Foto: KNA
Povodom 45. obljetnice objave enciklike Laborem excernces (Radom čovjek) pape Ivana Pavla II. – 14. rujna 1981.
Krešimir Cerovac
„Čovjekova prava koja izviru iz rada uklapaju se u najširi snop tih temeljnih prava osobe.“ – sveti Ivan Pavao II., Laborem exercens (#16)
Niz papinskih socijalnih dokumenata – Centesimus annus i Laborem exercens Ivana Pavla II., Octogesima adveniens Pavla VI., Mater et magistra Ivana XXIII., Quadragesimo anno Pija XI., sve do same Rerum novarum Lava XIII. iz 1891. – podsjeća da je pitanje rada od samih početaka socijalnoga nauka Crkve jedno od njegovih središnjih čimbenika, gotovo osovina oko koje se okreću ostale teme toga nauka: vlasništvo, solidarnost, opće dobro, dostojanstvo osobe. O tome se, unatoč njegovoj važnosti, premalo zna, govori i piše, a nepoznavanje toga nauka slabi sposobnost Crkve da svojim glasom odgovori na zahtjeve koje pred nju postavlja navještaj Radosne vijesti u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Paradoksalno je da tema koju socijalni nauk Crkve već stoljeće i pol postavlja u samo središte svoje pozornosti – dostojanstvo čovjeka koji radi – u suvremenom crkvenom govoru, barem u hrvatskome kontekstu, zauzima razmjerno skromno mjesto. Dok se javna riječ Crkve gotovo redovito i s velikom odlučnošću oglašava o pitanjima bioetike, obitelji ili spolnog morala, pitanje rada – uvjeta u kojima se on odvija, njegove pravedne naknade, prava radnika na udruživanje i sudjelovanje, sada i njegove digitalne preobrazbe – rijetko dobiva usporedivu težinu u propovijedima, pastoralnim programima ili crkvenim medijima. Riječ je o svojevrsnoj selektivnoj memoriji: dio socijalnoga nauka koji izravno dotiče ekonomsku moć i njezine zloporabe lakše se prešućuje od onoga koji se tiče privatnog morala pojedinca. Ta je šutnja, valja reći, jednako moguća “slijeva” kao i “zdesna” – jedni socijalni nauk prešućuju jer im smeta njegov zahtjev za solidarnošću i ograničenjem tržišta, drugi ga zaobilaze jer im ne odgovara njegov jednako izričit zahtjev za osobnom odgovornošću i supsidijarnošću. Upravo zato ponovno čitanje Laborem exercens u svjetlu Magnifica humanitas nije tek akademska vježba prisjećanja, nego pokušaj da se jedna zapostavljena, no temeljna dimenzija kršćanskoga nauka o čovjeku vrati u središte crkvene i javne pozornosti, prije nego što je ubrzana digitalna transformacija rada zatekne nespremnom.
Općenito uzevši, nigdje se ljudska prava ne krše tako često kao na području rada, pa ta činjenica zaslužuje trajnu i budnu pozornost Crkve. Ta se pozornost, gotovo pola stoljeća nakon enciklike Laborem exercens, iznova potvrđuje u enciklici Magnifica humanitas pape Lava XIV., koja pitanje rada postavlja sada u posve nov kontekst – kontekst umjetne inteligencije, automatizacije i digitalne transformacije gospodarstva. Ono što slijedi jest pokušaj čitanja jedne enciklike u svjetlu druge: pokazati da Laborem exercens i Magnifica humanitas ne pripadaju dvama odvojenim trenucima crkvenoga učiteljstva, nego istome kontinuiranom promišljanju o dostojanstvu čovjeka koji radi.
