Uz krik zemlje i starosjedilačkih naroda tu je i krik zajednica raspršenih na golemom teritoriju koje traže Euharistiju i druge sakramente
Andrea Tornielli
Iz intervencija u dvorani u ovim prvim danima Sinode, uz krik autohtonih naroda koji traže da ih se poštuje pozivajući na pozornost i brigu za sve stvoreno, proizlazi još jedan krik. To je krik kršćanskih zajednica raspršenih po golemim teritorijima i pastira koji uz samo desetak svećenika moraju služiti u čak 500 zajednica raspršenih na sto tisuća četvornih kilometara, pri čemu postoje velike poteškoće u kretanju iz jednog mjesta u drugo.
Istaknut je i kritiziran način rješavanja ovog pitanja bez pastirskog srca. Takav pristup ne polazi od tog krika i ne osjeća ga svojim, ne polazi od potrebe onih kršćana kojima nije dopušteno slaviti Euharistiju osim jednom ili dvaput godišnje, kršćana koji se ne mogu ispovijedati i nemaju utjehu svećenika na času smrti.
Svaki osvrt, svaki pokušaj odgovora, svako sučeljavanje različitih stajališta o ovoj temi, trebala bi, stoga, ovu patnju učiniti vlastitom. Situacija je ovo koja ima svoje osobite karakteristike, drugačije od drugih: Sinoda o evangelizaciji Amazonije pozvana je, stoga, predložiti ostvarive odgovore. Jedan od takvih, kao što je poznato, je mogućnost otvaranja – kao izuzetak i eksperimentalno – svećeničkog ređenja starijih muškaraca prokušane vjere (ne ukidajući i ne čineći celibat slobodnim izborom dajući dozvolu svećenicima za sklapanje braka). No, nije riječ o jedinom prohodnom putu, unatoč činjenici da su medijske rasprave skoncentrirane upravo na to.
U stvari, postoje i drugi načini i odgovori na krik onih zajednica na koje se ovo odnosi, na primjer, većim vrednovanjem trajnog đakonata povjerenog oženjenim muškarcima, nastojeći potaknuti rast i na odgovarajući način odgajiti autohtona zvanja. Odgovarajuća formacija svećenika, redovnika i laika zapravo je potreba koja se nekoliko puta istaknula u intervencijama u dvorani. Na primjer, istaknuta je mogućnost novih službi za laike, a posebno za žene, prepoznajući izvanrednu predanost tolikih redovnica koje “troše” svoj život služeći amazonskim zajednicama.
Euharistija je ta koja čini Crkvu, euharistijsko slavlje je srce, izvor i temelj života u zajednici. Ali, uz kreativnost Duha, tamo gdje svećenik ne može biti prisutan, trebalo bi promisliti – rečeno je – o novim službama koje odgovaraju potrebama amazonskih naroda kako bi se propovijedala Riječ, kako bi se usmjeravale zajednice, te kako bi im bili omogućeni sakramenti krštenja, ženidbe i pomazanja bolesnih i predsjedanje pokopnim obredima. Novi putevi prije svega bi trebali uključivati starosjedioce, koji bi bili pastoralni djelatnici, trajni đakoni i novi nezaređeni službenici u stanju prepoznati darove koje je Gospodin dao pripadnicima autohtonih zajednica. Sinoda je na putu (vatican news; fratellanza.net).