Otkupitelj čovjeka
Krešimir Cerovac
„Isus Krist, središte je svemira i povijesti“. Ovim riječima započinje enciklika „Redemptor hominis“ („Otkupitelj čovjeka“), prva od četrnaest enciklika velikog pape Ivana Pavla II., koja ove godine obilježava svoju 45. godišnjicu. Objavljena je 4. ožujka 1979., samo pet mjeseci nakon što je Karol Woytyla postao papa. U toj je enciklici sveti papa Ivan Pavao II. postavio glavne ciljeve svog pontifikata: donijeti Krista svim ljudima, poticati ekumenizam, jačati moralnu dimenziju ljudskog napretka i braniti ljudska prava. „Redemptor hominis“ odražava osobno i životno iskustvo Karola Woytyle, te njegovu snažnu kulturološku formaciju gledanu kroz teološku i filozofsku prizmu, što mu je dalo jedinstvenu vremensku dimenziju s neponovljivom važnošću kako za pojedinca tako i za cijelo čovječanstvo. Papa je podsjetio da se Crkva pri kraju drugog kršćanskog tisućljeća našla u „razdoblju novog Došašća“, vremena u kojem je nužno sjetiti se događaja Utjelovljenja Riječi, događaja koji je doveo do rasta povijesti Spasenja. Posebno je istaknuo da se „Utjelovljenjem, naime, Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom… Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim razumom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem.“
Papa Ivan Pavao II. želio je primijeniti naučavanje Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), te nastaviti djelo svojih prethodnika Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla I. Bio je svjestan izazova koji su ga čekali, jer Crkva „nailazi na protivljenja veća nego ikada prije“, ali je istovremeno snažno naglašavao njezino bitno poslanje: „objaviti Krista svijetu, pomoći svakom čovjeku da se u Kristu pronađe“, te da ljudi upoznaju „neistraživo Kristovo bogatstvo“. Jasno je ukazivao, da su „okolnosti u kojima čovjek u suvremenom svijetu živi daleko od objektivnih zahtjeva moralnog reda, još dalje od zahtjeva društvene ljubavi.“
Ivan Pavao II. postavlja temeljno pitanje: „Što da se radi kako bi nas ovo novo Došašće Crkve, povezano s već bliskim krajem drugog tisućljeća, povezalo s onim kojega Sveto Pismo zove „Otac vječni“, „Otac budućega vijeka“ (Is, 9:5-6)? … To je osnovno pitanje … a na koje treba dati temeljni i bitan odgovor: jedino usmjerenje duha, razuma, volje i srca, za nas je ovo: prema Kristu, Otkupitelju čovjeka, prema Kristu, Otkupitelju svijeta.“
S jasnoćom i neposrednošću papa Ivan Pavao II. postavio je pred vjernike dva ključna čimbenika velike dinamike Božje objave ljudima. Prvo, istaknuo je da je Isus, koji je stupio među ljude istovremeno bio jedan od njih. „Bog je stupio u ljudsku povijest, te kao čovjek, postao nosiocem te povijesti, jedan od milijarde, a ipak Jedinstven.“ Drugi ključni element u tom velikom duhovnom procesu je čovjekov odgovor u vjeri. Bog govori! Čovjek sluša i odgovara. Bog poziva, a čovjek otvara srce Njegovoj riječi prihvaćanjem i vjerom. S tim u svezi bitna je, i sve više aktualna, Papina poruka glede ateizma: „Stoga je teško, stanemo li i na čisto ljudsko gledište, prihvatiti stav po kojemu samo ateizam ima pravo građanstva u javnom i društvenom životu, dok su ljudi vjernici, kao po nekom načelu, jedva podnošeni…“
Detaljnija raščlamba enciklike „Redemptor hominis“ zahtijevala bi obiman prostor, stoga se razmatranje može usredotočiti samo na pitanje istine i odgovornosti Crkve za istinu, što je danas iznimno aktualno. Papa Ivan Pavao II. koristi se slikama Crkve prikazanim na Drugom vatikanskom koncilu, poput „Božjeg naroda” i „Tijela Kristova”, te simbolima iz Evanđelja, poput „vrata ovcama” (Iv, 1:1-10), „Božje njive” (1Kor, 3:9), „duhovnog doma” (1Pt, 2:5), te „Jeruzalema gore” (Gal, 4:26), kako bi iznio svoje razmišljanje o „Crkvi odgovornoj za božansku istinu”. U tom smislu ističe da je „čovjek u svojoj istini svog postojanja prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje.“Današnja „velika“ kultura temelji se na načelu čovjekova samoodređenja, što dovodi do sekularizma, koji često i sam postaje svojevrsna religija prikazujući čovjeka u vlastitoj slici bez povezanosti s Bogom. Boga i Crkvu nastoji se što više isključiti iz društva, a promotori te kulture, posebice u Europi, ali i u Hrvatskoj, često su mediji, a osobito tisak. Moralne, duhovne, intelektualne, pa čak i estetske vrijednosti, imaju ograničeni doseg. Živi se u kulturi usredotočenoj na čovjeka, ali taj pristup često je reduciran i minimalistički, te predstavlja samo dio iz spektra ljudskih vrijednosti s mnogim pogrješnim ili lažimo tumačenjima. Stoga Crkva nastoji „sve više produbiti smisao istine koju je Otkupitelj čovjeka izrekao riječima: Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa… Crkva živi tu stvarnost, ona živi od istine o čovjeku…“