Katolički filozof Jacques Maritain u djelu Čovjek i država (1951.) s posebnom snagom naglašava da radnička prava imaju najveće moralno značenje među svim socijalnim pravima. Dostojanstvo rada i pravo radnika da pred poslodavcem stoji kao odrasla, slobodna i odgovorna osoba, – u smislu pravednosti, a ne kao dijete, štićenik ili sluga – jest činjenica koja nadilazi svaki ekonomski problem. Riječ je, naime, o moralnoj i duhovnoj činjenici koja čovjeka dotiče u njegovim najdubljim duhovnim dubinama. Za Maritaina rad nije puki instrument proizvodnje ni roba na tržištu, nego bitni izraz ljudske osobe. Stoga odnos između radnika i poslodavca ne smije biti odnos podređenosti i paternalističke skrbi, nego odnos međusobnog priznavanja dostojanstva. Radnik ima pravo biti tretiran kao subjekt koji aktivno sudjeluje u gospodarskom životu, a ne kao objekt kojim se raspolaže. Takvo shvaćanje nadilazi puku ekonomsku logiku. Ono izravno proizlazi iz personalističke antropologije: čovjek je osoba stvorena na sliku Božju, pa njegovo dostojanstvo ne može biti svedeno na korisnost ili produktivnost. Zato svako sustavno omalovažavanje radnika – bilo kroz nepravedne plaće, nesigurne uvjete rada ili oduzimanje prava na glas – nije samo socijalna nepravda, nego i duboka povreda samoga ljudskog bića u njegovoj duhovnoj biti.
Papa Ivan Pavao II. u Laborem exercens tu misao razvija sustavno. Rad je, kaže papa, obveza, ali je istodobno i izvor prava radnika, jer čovjekova prava koja izviru iz rada uklapaju se u najširi sklop temeljnih prava osobe. Etička vrijednost rada, naglašava dalje, neraskidivo je vezana uz činjenicu da je onaj tko rad izvršava osoba – svjestan i slobodan subjekt koji odlučuje o sebi – pa rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada: „Kao osoba,čovjek je, dakle, subjekt rada.“ (#6) Zato, kad se sračuna cilj svakoga rada, ma koliko skromnoga ili jednoličnoga, ostaje uvijek sam čovjek. Nasuprot modernim ekonomskim sustavima koji rad svode na robu ili na anonimnu »radnu snagu«, Crkva trajno naučava „načelo da ‘rad’ ima prvenstvo nasuprot kapitala“ (#12): rad je uvijek prvi tvorni uzrok proizvodnje, dok kapital ostaje tek njezinim instrumentom. Rad ima prvenstvo pred kapitalom jer kapital nije sam sebi svrha, nego sredstvo koje treba služiti čovjeku i njegovu radu. Iza svakog kapitala stoji ljudski rad, znanje i stvaralaštvo. Zato gospodarstvo mora biti uređeno tako da čovjek ne bude podređen profitu, nego da kapital, tehnologija i tržište služe dostojanstvu radnika, pravednoj plaći i općem dobru. Primjena toga načela ne znači samo ispravno shvaćanje rada, nego omogućuje izgradnju pravednoga društva utemeljenoga na prvenstvu čovjeka nasuprot stvarima.
Ako kapital treba služiti radu, tada pravda uključuje i pravo radnika da sudjeluju u odlukama o proizvodnji, distribuciji i uporabi kapitala – bilo da je poduzeće u privatnom ili državnom vlasništvu. Crkva, naglašava papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus annus, priznaje zakonitost radničkih napora da postignu „puno poštivanje vlastitog dostojanstva i veći prostor za sudjelovanje u životu poduzeća, … premda rade zajedno s drugima i pod vodstvom drugih, koristeći svoju inteligenciju i slobodu.“ (#43).
