Domenico Marrone
Dandy[1] je, koristeći svoju odjeću, izgled i držanje, kombinirao korištenje sofisticiranog jezika s potragom za ugodnim načinom života. Ovo spajanje dogodilo se s ležernim stavom i samoljubljem, predstavljajući ekstremni oblik uzdizanja individualizma.
U posljednje vrijeme čini se da je prilično mali broj svećenika prigrlio ovaj stil, fokusirajući se pretjerano na pažnju na svoje tijelo, otmjenu odjeću, korištenje najsuvremenije tehnologije i druge slične aspekte.
Oglašavanje nas svakodnevno bombardira usađujući nam uvjerenje da je posvećivanje stalne, svakodnevne pažnje sebi najbitniji element života. Pojmovi kao što su imidž, izgled, šminka i individualni stil, koji su nekada predstavljali izraz naše osobnosti, danas više odražavaju standardiziranu kulturu, određujući naš društveni status, osobni identitet i samopoštovanje.
Njega tijela i samoga sebe
U naizgled bezazlenom pozivu da se “brine o sebi” krije se još jedan cilj: sugerirati da se moramo nastaviti usavršavati, da imamo mogućnost i dužnost mijenjati se, da još nismo učinili sve što je moguće da postignemo izvrsnost, da nešto još uvijek nedostaje. Riječ je o suprotstavljanju apsurdnim dogmama univerzalnog obožavanja tijela.
Trenutačno se čini da je održavanje zdravog i fit tijela svojevrsni pokušaj pojedinca da osigura kakvu-takvu besmrtnost. Tijelo postaje simbol samoreprezentacije u sve više narcisoidnom društvu. Ovo ponašanje odražava samoživu sebičnost ili narcisoidnu samoreprezentaciju. Čini se da ni prezbiter ovog naraštaja nije imun na tu incurvatio in seipsum, na pretjeranu usredotočenost na sebe, u suprotnosti s pravom čovjekovom naravi.
Tijelo je oduvijek bio biološki supstrat na kojem je ukorijenjena kultura porijekla sa svojim navikama i sklonostima. Djeluje kao opipljiva reprezentacija i interpretacija kulturne stvarnosti čiji je konkretan izraz.
Tijelo je dugo vremena podložno varijacijama i intervencijama pod utjecajem kulture. Tijelo bi se, zapravo, moglo protumačiti kao povijesni izvor sposoban pripovijedati o razvoju društava tijekom vremena. Prakse poput obrezivanja, infibulacije, ukrašavanja tijela, sakaćenja, piercinga, tetovaža i drugih predstavljaju samo neke od kulturoloških manifestacija koje su uključivale tijelo u različitim razdobljima i kontekstima, donoseći sa sobom različita značenja.
Nakupljanje masti i mršavost uvijek imaju kulturološke refleksije posredovane tijelom. Ovisno o kulturi kojoj netko pripada, debelo tijelo odnosno mršavo tijelo predstavljalo je normu ili anti-normu, privrženost ili poricanje referentnih modela. Trenutno je tijelo više nego ikad teren na kojem se manifestiraju i razigravaju suvremeni mitovi o ljepoti, mršavosti, mladosti i performansama koji karakteriziraju društvo slike.
Unutar društva usmjerenog na sliku, tijelo sve više predstavlja glavni kriterij za definiranje sebe i za procjenu od strane drugih, stvarajući rastuću ovisnost.
Tjelesni trening, ograničenja u prehrani i estetska kirurgija samo su neke od metodologija koje se koriste za oblikovanje i promjenu tijela, ili možda za njegovo podvrgavanje patnji kako bi odražavalo znakove naše kulture. U srcu svega toga neprestano postoji želja da budete prihvaćeni, cijenjeni, odobravani, primijećeni i uzeti u obzir.
Tanka granica
Nije uvijek lako identificirati granicu iza koje se pozornost na vlastitu dobrobit može pretvoriti u pretjeranu usredotočenost na sebe, što dovodi do raznih poremećaja u ponašanju. Oni mogu varirati od kulta zdravlja do pretjerane brige za fizički izgled, od mladenačke narcisoidnosti do pretjeranog straha od pokazivanja znakova starenja, od tvrdnje da se potpuno kontrolira vlastito vrijeme do rigidnosti u ostvarivanju vlastitih interesa i još mnogo toga.
Simptomi pretjerane tjelesne zabrinutosti uključuju:
- Opsesivna i često neutemeljena briga da nečije tijelo nije dovoljno vitko, mišićavo ili atletski.
- Pretjerana i opsesivna pozornost na prehranu, s isključivom sklonošću hrani koja se smatra “zdravom”, niskokaloričnom i bogatom proteinima.
- Prednost dana sportskom treningu i njezi tijela nauštrb obiteljskih, društvenih i radnih aspekata života.
