Svatko tko se u ranoj Crkvi smatrao patrijarhalnim sjedištem morao je moći pokazati grob poznatog navjestitelja vjere. Za razliku od ostala četiri patrijarhata Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema, Rim je mogao biti dvostruko sretan: Tu su se vjernici hvalili da imaju dva groba apostola: Petra i Pavla.
Danas se Gertruda iz Helfte (1256.-1301./02.) prvenstveno povezuje s pobožnošću prema Srcu Isusovu na koju je utjecala. Ova velika srednjovjekovna učenjakinja, koja je jedina njemačka svetica ili svetac koji nosi nadimak „Velika“, iza sebe je ostavila vrlo opsežno djelo.
Od samog početka Margaretin život (oko 1046.-1093.) bio je oblikovan krvavim borbama za vlast europskih kraljevskih obitelji – a ona je željela da stvari budu drugačije.
Albert (oko 1200.-1280.) živio je u razdoblju velikih preokreta na europskom kontinentu: gradovi su se širili, tehnologija razvijala i osnivana su prva sveučilišta.
Nikola Tavelić (oko 1340.– 1391.), svećenik franjevac iz Hrvatske, godinama je djelovao kao pučki misionar u Bosni, ali je potom otišao u Jeruzalem.
Ova hrabra žena nije htjela dopustiti da je bilo što ili bilo tko odvrati od ljubavi prema Bogu i bližnjima – i to je platila životom.
Svatko tko je dovodio u pitanje konfesionalne granice u vjerski užarenom 17. stoljeću lako je izazvao nasilne lančane reakcije – to se dogodilo Jozafatu Kunčeviču (1580.-1623.).
Mnogi ljudi danas „Martinje“ („Sveti Martin“, oko 316.-397.) smatraju oličenjem regionalnih običaja i kršćanske tradicije. Za Martinove suvremenike, međutim, on je predstavljao upravo suprotno: novost kakva dotad nije bila viđena.
Kad je Leon (oko 400.-461.) 440. godine izabran za rimskog biskupa, stari je svijet prolazio kroz buran proces preokreta. Učinci bjesomučne seobe naroda osjećali su se sve jasnije, a zbog slabosti carstva, Leon je preuzimao sve više čisto političkih zadataka: 452. jahao je s visokim carskim dužnosnicima ususret Hunima pod Atilom i zaustavio njihovo daljnje napredovanje plaćanjem danka.
Willibrord je kasnije i sam postao monah i krenuo u Friziju kao putujući misionar. Za razliku od mnogih glasnika vjere svoga vremena, on je postupao vrlo organizirano: prvo je dao političkom vladaru, franačkom namjesniku Pipinu, da mu dodijeli misijsko područje. Zatim je dobio crkveno odobrenje za svoj rad od pape Sergija I.