Rani život Karla Boromejskog čita se kao ilustracija crkvenih zlouporaba: rođen je 1538. u utjecajnoj obitelji u dvorcu Arona na Lago Maggiore. Roditelji su se odlučili za Karlovu kleričku karijeru i dječak je primio tonzuru kada je imao samo devet godina.
Rasizam postoji u politici i državi, ali ne i u Crkvi – ili postoji?
Crkva danas naviješta Boga kojeg se, kao gorljivog domaćina, ne da lako obeshrabriti – čak ni dvosmislenim odgovorima njegovih potencijalnih gostiju. Ali budući da nije tako lako reći “da” Božjem pozivu, pomoć ne može škoditi. To je već mislio opat Odilo iz Clunyja kada je 998. godine za svoju zajednicu uveo Dušni dan. Dan je također potvrđen i u Rimu od 14. stoljeća.
Popisi svetaca mogu biti nepravedni: što je s davno zaboravljenim svecima iz prošlosti? A pogotovo s onim pokojnicima koji su nezapaženo živjeli svoju vjeru i nikada nisu službeno proglašeni svetima?
Imate strah od donošenja odluka? U tom slučaju bi Angelo iz Acrija (1669.-1739.) mogao biti pravi zaštitnik, jer je predobro poznavao taj problem. Rođen je kao Lucantonio Falcone u ruralnom Acriju 1669. Otac mu je rano umro. Zato ga je odgojio njegov stric, dijecezanski svećenik.
“Šimun, zvani Revnitelj” (Luka 6,15) – ovaj je epitet zazvonio na uzbunu Rimljanima. Zeloti su bili skupina židovskih fundamentalista koji su se nasilno borili protiv okupacije svoje domovine. Iz perspektive svemoćnog Rimskog carstva, svi su oni bili teroristi.
Josephine Leroux (1747.-1794.) nije ostavila nikakve spise, nema njezinog suvremenog portreta, a tijelo joj je pokopano na nepoznatom mjestu – nema ničega što bi na nju podsjećalo.
Za njegova oca stvar je bila jasna: talentirani sin trebao bi preuzeti obiteljsku proizvodnju tekstila. Isprva se Antun (1807.-1870.) priklonio očevoj volji, završio četverogodišnji tečaj u Barceloni i postao traženi stručnjak za tkalačke stanove.
Dok bi danas rijetko tko izabrao Ivana Kapistranskog (1386.-1456.) za svog crkvenog zaštitnika, nekada su stvari izgledale potpuno drugačije. “Slučaj Capestrano” ilustrira koliko se gledište na one koji su proglašeni svetima može promijeniti, kako mogu postati “teška ostavština”.
S više od 400 kanonizacija, Ivan Pavao II. (1978.-2005.) podigao je više uzora u vjeri na čast oltara nego bilo koji drugi papa. Stoga ne čudi da je iznimno brzo nakon njegove smrti pokrenut proces kanonizacije, koji je kulminirao njegovom proglašenjem svetim 2014. godine.