Kako razumjeti strašnu tragediju poput one u Crans-Montani, koja bez upozorenja jednu žrtvu pogađa, a drugu pošteđuje? Promišljanje oca Benoista de Sinetyja, župnika i dekana grada Lillea.
Benoist de Sinety
Užas u Crans-Montani zabilježen je na desecima mobitela; vide se snimke požara koji se širi i napreduje nevjerojatnom brzinom. Vidi se i ova vesela mladost, pošteđena ekonomskih briga našeg vremena i neizvjesnosti svijeta koji se, izgleda, sve više vrti u prazno. Ova netom odrasla djeca slave jer su još u toj dobi u kojoj Nova godina pruža dobru priliku da povjeruju u to da su oni gospodari vlastite sudbine. Tu su i očajnička svjedočanstva onih koji su si, samo par minuta ranije, pred prvim plamenovima govorili da će ubrzo biti ugašeni i da će se za deset ili dvadeset godina ponovno prisjećati tog famoznog 31. prosinca i tog požara koji se naizgled nije ozbiljno razbuktao. A na koncu – smrt.
Okrutnost neočekivanog
Ova tragedija pogađa i potresa. Stotine osoba oplakivat će nekoga od svojih najbližih ili će ih pratiti na bolnom putu liječenja i oporavka. Ti nesretnici pridružuju se onima koji proživljavaju sličnu tragediju koja iznenada pogađa ljudski život, razotkrivajući svu našu krhkost. A ako su naše emocije toliko jake, to je zato što u najdubljoj nutrini osjećamo da se ova strašna patnja i okrutnost neočekivanog tiče svih nas. Na ovaj ili onaj način. Sve je u redu i onda odjednom više ništa nije u redu. Ovo iskustvo mnogih ljudi u našim srcima rađa tjeskobu i strah za nas same i za one koje volimo.
Podignuti oči prema Nebu
Jedna mlada djevojka, nazočna u toj noći užasa, kaže: „Jedan od prijatelja uzeo je križ koji je nosio. Čvrsto ga je stisnuo i vatra ga je poštedjela”. Ali što znamo o onome koji čineći istu gestu, nije bio spašen? A što znamo o onome koji ni u što ne vjeruje, a još je živ, dok je netko drugi, gorljivo pobožan, možda već mrtav? Spašava li vjera od nepravde i od groblja? Narativ koji usred jedne strašne nesreće otvara mogućnost mira, ne smijemo brkati s magijom koju smo skloni, sasvim pogrešno, uzimati za Providnost.
Primjer imamo u Evanđelju koje govori o žrtvama stradalim u urušavanju kule u Siloamu i u pobunama koje su Rimljani ugušili. Pred zastrašujućom činjenicom da ljudski život može biti pogođen najtežim zlom, Isus se ne zadržava na uzrocima i razlozima. One koji s njim žele razgovarati, poziva da podignu oči prema Nebu kako bi motrili horizont spasenja koji zaustavlja zlo i svaku egzistenciju preobražava u život vječni.
Drugim putem
Mudraci su Djetetu u jaslicama donijeli ono najplemenitije, najdragocjenije i najvažnije što su imali. Otišli su praznih ruku, ali srca puna Onoga kojemu su mislili dati sve, a koji je njima darovao sve. Krenuli su putem koji im je do tada bio nepoznat, ali pun Obećanja.
Vjernici mogu moliti. Neka se za sva ova izmučena tijela i slomljena srca, uzdigne krhka molitva puna poštovanja. Neka svakome omogući da jednog dana krene iz početka, drugim putem (fr.aleteia.org; fratellanza.net).