Foto: © KNA/Cristian Gennari/Romano Siciliani (ilustracija)
„Ubrzani tehnološki razvoj koji ovdje razmatramo, a koji najviše pogoduje već onima s velikom moći, nalaže nam da skrenemo pogled prema najsiromašnijima. Ako taj razvoj, zajedno s pratećim ideologijama, nosi ozbiljne rizike – kao što je već istaknuto – ti će rizici biti još veći za najslabije i najranjivije, odnosno za one koji su marginalizirani jer nisu korisni interesima moćnijih.“ – Quo vadis, humanitas (§164)
Krešimir Cerovac
Početkom ožujka 2026. Sveta Stolica objavila je dokument koji, premda proizlazi iz teoloških promišljanja, otvara pitanja važna za svakog čovjeka današnjice. Međunarodna teološka komisija predstavila je tekst pod naslovom Quo vadis, humanitas? (Kamo ideš, čovječanstvo), pripremljen prigodom 60. obljetnice koncilske pastoralne konstitucije Gaudium et spes. Dokument je jednoglasno usvojen na plenarnoj sjednici Komisije 2025. godine te zatim odobren od pape Lava XIV.
Naslov Kamo ideš, čovječanstvo? nije samo retoričko ukrašavanje. Odjekuje legendarno pitanje koje je, prema predaji, sveti Petar uputio Kristu na putu prema Rimu: Quo vadis, Domine? Preoblikovano, to pitanje dokument usmjerava na cijelu civilizaciju. To je oštar dijagnostički zahtjev vremena koje istovremeno osvaja zvijezde i gubi samo sebe.
Polazište dokumenta je u prepoznavanju dvostrukosti današnjeg trenutka. Već prva rečenica snažno udara: „U ovom trenutku 21. stoljeća, ljudska obitelj suočena je s pitanjima toliko radikalnim da ugrožavaju samo njezino postojanje onakvim kakvim smo ga poznavali.”
Odmah potom dolazi i imperativ: „Erupcija znanstvenog i tehničkog razvoja bez presedana u povijesti planeta mora biti praćena odgovarajućim rastom odgovornosti koja napredak usmjerava prema dobru ljudskih bića, jer su danas izložena rizicima koji se prije nisu ni zamišljali.”
Dokument ne rješava napetost površno. Ne zastupa ni tehnofobičnu nostalgiju za pretindustrijskim načinom života, ni bezrezervni optimizam koji u tehnologiji vidi spas. Umjesto toga, poziva na razlučivanje – vrlinu koja razlikuje dar od iskušenja. Iizravno kritizira dvije intelektualne struje koje sve više oblikuju tehnološke krugove: transhumanizam i posthumanizam. Transhumanizam želi unaprijediti čovjeka tehnologijom – produljiti život, poboljšati kognitivne sposobnosti, ostvariti stapanje s umjetnom inteligencijom. Posthumanizam ide dalje i vifi čovjeka kao biološku fazu koja treba biti nadmašena. Međunarodna teološka komisija upozorava da takva razmišljanja ne bi stvorila uzvišenog čovjeka, nego „oblike iznimke od autentičnog čovještva.”
Posebno se kritizira i takozvani „kult tijela“ koji paradoksalno dolazi iz iste kulturne matrice kao i transhumanizam. Dokument upozorava na širenje „kulta tijela, posebno na Zapadu, gdje je u prvom planu potraga za savršenom figurom, uvijek vitkom, mladom i lijepom.”
Poseban je značaj dijela dokumenta koji obrađuje digitalno okruženje. Digitalna tehnologija više nije samo alat, nego postaje životni ambijent koji oblikuje mišljenje, odnose i identitet. Informacijska revolucija mijenja i način percipiranja znanja, koje bi se u krajnjoj liniji moglo svesti na ono što umjetna inteligencija može obraditi – što bi načela filozofije, teologije i etike mogla učiniti ranjivima na tretman kao subjektivne ili isključivo individualne preferencije
Najozbiljnije upozorenje odnosi se na vjeru u digitalnom dobu: algoritmi i logika ‘lajkova’ prijete pretvoriti vjeru u prilagodljiv proizvod, a tehnologija može postati duhovni posrednik – čak i oblikovati „virtualnog boga“ prema pojedinačnim preferencijama. To odgovara zaključcima sociologa i medijskih teoretičara: društvene mreže ne samo da prikazuju stvarnost, nego je i preoblikuju.