Istu misao, gotovo tri desetljeća ranije, iznosi i papa Ivan XXIII. u enciklici Mater et magistra: radnicima valja priznati djelatnu ulogu u poduzeću u kojem rade, a njihove želje i njihovu suradnju treba saslušati i poticati: „Sumnje nema da radnicima treba dati aktivnu ulogu u poslovanju tvrtke za koju rade – bilo da je riječ o privatnoj ili javnoj.“ (#91)
Radnici, upozorava papa Ivan XXIII., ne smiju biti smatrani pukim slugama koji šutke izvršavaju tuđe naloge, bez prava da izraze vlastite želje i vlastito iskustvo (#91).
Prethodno navedeno potvrđuje i Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes: „U privrednim se poduzećima udružuju osobe, to jest slobodni i samostalni ljudi, stvoreni na sliku Božju.“ pa „treba raditi na tome da svi aktivno učestvuju u upravi poduzeća … na način koji valja prikladno odrediti. Svi trebaju aktivno sudjelovati u upravljanju poduzećem, uz očuvano jedinstvo uprave“ (#68).
Ono što se u sva tri dokumenta ponavlja kao zajednička nit jest uvjerenje da sudjelovanje radnika u poduzeću nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti, nego pitanje pravde koja proizlazi iz same naravi rada kao djelovanja osobe – subjekta, a ne pukog objekta proizvodnje.
Uz pravo na sudjelovanje usko je vezano i pravo radnika na točno, istinito i pravovremeno informiranje o financijskom stanju poduzeća, planovima za budućnost te o mogućim odlukama o zatvaranju poduzeća, kako bi mogli pregovarati o alternativama i o poštenoj naknadi. Ništa od toga, valja naglasiti, nema veze s marksizmom – filozofsko utemeljenje tih stajališta ne nalazi se u Komunističkom manifestu iz 1848., nego u papinskim enciklikama socijalnoga nauka.
Posebnu ulogu u tom nauku imaju sindikati. Papa Ivan Pavao II. u Laborem exercens prepoznaje temeljnu ulogu sindikata, čiji razlog postojanja leži u pravu radnika da oblikuju udruženja radi zaštite vitalnih interesa: „Povijesno iskustvo uči da su takve organizacije nužan element društvenoga života, osobito u modernim industrijskim društvima.“ (#20)
U Centesimus annus dodaje da sindikati služe razvitku autentične kulture rada i pomažu radnicima da na potpuno ljudski način sudjeluju u životu poduzeća: „Potrebno je spomenuti ulogu sindikata, ne samo kao instrumenata ugovaranja, nego također kao »mjesta« izražavanja radnikove osobnosti: oni služe razvitku autentične kulture rada te pomažu radnicima da sudjeluju na potpuno ljudski način u životu poduzeća.“ (#15)
Papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate potvrđuje moralni značaj sindikata kao organiziranoga glasa radnika te poziva da se pozivu na osnivanje radničkih udruga – koji socijalni nauk trajno upućuje još od Rerum novarum nadalje – iskaže počast više no ikada prije, kao brzom i prikladnom odgovoru na potrebu novih oblika suradnje, osobito na međunarodnoj razini. Istodobno upozorava da se sindikalna djelatnost sve više sužava, dijelom i zbog toga što vlade, radi kratkoročne ekonomske koristi, ograničavaju sindikalne slobode i moć pregovaranja: (CiV, 25). „Sindikalne organizacije s više se poteškoća suočavaju u obavljanju svoje zadaće zastupanja interesa radnika, dijelom i zbog toga što vlade, iz razloga ekonomske korisnosti, često ograničavaju slobodu ili pregovaračku moć radničkih sindikata.“ (#25)
Ono što Laborem exercens iznosi kao temeljnu tvrdnju o čovjeku koji radi, enciklika Magnifica humanitas pape Lava XIV. ne napušta niti nadilazi, nego je smješta u širi antropološki i teološki okvi, dajući joj time još dublje utemeljenje. Nije riječ o dvama odvojenim pristupima, nego o dubokoj unutarnjoj povezanosti dvaju dokumenata koji, premda ih dijeli gotovo pola stoljeća, govore istim jezikom vjere u čovjeka: Laborem exercens pokazuje kako čovjek ostvaruje svoju veličinu kroz rad, dok Magnifica humanitas podsjeća zašto čovjek uopće ima takvu veličinu – jer je osoba stvorena na sliku Božju, pozvana na odnos, odgovornost i ljubav. Drugim riječima, tamo gdje Laborem exercens opisuje fenomenologijurada, Magnifica humanitas otkriva njegovu ontologiju: ne samo što čovjek radom čini, nego tko čovjek jest da bi uopće mogao raditi na način dostojan svoje naravi. Papa Ivan Pavao II. to izriče gotovo sakramentalnim jezikom: „Crkva je uvjerena da je rad temeljna dimenzija čovjekova postojanja na zemlji“ (#4), a čovjek, stvoren na sliku Božju, svojim radom sudjeluje u djelu Stvoritelja. Rad tako nije samo gospodarska kategorija, nego jedan od prostora u kojima se očituje uzvišeno dostojanstvo ljudske osobe – on je izraz njezina poziva čuvara i suradnika stvaranja.