Papa Ivan Pavao II. posebno je naglasio važnost odgovornosti Crkve za istinu i podsjetio kršćane na njihovu proročku ulogu u suvremenoj kulturi. U konkretnoj praksi proročka uloga ostvaruje se u kršćanima kad ih „vjera kao posebna nadnaravna milost ulivena u ljudski duh čini dionicima Božje spoznaje postajući njihov odgovor Njegovoj Riječi“. Crkva kao cjelina, dakle, shvaćena kao Božji narod, ima odgovornost za istinu, iako biskupi i svećenici imaju vodeću ulogu u teologiji. Papa također ističe da temeljni zadatak u oživotvorenju istine imaju i laici, prije svega kroz „obiteljsku katehezu, tj. katehezu roditelja s obzirom na njihovu djecu“. Obitelj ostaje ključno mjesto gdje se gradi ispravno shvaćanje istine. No, „potrebno je da svi, na različite načine, dijele odgovornost Crkve za božansku istinu. Osjećaj odgovornosti za istinu jedna je od osnovnih točaka susreta Crkve sa svakim čovjekom i isto tako jedan od osnovnih zahtjeva, koji određuju čovjekov poziv u zajednici Crkve.“
U kontekstu promišljanja o istini papa Ivan Pavao II., također razmatra ulogu prirodnih znanosti, koje neki danas koriste za ateističke napade na Crkvu: „… teolozi i učeni ljudi u Crkvi pozvani su danas da povežu vjeru sa znanstvenim spoznajama i mudrošću kako bi pridonijeli njihovom prožimanju. Ta zadaća postaje još važnija s obzirom na napredak ljudske znanosti, njene metodologije i dostignuća u razumijevanju svijeta i čovjeka.“
Koristeći znanstvene spoznaje „vjeru je potrebno neprestano produbljivati, iskazujući dubinu objavljenog otajstva i težeći k shvaćanju istine koja ima svoj vrhunski izvor u Bogu.“
Papa Ivan Pavao II. ističe da je otkupljeni čovjek središte Božjeg stvorenja, jer utjelovljenje sjedinjuje Boga s čovjekom u Kristu. Čovjek nije političko oruđe ili igračka, već je remek-djelo Božjeg stvaranja. „Riječ je o svakome čovjeku, jer svaki je pojedini obuhvaćen otajstvom Otkupljenja“, odnosno riječ je o konkretnom čovjeku „od samog časa začeća pod srcem majčinim“. Dakle, cjelokupna ljudska djelatnost treba biti usmjerena na dostojanstvo čovjeka. O Otkupljenju vjernici često razmišljaju samo kao o svom osobnom odnosu s Bogom, što je, naravno, ispravno. Međutim, postoji mnogo šira vizija Kristovog djela među ljudima, koju mnogi zaboravljaju ili čak svjesno zanemaruju. Enciklikom „Redemptor hominis“ papa Ivan Pavao II. želi potaknuti vjernike da prepoznaju tu širu sliku Kristovog otkupiteljskog djela. Vjera osim osobne i eklezijalne dimenzije obuhvaća i društvenu dimenziju. što bi trebalo više naglašavati. Božja milost ne mijenja samo svakog pojedinca već i sve stvoreno. Zato Papa i počinje svoje razmišljanje o Otkupljenju kao o novom stvaranju.
„Otkupitelj svijeta! U njemu se na nov način i još čudesnije objavila glavna istina o Stvaranju što svjedoči Knjiga Postanka kad se više puta ponavlja: I vidje Bog da je dobro. Izvor je dobra u Mudrosti i Ljubavi. U Isusu Kristu vidljivi svijet što ga Bog stvori za čovjeka – taj svijet koji je pošto je u njega ušao grijeh „podložan raspadljivosti“ – iznova dobiva izvornu vezu sa samim božanskim izvorom mudrosti i Ljubavi.“
Jedna od važnih Papinih poruka, koja je sve više relevantna i za današnju samostalnu Hrvatsku, jest naglašavanje važnosti suradnje između Crkve i društva u promicanju ljudskog dostojanstva, pravednosti i mira: „Crkva ni od koga ne može biti zaustavljena. To traži vremenito i vječno dobro čovjeka. Ona ne može ostati neosjetljiva prema svemu onome što služi istinskom dobru čovjeka, kao što ne može ostati ravnodušna prema onome što ga ugrožava.“
A Ivan Pavao II. je u mnogim prilikama isticao da Crkva ne nameće svoja uvjerenja, već ih samo predlaže vođena brigom za dobrobit čovjeka.
I nakon 45 godina enciklika „Redemptor Hominis“ i dalje oduševljava svojim sadržajem, postajući sve aktualnija glede mnogih Papinih raščlambi. Preporučuje se ponovno čitanje ili, sad je prilika, po prvi puta. Nažalost veliko bogatstvo koje se krije u 14 enciklika pape Ivana Pavla II. prilično je zanemareno u Crkvi u svijetu, ali i u Hrvatskoj, ne samo kod vjernika laika. A papa Pio XII. je vrlo razvidno kazao u enciklici „Humani generis“: „Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtjeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato jer pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“
Zaključno iz enciklike „Redemptor hominis“: „Čovjek bez ljubavi ne može živjeti. On ostaje samom sebi neshvatljivo biće, njegov život je besmislen, ako mu se ljubav ne otkrije, ako ljubav ne susretne, ako je ne doživi i ne učini svojom, ako u njoj intimno ne sudjeluje. To je, kao što je već rečeno, razlog zašto Krist Otkupitelj „potpuno otkriva čovjeka samome sebi“ (fratellanza.net).