- Značajno ulaganje vremena i ekonomskih resursa u teretane, fitness centre, kozmetičke centre i u kupnju časopisa.
- Navika čestog promatranja sebe u ogledalu, traženja bilo kakvih mišićnih nedostataka, poput mitološkog Narcisa u “klasičnom” značenju, a ne u sadašnjem psihopatološkom.
“Moj je dojam da danas mnogi više ne vjeruju u Boga nego u zdravlje i sve što se nekad radilo za Boga – hodočašća, post i dobra djela – sada se radi za zdravlje. Postoje ljudi koji se sa životom više ne suočavaju linearno, nego žive ‘preventivno’ i na kraju umru zdravi. Ali čak su i oni koji umru zdravi nažalost mrtvi. Tako su čak i tipične manifestacije religijskog iskustva ušle u područje zdravlja. Možemo uočiti prijelaz s tradicionalnih procesija na posjete u procesiji liječniku, na hodočašća specijalistu. U teretanama možete susresti ljude koji žive životom odricanja i mrcvarenja u usporedbi s kojim se pravila najstrožeg redovničkog reda čini kao šetnja po parku. A smrt je smrtni neprijatelj ove religije zdravlja. Kako bismo izbjegli smrt, trčimo po ulicama, šumama, jedemo žitarice i što je još gore… da bismo na kraju ipak umrli, nažalost”[2].
Zdravlje i grijeh
Među “redovničke” značajke zdravstva također možemo uključiti činjenicu da je ružnoća (fizički nedostaci, debljina, itd.) često diskvalificirajuća i izvor neugodnosti. “Dakako, grijeh je danas pojam prisutan gotovo samo u kontekstu religije zdravlja. Čak su i u crkvi župni svećenici postali oprezni u korištenju izraza ‘grijeh’. Riječ je to koja se više ne izgovara rado, jer zvuči grubo, neugodno, bolje je reći “skrenuti s puta”.
Ako se u Njemačkoj promatra u kojem kontekstu još odjekuje riječ grijeh, može se shvatiti da je to upravo onaj zdravstveni, gdje postoji bog koji odmah kažnjava i najmanje grijehe… Sve to ima značajne posljedice. Ako je autentičan čovjek zdrav, onda bolestan čovjek, pogotovo kronični, postaje čovjek drugog ili trećeg reda. Što dovodi do toga da je pred vratima diskriminacija nezdravih, nemladih, nelijepih. A društveni pritisak na te kategorije značajno raste”[3].
Sedam smrtnih grijeha zamijenjeno je s četiri stupa tiranije zdravlja: suzdržavanje od pušenja, ograničavanje konzumacije alkohola, pridržavanje zdrave prehrane i prakticiranje redovite tjelesne vježbe[4]. Ovo predstavlja mit o terapeutskom društvu u kojem pojedinci više nisu zajednički međusobno ovisni, već svi ovise o nadređenim autoritetima i stručnjacima kao što su liječnici, nutricionisti, instruktori fitnessa, psiholozi i psihoanalitičari, dajući sve više medikalni karakter kontroli.
Tiranija zdravlja uzela je maha u našim društvima, s učincima koji sugeriraju ne samo društvenu nego i antropološku revoluciju. Ta je tiranija prožela obitelji, društvene odnose, javne prostore i praktički sve sfere privatnog života, pa tako i život svećenika. U tom kontekstu, vođenje zdravog načina života istisnulo je koncept dobrog življenja u drevnim filozofijama, dok je dihotomija između zdravlja i bolesti zamijenila onu između dobra i zla.
U fascinantnom romanu iz 1872., autor Samuel Butler oslikava svijet u kojem su sve vrijednosti obrnute, nazivajući ga Erewhon, anagram od “Nowhere” (“Nigdje”). U izmišljenom Erewhonu bolesnici se tretiraju kao kriminalci, sudi im se te ih se zatvara. Doista, prehlada se smatra nesrećom koju treba prikriti, uz mogućnost da bilo tko od sugrađana prijavi bolest. Nasuprot tome, pravi zločini imaju potpuno drugačiji tretman i tretiraju se kao da su obične bolesti. Lopovi i ubojice zbrinuti su u bolnicama gdje vlada poštovanje i lijepo ponašanje. S nježnom zabrinutošću, rodbina se raspituje o stanju liječenja i pita kako se zločinac osjeća[5].
Esteta
Po mom mišljenju, društvo i mediji nam daju pretjeranu privrženost brizi o sebi, posebno usmjerenoj na vanjski izgled. To ne samo da je nezdravo, nego nije ni od velike koristi, pogotovo za svećenika koji riskira da padne u duhovnu prazninu tipičnu za hedonističkog estetu. Obožavanje ljepote, profinjenosti i potraga za užitkom stalni su elementi u duši onih koji slijede put estete. Potonji, naime, pokazuje nezainteresiranost za svakodnevicu i sklanja se u idealan svijet sazdan od umjetnosti i ljepote, kojemu je spreman žrtvovati svoju egzistenciju.
