U nastavku donosimo prijevod 11. poglavlja (od ukupno 20) naslovljenog „Đakoni i prezbiteri u sinodalnoj Crkvi“ iz Sažetog izvješća XVI. redovne opće skupštine sinode koja je svoje prvo zasjedanje imala od 4. do 29. listopada 2023. u Vatikanu.
Konvergencije
a) Prezbiteri su glavni biskupovi suradnici i s njim čine jedan prezbiterat (usp. LG 28). Đakoni, zaređeni za službu, služe Božjem narodu u dijakoniji Riječi, liturgije, ali prije svega ljubavi (usp. LG 29). Sinodska skupština im prije svega izražava duboku zahvalnost. Svjesna da mogu doživjeti usamljenost i izolaciju, potiče kršćanske zajednice da ih podupru molitvom, prijateljstvom i suradnjom.
b) Đakoni i prezbiteri vrše najrazličitije oblike pastoralne službe: služenje u župama, evangelizacija, blizina siromašnima i marginaliziranima, zauzetost u svijetu kulture i edukacije, misija ad gentes, istraživačka teologija, animacija centara duhovnosti i mnogi drugi oblici. U sinodalnoj Crkvi zaređeni su službenici pozvani živjeti svoju službu Božjem narodu u stavu blizine osobama, prihvaćanja i slušanja svakoga te njegovati duboku osobnu duhovnost i život molitve. Prije svega, pozvani su preispitati vršenje autoriteta po uzoru na Isusa koji se, iako „trajni lik Božji, nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, […] nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge“ (Fil 2, 6-7). Skupština priznaje da mnogi prezbiteri i đakoni svojom predanošću čine vidljivim lice Krista Dobrog Pastira i Sluge.
c) Zapreka službi zaređenih i poslanju je klerikalizam. Proizlazi iz iskrivljenog razumijevanja božanskog poziva, što dovodi do toga da ju se shvaća više kao privilegiju nego kao službu, a očituje se u svjetovnom stilu moći koji odbija polagati račune. Ovoj deformaciji svećeništva treba se suprotstaviti od ranih faza formacije, zahvaljujući živom kontaktu sa svakodnevnim životom Božjeg naroda i konkretnim iskustvom služenja najpotrebitijima. Služba prezbitera danas se ne može zamisliti osim u relaciji s biskupom, u prezbiteriju, u dubokom zajedništvu s drugim službama i karizmama. Nažalost, klerikalizam je stav koji se može očitovati ne samo kod zaređenih službenika, nego i kod laika.
d) Svijest o vlastitim sposobnostima i granicama uvjet je za uključivanje u službu zaređenih sa stilom suodgovornosti. Zbog toga formacija ljudskosti mora jamčiti realističan put samospoznaje, koji je integriran s kulturnim i duhovnim rastom, kao i formacijom za učeništvo. Na tom putu ne smije se podcijeniti doprinos izvorne obitelji i kršćanske zajednice u kojoj je mlada osoba razvijala svoje zvanje, te drugih obitelji koje prate njezin rast.
Pitanja koja treba razmotriti
e) U kontekstu formacije svih krštenika za sinodalnu Crkvu, formacija đakona i svećenika zahtijeva posebnu pozornost. Mnogi na skupštini zahtijevaju da sjemeništa ili drugi procesi formacije za kandidate za službu zaređenih budu povezani sa svakodnevnim životom zajednice. Potrebno je izbjeći rizike formalizma i ideologije koji dovode do autoritarnih stavova i sprečavaju istinski razvoj zvanja. Ponovno promišljanje stilova i putova formacije zahtijeva opsežnu raspravu i razmatranje.
f) Iznesena su različita mišljenja o svećeničkom celibatu. Svi cijene njegovu vrijednost punu proroštva i svjedočanstva suobličenja Kristu. Neki se, međutim, pitaju mora li se njegova teološka primjerenost svećeničkoj službi nužno pretvarati u stegovnu obvezu u latinskoj Crkvi, osobito tamo gdje ga crkveni i kulturni kontekst otežavaju. Ovo nije nova rasprava, a zahtijeva također daljnje razmatranje.
Prijedlozi
g) U latinskim Crkvama trajni đakonat provodio se na različite načine u različitim crkvenim kontekstima. Neke mjesne Crkve to uopće nisu uvele, u drugima postoji strah da će se đakoni smatrati svojevrsnom zamjenom za nedostatak svećenika. Ponekad se njihova služba izražava prije svega u liturgiji, a ne u služenju siromašnima i potrebitima u zajednici. Stoga se preporuča procjena provedbe đakonske službe nakon Drugoga vatikanskog koncila.
h) S teološke točke gledišta javlja se potreba da se đakonat razumije prije svega sam u sebi, a ne tek kao stupanj pristupa prezbiteratu. Sama jezična uporaba kvalificiranja primarnog oblika đakonata kao „trajnog“, kako bi se razlikovao od „prijelaznog“, sama je po sebi pokazatelj promjene perspektive koja još nije adekvatno realizirana.
i) Nesigurnosti oko teologije đakonske službe također su posljedica činjenice da je ona u latinskoj Crkvi ponovno uspostavljena kao vlastita i trajna razina hijerarhije tek počevši od Drugog vatikanskog koncila. Dublje promišljanje o tome rasvijetlit će i pitanje pristupa žena đakonatu.
j) Potrebna je dublja provjera formacije za službu zaređenih u svjetlu perspektive misionarske sinodalne Crkve. To podrazumijeva reviziju Ratio fundamentalis koji određuje kako je formiranje strukturirano. Istodobno preporučujemo brigu o trajnoj formaciji svećenika i đakona u sinodskom smislu.
k) Dimenzija transparentnosti i kultura polaganja računa predstavljaju element od presudne važnosti za postupanje u izgradnji sinodalne Crkve. Tražimo od mjesnih Crkava da identificiraju procese i strukture koji omogućuju redovitu reviziju načina na koje svećenici i đakoni obavljaju uloge odgovornosti u vršenju svoje službe. Već postojeće institucije, poput participativnih tijela ili pastoralnih vizitacija, mogu predstavljati polazište za ovaj rad, osiguravajući uključenost zajednice. U svakom slučaju, ti će se obrasci morati prilagoditi lokalnim okvirima i različitim kulturama, kako ne bi bili prepreka ili birokratski teret. Zbog toga bi regionalni ili kontinentalni kontekst mogao biti najprikladniji za njihovo razlučivanje.
l) Potrebno je razmotriti, ocjenjujući slučaj po slučaj i ovisno o kontekstu, mogućnost uključivanja svećenika koji su napustili službu u pastoralne službe koje vrednuju njihovu izobrazbu i iskustvo (vatican.va; fratellanza.net).