Ekologija se nameće kao jedno od ključnih moralnih i egzistencijalnih pitanja suvremenog doba. Dokument kritički ispituje odnos čovjeka prema prirodi, ističući kako tehnološki napredak i težnja za profitom često idu na štetu okoliša. Ekološka problematika ne prikazuje se samo kao znanstveno ili političko pitanje, već prije svega kao pitanje ljudske savjesti. Uništavanje prirodnih resursa, zagađenje i klimatske promjene predstavljeni su kao posljedice neodgovornog djelovanja koje je udaljilo čovjeka od temeljnih vrijednosti ravnoteže i poštovanja prema svijetu oko sebe. Naglašava se da čovječanstvo stoji na prekretnici: pitanje „kamo ideš, čovječe?“ zvuči kao upozorenje—nastaviti li putem destrukcije ili će se pronaći način za održivi suživot s prirodom. Ekologija postaje simbol šire krize identiteta i vrijednosti modernog društva. Zaključno, Quo vadis, humanitas poziva na promjenu svijesti i odgovornije ponašanje prema okolišu. Sudbina planeta neraskidivo je povezana sa sudbinom čovječanstva, pa rješenje ekoloških problema nije samo nužnost, već i moralna obveza svakog pojedinca.
Dokument se strukturira oko četiri ključne kategorije: razvoja, poziva, identiteta i dramatične uvjetovanost čovjeka. Taj okvir nije slučajan. Pred valom tehnološkog ubrzanja, teologija nastoji ponuditi teološki i pastoralni prijedlog koji, u svjetlu Evanđelja, promatra ljudski život kao „integralni poziv“ – poziv koji uključuje „su-odgovornost prema drugima i prema Bogu“. To je upravo ono što transhumanizam ne može ponuditi: ne samopoboljšanje, nego odnos. ne nadogradnju, nego poziv. Čovjek nije projekt koji treba dovršiti, nego biće koje treba prihvatiti – s tijelom, ranjivošću i konačnošću koji nisu pogrješka koju valja ispraviti, nego sastavni dijelovi dostojanstva osobe.
U zaključku se naglašava da „budućnost čovječanstva nije odlučena u bioinženjerskim laboratorijima, nego u sposobnosti snalaženja u napetostima sadašnjosti,” bez gubljenja osjećaja za granice i otvorenosti prema misteriju Uskrsloga. Djevica Marija postaje paradigma u potpunosti ostvarenoga čovjeka – ona koja je slobodno prihvatila Božji dar. Pravo čovještvo jest dopustiti da nas „divinizira“ Ljubav koja „prethodi nama i čini nas protagonistima novoga čovječanstva”.
Quo vadis, humanitas? nije enciklika ni dogmatska definicija – to je teološki poziv na ozbiljan, otvoren, i odgovoran razgovor. No dolazi u trenutku u kojem pitanja o naravi čovjeka više nisu apstraktna ni teorijska: bioinženjering, generativna umjetna inteligencija, militarizacija svemira i demografska implozija zajedno oblikuju posve nov civilizacijski pejzaž. U takvom kontekstu dokument ne nudi brza rješenja ni tehnokratske recepte, nego poziva na dublje razlučivanje. Ono što čovječanstvu, kako zaključuje, nije potrebno jest još jedan „evolucijski skok“, nego „spasenjski odnos koji avanturu samoostvarenja čini uistinu smislenom i lijepom“. Time se naglasak premješta s pukog napretka na smisao, s moći na odnos, a s budućnosti kao projekta na budućnost kao dar i odgovornost.
Quo vadis, Domine? ne ostavlja prostora za ravnodušnost. To nije tekst koji se može tek „pročitati“ – on zahtijeva odgovor. U vremenu koje obožava vlastitu moć, ali sve teže podnosi pitanje smisla, dokument razotkriva krhku istinu: čovjek može proširiti svoje granice gotovo beskonačno, ali ne može sam sebi dati razlog postojanja. Zato završni naglasak nije na prognozi budućnosti, nego na odluci sadašnjosti. Put kojim čovječanstvo ide neće odrediti tehnologija koju razvija, nego odnos koji prihvaća ili odbacuje. Ako izgubi sposobnost za odnos – s Bogom, s drugim, sa samim sobom – izgubit će i sebe, bez obzira na sve svoje napretke. Pitanje Quo vadis? tako prestaje biti retoričko i postaje egzistencijalno: ne kamo ide svijet uopće, nego kamo ideš ti – i s kim. Jer odgovor na to pitanje ne oblikuje samo budućnost čovječanstva, nego i lice čovjeka (fratellanza.net).