Esteta ima sklonost povezivanju sebe s pojmom ljepote i traži senzualni užitak kao način postizanja potpunog osobnog ispunjenja. Ne zadovoljava se lako već stečenom srećom, već stalno traži nove senzacije i nova iskustva. Živi u trenutku, zaljubljujući se u ono što je prolazno i što izmiče, jer samo tako sebe može doživljavati istinski slobodnim.
Esteta sebe smatra plemenitim i aristokratom ne zbog svog podrijetla, već radije zbog ideala života i savršenstva koji je razvio. Stalno zastupa elegantan i ekscentričan stav, zauzima provokativno držanje i prezire one koji slijede konvencionalna i moralistička razmišljanja.
Isključivo usmjerenje na vanjski izgled i formu ukazuje, međutim, na duboki unutarnji prijelom i veliki osjećaj praznine. Izolacija, estetizacija života i privrženost dendizmu nameću se stoga kao jedina dostupna rješenja, jedini putevi kojima estet može pokušati prevladati egzistencijalnu slijepu ulicu u kojoj se nalazi.
Esteta shvaća da se iza njegove prividne živosti i sklonosti uživanju u svakom užitku krije egzistencijalni poraz koji bi ga mogao odvesti u oblike duboke neuroze. Svjestan toga, shvaća da se njegova nelagoda ne može niti ublažiti niti prevladati.
No, ima li ta estetizirajuća i ograničena perspektiva ikakvog afiniteta s ljepotom o kojoj su govorili crkveni oci, crkveni naučitelji, crkveno učiteljstvo i pape? Postoji li veza između te estetizirajuće, elitističke i dandyističke koncepcije i Ljepote koja je utjelovljena za sve ljude? Rizik usvajanja estetizirane vizije svećeničke službe nije u službi čovjeka i Crkve, nego samo elite ili kaste.
Svećenik ikona
Trenutačno je uobičajeno susresti svećenike koji se predstavljaju kao ikone dobro uvježbane tjelesne građe, koji se smatraju traženima i zbog luksuzne odjeće koju nose i zbog obimnog korištenja parfema, posjećuju otmjene i moderne klubove, ulažu značajne svote u liturgijsku odjeću, pokazujući sklonost brkanju slavlja svetih otajstava s prikazima visoke crkvene mode.
Čini se da se neki svećenici pripremaju poput glumaca, šminkajući se prije pojavljivanja u javnosti. Oni su dotjerani svećenici, vješti u govoru i vršenju svojih dužnosti, znajući da moraju projicirati sliku odanosti i plemenitosti u svom vanjskom životu.
Prezbiter bez lukavstva je onaj koji upravlja ritmovima svog ministerijalnog života uravnotežujući intimnost autentičnih osjećaja s potrebama svake osobe koju susreće. Da, upravo susreće. Doživjeti svećeništvo kao slijed susreta znači učiniti život lijepim i slobodnim, dopuštajući da se svećenik osjeća ne samo prisutnim, već i nezamjenjivim. Da bismo bili autentični, da bismo bili svećenici bez lukavstva, bitno je prakticirati autentičnost.
“Izazov je svladati iskušenje ovozemaljske udobnosti, lagodnog života u kojem valja manje-više sve posložiti i po inerciji ići naprijed, tražeći svoju utjehu i vucajući se bez entuzijazma. No, na taj je način izgubljeno srce poslanja, a to je napuštanje teritorija sebe i izlaska prema našoj braći i sestrama, prakticirajući, u ime Božje, umijeće blizine. Postoji veliki rizik povezan sa svjetovnošću, posebno u kontekstu siromaštva i patnje: iskorištavanje uloge koju imamo da bismo zadovoljili svoje potrebe i udobnost. Žalosno je, jako tužno kad se okrenemo sami sebi i postanemo hladni birokrati duha. Tada, umjesto da služimo Evanđelju, brinemo o upravljanju financijama i obavljanju poslova koji su nam korisni. Braćo i sestre, sablažnjivo je kad se to događa u životu svećenika ili redovnika, koji bi trebali biti uzori sabranosti i nutarnje slobode. Kako je lijepo, međutim, ostati jasnih namjera i slobodan od kompromisa s novcem, s radošću prihvaćajući evanđeosko siromaštvo i radeći uz siromahe! A kako je lijepo biti blistav u životu celibata kao znaka potpune raspoloživosti za Božje kraljevstvo! No, neka se ne dogodi da se u nama čvrsto usade oni poroci koje bismo željeli iskorijeniti u drugima i u društvu. Molim vas, budimo budni na svjetovnu udobnost”[6].
