Foto: Ivan Pavao II. (1981.) © KNA
35. obljetnica objave enciklike Centesimus annus pape Ivana Pavla II.
Krešimir Cerovac
„Ako se ne prizna transcendentna istina, tada trijumfira sila vlasti, te svatko nastoji koristiti do kraja sredstva kojima raspolaže da bi nametnuo vlastiti interes ili vlastito mišljenje bez obzira na prava drugih.“ (CA, 44)
Enciklika pape Ivana Pavla II., Centesimus annus, objavljena 1991. godine – u godini raspada Sovjetskog Saveza, a povodom stote obljetnice enciklike Rerum Novarum pape Lava XIII. – daje katolički okvir socijalnog učenja koji kritizira nekontrolirane gospodarske sustave te naglašava ljudsko dostojanstvo, solidarnost i opće, zajedničko dobro. Upozorava na strukture koje ljude svode na objekte i poziva na gospodarstvo usmjereno prema stvarnom ljudskom razvoju. Današnja ‘Epsteinova afera’ jasno utjelovljuje ta upozorenja o iskorištavanju u suvremenom kapitalizmu.
Slučaj Jeffreya Epsteina otkriva višeslojno sustavno zlostavljanje koje su omogućili bogatstvo, utjecaj i mreže moći. Početkom 2026. godine Ministarstvo pravosuđa SAD-a objavilo je milijune stranica dokumenata prema Zakonu o transparentnosti iz 2025. Vezano uz Epsteinove spise – više od 3,5 milijuna dokumenata, 2000 videozapisa i 180 000 slika. Neovisni stručnjaci Ujedinjenih naroda za ljudska prava ocijenilii su dokaze kao pokazatelj „globalnog kriminalnog pothvata“ koji uključuje sustavno seksualno zlostavljanje, trgovinu ljudima i iskorištavanje žena i djevojčica, s radnjama koje, zbog opsega, sustavnosti i transnacionalnog dosega, „mogu razumno dosegnuti pravni prag zločina protiv čovječnosti“.
Jeffrey Epstein nije bio anomalija. Bio je znak problema. Njegov put – od skromnih početaka u Brooklynu, prekoz vrtoglavogi uspona u visoke financijske krugove, do mreže moći koja je obuhvaćala predsjednike, prinčeve i nobelovce – otkriva duboku bolest suvremenoga kapitalizma: onaj sustav u kojem golemo bogatstvo pruža potpunu zaštitu, a novac zamjenjuje moral, zakon i odgovornost. Nitko do kraja nije znao odakle mu novac. Istraživači koji su pratili godinama nisu našli očite klijente; jasne investicijske strategije ni transparentne tokove novca. Umjesto toga otkrili su mrežu – mrežu moćnih veza, kompromitiranih poznatih osoba i strateškog pozicioniranja u kojoj je novac postao oružje.
Uspon i pad Jeffrey Epstein nisu samo priča o pojedincu, nego ogledalo kulture u kojoj je financijski uspjeh postao gotovo sakralna vrijednost. Epsteinova sposobnost da desetljećima održava mrežu političkih, akademskih i društvenih veza pokazuje kako novac može stvoriti paralelni sustav moći. Takvi slučajevi otvaraju pitanje: je li tržište u suvremenom društvu ostalo bez moralnog sidra?
Afera Jeffreyja Epsteina – s otkrivanjem sustavnog seksualnog iskorištavanja, trgovine ljudima i mreža moći među elitama – nije samo niz pojedinačnih zločina, već znak dubokog moralnog i društvenog raspada. Taj raspad u velikoj mjeri proizlazi iz zanemarivanja ključnih načela katoličkog socijalnog nauka, osobito enciklike pape Ivana Pavla II. Centesimus annus, koja nudi uravnoteženu kritiku kapitalizma i socijalizma i naglašava ljudsko dostojanstvou, solidarnost, supsidijarnosti i univerzalnu namjenu dobara.
U američkom kontekstu, gdje se slobodno tržište često slavi gotovo kao ideologija sama za sebe, Centesimus annus je uglavnom čitana selektivno, ignorirana ili čak instrumentalizirana i odbacivana. Mnogi konzervativni krugovi, uključujući neke ugledne (!) katoličke komentatore, isticalii su pohvale slobodnog tržišta i poduzetništva iz enciklike, dok su upozorenja na „strukture grijeha”, komodifikaciju čovjeka, marginalizaciju ranjivih i opasnosti nekontroliranog kapitalizma ostala u sjeni. To selektivno zanemarivanje stvorilo je kulturu u kojoj se bogatstvo i moć poistovjećuju s moralnom superiornošću, a etičke granice ekonomije smatraju nepotrebnim ograničenjima.
