Foto: © Vatican News (arhivska)
JEDNA DOVRŠENA TRKA
Don Ivica Huljev, 21. travnja 2025.
Zatekla nas je vijest o Papinoj smrti. Jučerašnje slike iz Rima i današnja tužna vijest najbolje potvrđuju istinu o prolaznosti i nestalnosti ljudskog života. Dok smo se posljednjih dana pitali hoće li Papa, svjestan pogoršanog zdravlja i poodmaklih godina, donijeti odluku o odreknuću od Petrove službe, današnja vijest o svršetku njegove trke otvara novo crkveno obzorje. Uostalom, poslušnošću vjere pristajemo uz jedinu sigurnost – Krista, a ne uz ovog ili onog papu kao da bi se katolička prepoznatljivost svodila na svojevrsni kult ličnosti. Ako je to itko svjedočio svim svojim bićem, onda je to upravo činio papa Franjo, pastir i prorok, učitelj istinske vjernosti Pismu i Predaji, moderator koncilskog nadahnuća.
Umro je Papa koji je u Crkvi istodobno nailazio na oduševljenje i na prijezir. Dakako, prijezir nije uvijek bio javno predstavljen, nego se skrivao pod maskom lažnog odobravanja i karijerističkih interesa sitnih duša. Mnogi su prema njemu bili izrazito ravnodušni i nezainteresirani, ali će budućnost pokazati zašto je tomu bilo tako. Istodobno nije manjkalo ni onih koji su ga smatrali uljezom na Petrovoj stolici, prozvavši ga slamnatim prijestoljem neznanja ili marksističkim agentom, dajući mu brojne pogrdne naslove i one kojih se ne bi postidjeli ni najveći neprijatelji Crkve. Jasno, papa Franjo je svojim riječima i postupcima, naglascima i gestama uvelike utjecao na prokazivanje zamki feudalnog mentaliteta i duhovne svjetovnosti u Crkvi te je otvoreno ukazivao na potrebu pročišćavanja katoličkog naslijeđa kako bi se ostvarivala misijska preobrazba sveukupnog crkvenog djelovanja u svjetlu evanđelja i vodeći se isključivo evanđeoskim kriterijima.
To je zasigurno jedan od ključnih razloga koji su doprinijeli da se neke teme i naglasci Franjina pontifikata nisu doživjeli ni prihvatili kao proročki poticaji sadašnjem trenutku. Nadasve to vrijedi za nas u Hrvatskoj. Mi, spremni laskati sami sebi da smo narod svetog Petra, navikli na ustaljene sigurnosti pučkog katolicima, površni u čitanju suvremene stvarnosti, pokazali smo da nam je lakše pripustiti se katoličkoj rekonkvisti u režiji konzervativnih struja američkog katolicizma i našeg domaćeg katolicizma plemenskog tipa, nego se svim svojim umijećima truditi u ostvarivanju poticaja koje je papa Franjo donio kad je isticao potrebu odmaka od klerikalizma i obvezu ostvarivanja sinodalnosti u Crkvi.
Ipak, danas stojimo pred svršetkom jednog osebujnog pontifikata iza kojeg ostaje najveće blago – pokrenuti procesi. Zahvalni smo Bogu na životu koji je sav bio upregnut u dobro Crkve i svijeta. Imali smo Papu koji je živio ono što je dominikanac Congar govorio kad je 1950. godine napisao da se istinska reforma Crkve mora ostvarivati u vjernosti kršćanskim načelima i onomu što kršćanstvo može ostvariti u budućnosti.
Franjo, obrano siromašnih i ugroženih, neka te Dobri Pastir na vratima raja prepozna kao pastira s mirisom ovaca! (facebook; fratellanza.net).