Moramo se distancirati od iskušenja duhovne osrednjosti, svjetovne udobnosti i površnosti. Kao svećenici, pozvani smo prigrliti eleganciju dostojanstvenog siromaštva, noseći trijeznu i bitnu odjeću. Ovi nas svećenici podsjećaju da je život iznimno čudo i da ga je plemenito žrtvovati za visoke ideale. Čine to skromno i jednostavno, razmišljajući o onome što im je uistinu važno i tako svoj život čine kreposnijim i ljudskijim, kao odgovor na evanđelje.
U biti, svaki se aspekt može smatrati simptomom koji ističe slabost prisutnu u buržoazijaciji klera, koju karakterizira naizgled smiren konformizam i gubitak ili marginalizacija proročke uloge. To se prevodi u neprilagođenost pastoralnim potrebama, u svođenju župa na gotovo “rekreacijske centre nakon rada”, gomilanje privilegija i gubitak ljubavi prema “sestrici siromaštvu”.
Pastoralna odgovornost na koju je svećenik pozvan temelji se na autentičnoj brizi o samom sebi, izbjegavajući kako opasnost od samoponištenja tako i bilo kakve narcisoidne sklonosti, pojave koje su danas sve češće.
Polazeći od Heideggerovih ideja o „bivanju kao brizi“[7], javlja se potreba, osobito svećenika, za preispitivanjem vlastitog unutarnjeg pristupa kako bi se razvila autentična briga za sebe, iz koje proizlazi sposobnost brige za druge[8].
Briga postaje najznačajniji egzistencijalni element, osnovna ontološka struktura koja odražava izvornu otvorenost bića. Briga čini samu bit mog bića. Odavde prijelaz s autentične brige o sebi na velikodušnu brigu o dušama ne samo da postaje prirodan, već brizi za sebe daje smisao (settimananews.it; fratellanza.net).
[1] Lord George Bryan Brummel smatran je tvorcem engleskog dandyizma. Međutim, ne možemo zanemariti spomen njegovog prethodnika Beaua Nasha (1674.-1762.). Pojam “Dandy” obično se koristi za opisivanje muškarca koji pokazuje izuzetnu pažnju prema svom izgledu, oblačenju i stilu života. Dandy je obično vrlo sofisticiran i elegantan te često pridaje veliku važnost detaljima odjeće i ponašanja. Ovaj izraz često se povezuje s osobama koje se drže visokih standarda i estetskih vrijednosti u svojoj pojavi i ponašanju.
[2] M. Lutz, Il piacere della vita. Contro le diete sadiche, i salutisti a tutti i costi e il culto del fitness, San Paolo, Cinisello Balsamo (MI) 2008., str. 120.
[3] Isto.
[4] Usp. M. Fitzpatrick, Tiranny of Health. Doctors and the Regulation of Lifestyle, Routledge, 2001.
[5] Usp. S. Butler, Erewhon i Ritorno a Erewhon, Adelphi, Milano 1975.
[6] Franjo, Govor na molitvenom susretu sa svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, tijekom putovanja u Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan, 2. veljače 2023.
[7] Il tema della “Cura” viene affrontato da Heidegger nelle pagine di Essere e tempo in cui l’autore fa riferimento al saggio di K. Burdach, “Faust und die Sorge”, saggio che permette ad Heidegger di ricavare un’interpretazione ontologico-esistenziale dell’Esserci in quanto Cura. Ed è in una favola antica di IGINIO che troviamo le radici della seguente auto-interpretazione dell’Esserci come Cura: “La Cura, mentre stava attraversando il fiume scorse del fango cretoso; pensierosa ne raccolse un po’ e incominciò a dargli forma. Mentre è intenta a stabilire che cosa avesse fatto interviene Giove. La ‘Cura’ lo prega di infondere lo spirito a quello che aveva formato, Giove glielo proibì e pretendeva che fosse imposto il proprio. Mentre la ‘Cura’ e Giove disputavano sul nome, intervenne anche la Terra, reclamando che a ciò che era stato formato fosse imposto il proprio nome, perché gli aveva dato una parte del proprio corpo. I disputanti elessero Saturno a giudice. Il quale comunicò loro la seguente equa decisione: Tu, Giove, poiché hai dato lo spirito, alla morte riceverai lo spirito; tu, Terra, poiché hai dato il corpo, riceverai il corpo. Ma poiché fu la Cura che per prima diede forma a questo essere, fintanto che esso vivrà, lo possieda la Cura. Poiché la controversia riguarda il suo nome, si chiami homo poiché è fatto di humus (Terra)”.
[8] Cf. R. Massaro, Prete, cura anche te stesso, u “Presbyteri” 8/2021, str. 574.583.