Tržište ne proizvodi istinu; ono regulira razmjenu dobara. Kada se ekonomskim mehanizmima pripiše gotovo spasiteljska uloga, kapitalizam postaje ideologija, a to je upravo ono od čega se papa Ivan Pavao II. ogradio jednako jasno kao i od socijalizma. U nekim američkim tumačenjima naglasak je bio gotovo isključivo na poduzetničkoj slobodi, dok su pojmovi poput solidarnosti, subsidijarnosti, društvene odgovornosti i granica tržišta ostali u sjeni. Tako je enciklika svedena na selektivni citat umjesto da se čita kao cjelovita moralna vizija.
Prvo treba reći da papa Ivan Pavao II. u enciklici nije proglasio geopolitičku pobjedu Zapada kao pobjedu kapitalizma. Umjesto toga, postavio je pitanje koje je ostalo i dalje aktualno: je li kapitalistički sustav, nakon sloma totalitarizma, model koji treba ponuditi zemljama Trećeg svijeta i bivšim komunističkim državama? Papa priznaje pozitivnu ulogu tržišta, ali samo „ako se pod »kapitalizmom« misli gospodarski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poduzetništva tržišta, privatnog vlasništva i, dosljedno, odgovornosti za sredstva proizvodnje, slobodnog ljudskog stvaralaštva na sektoru ekonomije.“ (CA, 42)
Ovaj odlomak se u SAD-u često navodi gotovo kao crkvena potvrda laissez-faire kapitalizma. Nakon pada komunizma početkom 1990-ih, mnogi su ga tumačili kao moralno opravdanje američkog ekonomskog modela. No papa Ivan Pavao II. odmah je dodao važnu korekciju: „Ako se pod »kapitalizmom« misli sustav u kojem sloboda u gospodarskom sektoru nije stavljena u čvrst pravni okvir koji bi je stavio u službu cjelovite ljudske slobode, tada je odgovor odlučno negativan.“ (CA, 42)
Upravo se taj drugi dio rečenice previše često zaboravlja. Centesimus annus ne proglašava tržište apsolutnom vrijednošću – ono je legitimno samo ako služi cjelovitom razvoju čovjeka i općem dobru. U određenim američkim teološkim i političkim krugovima enciklika je tumačena kao potvrda da slobodno tržište samo po sebi rađa moralni poredak. Takvo čitanje, međutim, previđa samu srž dokumenta. Ivan Pavao II. nedvosmisleno upozorava: „No sloboda se u potpunosti vrednuje samo ako se prihvaća istina: u svijetu bez bez istine sloboda gubi svoju vrijednost…“ (CA, 46).
Centesimus annus ponovno potvrđuje dostojanstvo ljudske osobe kao središnje za socijalnu doktrinu. Kao što papa Ivan Pavao II. kaže: „Čovjek … na zemlji jest jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga. U njemu je zacrtao svoju sliku i svoju sličnost podijelivši mu neusporedivo dostojanstvo“ (CA, 11).
To dostojanstvo je urođeno i nadilazi gospodarsku korist: „Osim prava koja čovjek stječe svojim radom, postoje prava koja ne odgovaraju nikakvom njegovu radu, nego proizlaze iz njegova bitnog dostojanstva kao osobe“ (CA, 11)
Enciklika brani privatno vlasništvo i slobodno poduzetništvo, ali inzistira na granicama. Potvrđuje univerzalnu namjenu dobara: „Bog je dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući ni privilegirajući nikoga.“ (CA, 31)
Privatno vlasništvo mora služiti općem dobru, a ne voditi isključivanju ili dominaciji. Papa Ivan Pavao II. kritizira nekontrolirani kapitalizam gdje profit nadilazi ljudske brige: „Moguće je da su ekonomski računi budu u redu, a da su u isti mah ljudi, koji čine najdragocijeniji posjed tvrtke, poniženi i povrijeđeni u svojem dostojanstvu.“ (CA, 35)
Papa Ivan Pavao II. u Centesimus annus govori o ‘strukturma grijeha’ – društvenim i gospodarskim strukturama koje perpetuiraju nepravdu i guraju najranjivije na marginu. Piše da je „potrebno razbiti takve strukture i zamijeniti ih autentičnim oblicima suživota“, a to je zadatak „koji zahtijeva hrabrost i strpljivost“ (CA, 38). Ničega od toga u Epsteinovom slučaju, očito, nije bilo. Epsteinova mreža kontakata i dugogodišnja pravna zaštita koju je uživao upravo su primjer takve strukture grijeha: sustav u kojem moć štiti samu sebe. Papa podsjećada nije dovoljno moral svesti na pitanje individualnih odluka – postoje sustavi koji organiziraju i olakšavaju grijeh. Epsteinova mreža bila je točno to: sustavno organizirana, financijski podmazana i institucionalno zaštićena.
