„Rat je uvijek poraz čovječanstva.“ – papa Ivan Pavao II. Rat, bez obzira na okolnosti, uvijek stavlja na kušnju temeljne ljudske vrijednosti: dostojanstvo osobe, zaštita nevine djece i odgovornost onih koji rukuju oružjem. Nijedno ratno djelovanje ne govori o tim vrijednostima rječitije od napada na školu – mjesta koje u svim kulturama simbolizira nadu, rast i budućnost.
Medijsko izvješće iz Madrida navodi da je papa Lav XIV. na susretu sa španjolskim biskupima bio vrlo izravan, osobito u pogledu rastućeg utjecaja desnih ideologija
Pojedinačne reakcije dvojice ili trojice svećenika na film Svadba (2026.) otvaraju ozbiljna pitanja – ne toliko o samom filmu, koliko o razumijevanju umjetnosti, javne odgovornosti Crkve i vjerodostojnosti govora. Umjesto promišljenog razlikovanja, svjedočimo brzopletim osudama, pozivima na bojkot i retorici „povrijeđenih vjerskih osjećaja“, što – paradoksalno – više govori o nesigurnosti i defanzivi nego o snazi vjere.
Krešimir Cerovac: Papa Franjo, polazeći od ovog načela, odbacuje legalističko shvaćanje vjere koje se iscrpljuje u formalnom poštivanju normi, te naglašava potrebu sjedinjenja objektivne istine i evanđeoskog milosrđa u pastoralnoj praksi, kako bi crkveno djelovanje ostalo vjerno doktrini, ali istodobno usmjereno na konkretne osobe i njihovo spasenje.
Početak 21. stoljeća obilježen je snažnim porastom antiglobalizma koji je svoje teme nametnuo u središte političkog i društvenog diskursa. Riječ je o heterogenom pokretu koji obuhvaća širok spektar aktera – od zagovornika reformi do radikalnih protivnika globalizacije – a čija je zajednička nit kritika neoliberalnog modela globalizacije i njegovih posljedica.
Fernández je ustvrdio kako su neki ljudi nesposobni biti potpunim kršćanima bez neprijatelja, bez da sebe doživljavaju kao stalno na barikadama. „Moralna pitanja o kojima raspravljamo“, objasnio je Fernández, „moraju se kontekstualizirati da bi se u potpunosti razumjela.“
Kako razumjeti strašnu tragediju poput one u Crans-Montani, koja bez upozorenja jednu žrtvu pogađa, a drugu pošteđuje? Promišljanje oca Benoista de Sinetyja, župnika i dekana grada Lillea.
Krešimir Cerovac: Kao jedan od najmoćnijih i najtajanstvenijih simbola kršćanstva, ta je zvijezda stoljećima nadahnjivala, pjesnike, umjetnike, astronome, propovijednike i proroke. No što je ona zapravo bila: čudo, prirodni astronomski fenomen ili dojmljiv biblijski simbol koji traži promišljenu teološku interpretaciju?
Ne voli da se o njoj govori, ali ona pomiče planine. Već deset godina, kaže otac Benoît de Sinety, župnik i dekan grada Lillea, sestra Marie-Jo u Parizu prima migrante u nevolji. Čvrstoćom i dobrotom pokazuje da Evanđelje čovjeka spašava sigurnije od ljudskih zakona.
Antonio Spadaro: Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako…“, započinje Matej (1,18–24). Ali ne, nije onako kako bismo očekivali: pripovijest ne počinje radošću rođenja, nego krizom. Prije djeteta, prije svjetla, prije pjesme, stoji duboko ranjeni čovjek. Josip otkriva da je Marija trudna. A on nije otac. Sve se događa upravo ondje, u slijepoj ulici gdje se jedna obećavajuća priča raspada. Evanđelje ne uljepšava prizor: nema u njemu ničega uzornog, ničega svijetlog. Josip je opisan kao „pravedan“. No pravednost ovdje nije apstraktna vrlina.