Ta je perspektiva osobito važna u vremenu kada tehnološki razvoj – umjetna inteligencija, automatizacija, novi oblici gospodarske nesigurnosti – otvara velike mogućnosti, ali nosi i opasnost svođenja čovjeka na funkciju. Ako se vrijednost osobe počne mjeriti isključivo produktivnošću ili tržišnom korisnošću, gubi se istina o čovjeku. Protiv toga svođenja papa Ivan Pavao II. postavlja jedno od najpoznatijih načela svoje enciklike: Prvo je načelo rada čovjek – čovjek nije stvoren za rad kao za apsolut, nego je rad određen za čovjeka. U svjetlu Magnifica humanitas to načelo dobiva novu aktualnost: cjeloviti kršćanski humanizam podsjeća da čovjek svoju veličinu ne ostvaruje posjedovanjem, dominacijom ili neograničenom kontrolom, nego odnosom – prema Bogu, drugome čovjeku i stvorenome svijetu. Zato se ni rad ne može promatrati izolirano od pitanja pravde, solidarnosti i odgovornosti prema zajedničkom dobru.
Tu se Laborem exercens povezuje i s ekosocijalnim promišljanjem pape Franje. Ako je čovjek svojim radom pozvan sudjelovati u djelu stvaranja, rad ne može biti usmjeren protiv samoga stvorenoga svijeta. Ekološka kriza i kriza rada dijele zajednički korijen ondje gdje se stvarnost počne promatrati isključivo kroz prizmu koristi: čovjek koji bezgranično iskorištava prirodu istom će logikom promatrati i drugoga čovjeka – osobito siromašne, nezaštićene i one bez ekonomske moći. Zato socijalni nauk Crkve od svojih početaka odbacuje i individualizam tržišta bez moralnih ograničenja i kolektivističke sustave koji osobu podređuju ideologiji ili državi: vrijednost rada mjeri se prvenstveno mjerilom dostojanstva subjekta rada, a to je osoba – čovjek koji radi: „Cilj rada, svakog rada, …, ostaje uvijek čovjek.“ (#6)
Poruka Laborem exercens, gotovo pola stoljeća nakon svog objavljivanja, ostaje trajno aktualna, a Magnifica humanitasje ne ponavlja, nego joj daje novu težinu za novo doba: budućnost rada neće se odlučivati samo tehnološkim inovacijama, nego odgovorom na temeljno pitanje – kakvu sliku čovjeka želimo ostvariti. Odgovor kršćanske tradicije, izrečen kroz oba dokumenta jednim te istim glasom, unatoč vremenskoj udaljenosti koja ih dijeli, glasi: čovjek je osoba čije dostojanstvo prethodi svakoj gospodarskoj računici. Rad je vrijedan jer je vrijedan čovjek koji radi, a ne obrnuto (fratellanza.net).