Katolički socijalni nauk, čiji je jedan od najsnažnijih suvremenih izraza Centesimus annus, ne nudi naivnu i neostvarivu utopiju. On traži nešto puno konkretnije i zahtjevnije: da se ekonomska sloboda ne pretvori u sebični interes, nego da služi stvarnom razvoju ljudi; da institucije ne postanu tvrđave moći, nego mjesta gdje se štiti pravednost; da se svaka osoba, bez obzira na to koliko je stara, bogata, uspješna ili nevidljiva, promatra kao netko tko nosi neotuđivo dostojanstvo. U središtu toga nauka nije sustav, nego čovjek – stvaran, ranjiv, jedinstven – i uvjerenje da društvo vrijedi onoliko koliko štiti upravo njega.
Epsteinova priča nije samo priča o jednom čovjeku koji je činio zlo. Ona je priča o pukotinama u društvu koje su godinama ignorirane. I o tome kako se društvo navikne na nejednakost kao da je prirodni zakon, kako se šuti pred onima koji imaju moć i kako su institucije, koje bi trebale štititi najslabije, zaboravile zašto postoje. Centesimus annus podsjeća da takav sustav nije sudbina. On je rezultat ljudskog izbora. I svaki put kad se bira drugačije – kad se traži istinu umjesto prikrivanja, kad se štiti one koji nemaju glas, kad inzistira da zakon vrijedi jednako za sve – stvara se prostor za drukčiji, pravedniji svijet.
Otkrivenja o Epsteinu razotkrivaju mračne posljedice moći koja nije ukroćena moralom – ato je upravo ono što Centesimus annus kritizira u svojoj uravnoteženoj ocjeni kapitalizma i u svojem inzistiranju na ljudskom dostojanstvu kao vodećem načelu. Potvrđujući da „dohodak ipak nije jedini pokazatelj stanja poduzeća“ i pozivajući na gospodarstva koja poštuju osobu (35), enciklika pruža putokaz za suočavanje s takvim skandalima. Prava reforma zahtijeva ne samo pravnu odgovornost nego i kulturni pomak prema solidarnosti, gdje se svaka osoba tretira kao cilj, a ne kao sredstvo. Papa Ivan Pavao II. zaključuje da Crkva nudi svoje socijalno učenje kao „nezaobilaznu idejnu orijentaciju“ (CA, 43), usmjeravajući prema društvu u kojem sloboda služi općem dobru, a dostojanstvo nadilazi dominaciju. U suočavanju sa slučajevima poput Epsteinova, ta načela nisu tek teorijski putokaz – ona su hitan poziv na gradnju pravde u naše vrijeme.
Slučaj Epstein nije anomalija koja se može odvojiti od sustava koji ga je proizveo. On je njegova logična posljedica. Kada se bogatstvo pretvori u imunitet, kada institucije zaborave koga trebaju štititi, kada moć postane jedini stvarni zakon – tada sustav nije zakazao. Tada sustav radi točno onako kako je uređen.
Enciklika Centesimus annus to nije rekla metaforički. Rekla je to precizno: postoje strukture grijeha. Strukture koje ne zlostavljaju same od sebe, ali koje organiziraju, štite i financiraju zlostavljanje. I dok se te strukture ne razbiju – ne reformiraju, ne poboljšaju, nego razbiju – svaka pravna presuda ostaje samo kozmetika na otvorenu ranu. Papa Ivan Pavao II. pisao je 1991. Da bi danas pisao, imao bi pred sobom 3,5 milijuna dokumenata, 2000 videozapisa i popis najmoćnijih ljudi na planetu koji su znali, šutjeli ili sudjelovali. I ništa u enciklici ne bi trebao mijenjati. Jer upozorenje je bilo jasno: sloboda bez istine nije sloboda – ona je privilegij jakih nad slabima. Pitanje koje Epsteinova afera postavlja nije samo pravno. Ono je civilizacijsko: što vrijedi sustav koji desetljećima štiti predatora jer je bogat, a žrtve tretira kao kolateralnu štetu? Centesimus annus odgovara bez oklijevanja – takav sustav nije dostojan čovjeka. I svako društvo koje ga tolerira plaća cijenu u dostojanstvu onih koje je moglo zaštititi, a nije htjelo (fratellanza.net).