema vlastitima. Ako bismo isti događaj s istom ozbiljnošću osuđivali kada bi za njega bili politički odgovorni „oni drugi“, ali ga pokušavali relativizirati kada su odgovorni „naši“, tada Gospić više nije samo ekološki problem. Postaje moralni test našega katolicizma.
Ako su građani godinama upozoravali na problem, ako se nakupilo više desetaka tisuća tona otpada, ako je pitanje sanacije postalo predmet velikog javnog nezadovoljstva i ako se traži utvrđivanje odgovornosti, onda više nije dovoljno reći: „Vidjet ćemo što će institucije utvrditi.“ Naravno da institucije moraju utvrditi činjenice. Ali građani već sada imaju pravo postavljati pitanja. A katolici imaju pravo i dužnost postaviti ih posebno glasno ako se istodobno pozivaju na odgovornost, opće dobro i kršćanske vrijednosti.
Vjernici su brojni i njihov glas može biti snažan. Ali snaga toga glasa ne mjeri se samo brojem ljudi koji izlaze na izbore ili javno brane vrijednosti koje smatraju važnima. Mjeri se i spremnošću da se progovori onda kada je to neugodno, kada se time riskira vlastita politička pripadnost, prijateljstvo ili podrška ljudi iz vlastitoga kruga. Možda upravo zato dio odgovora na pitanje zašto se neke hrvatske nepravde i neprihvatljive pojave toliko dugo ponavljaju ne treba tražiti samo među političarima i institucijama. Treba ga tražiti i među nama. Zato nije pretjerano reći da bi mnoge stvari u Hrvatskoj možda bile bolje da je bilo više vjerničke hrabrosti, a manje vjerničke šutnje. Ne više stranačke borbenosti, nego više spremnosti da se vlastitome čovjeku kaže: ovo nije dobro, ovo nije pravedno i ovo ne mogu podržati – bez obzira na to kojoj stranci pripadaš.
Katolik ne smije biti političarev zaštitnik. On treba biti građanin koji od političara traži odgovornost. Ako je političar dobar, podržimo ga. Ako pogriješi, opomenimo ga. Ako postoji sumnja, tražimo činjenice. Ako postoji odgovornost, tražimo da se utvrdi. Ako postoji korupcija, ne šutimo. I ako je sve to učinio „naš“, nemojmo pronaći opravdanje. Recimo ono što je možda najteže: „Brate, ti si moj. Upravo zato ti ovo ne mogu prešutjeti.“ To nije izdaja. To je bratska opomena. To je građanska odgovornost.
Riječ Božja postavlja pitanje koje nadilazi svaku stranačku podjelu: gradimo li zajednicu vjernu pravdi, milosrđu i istini, ili zajednicu vjernu samo sebi? Odgovor na to pitanje neće dati ni zakon ni izbori, nego svakodnevni izbori onih koji tvrde da vjeruju u Riječ koja sudi i liječi.
Katolička politička odgovornost počinje dublje od zakonodavstva. Počinje s antropologijom: Tko je ljudska osoba? Katolički političari nisu pozvani nametati katolički politički program. Pozvani su vršiti javnu odgovornost s dobro oblikovanom savješću, štititi dostojanstvo ljudske osobe, težiti općem dobru i oduprijeti se dopuštanju da stranačka odanost, ideologija ili politička pogodnost nadjačaju temeljne moralne istine (fratellanza.net).