Foto: © katholisch.de/cph
Piše: Krešimir Cerovac
Papa Franjo je u lipnju, mjesecu koji Crkva tradicionalno posvećuje Presvetom Srcu Isusovu, najavio da će na jesen objaviti dokument posvećen toj pobožnosti. Cilj dokumenta je, kako je istaknuo, „osvijetliti put crkvene obnove i uputiti snažnu poruku svijetu koji, prema njegovim riječima, „kao da gubi svoje srce.” Ova najava ističe važnost Presvetog Srca Isusova kao simbola Božje ljubavi i poziva na njegovu dublju kontemplaciju u današnjem kontekstu moralnih i duhovnih izazova.
Dana 24. listopada papa Franjo objavio je encikliku „Dilexit nos“ („On nas uzljubi“) posvećenu „ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista“. U tom dokumentu ističe da je suvremeni svijet postao „bezosjećajan” i ravnodušan prema pohlepi i ratu, te naglašava potrebu da Crkva obnovi svoju misionarsku radost i otvori se beskonačnoj ljubavi Krista. Enciklika stavlja poseban naglasak na Presveto Srce Isusovo kao simbol Božje bezuvjetne ljubavi prema čovječanstvu. Papa poziva na produbljenje svijesti o toj ljubavi, koja nije samo izvor duhovne utjehe, već i snažan poziv na konkretno djelovanje u svijetu. Dokument potiče vjernike da prodube pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, naglašavajući njegovu moć preobrazbe kako za osobnu duhovnost, tako i za misijsko poslanje Crkve. U kontekstu sve veće sekularizacije i društvenih podjela, „Dilexit Nos“ poziva na odgovor ljubavlju Kristova Srca na izazove suvremenog doba, uključujući kulturnu devastaciju, nepravdu i nedostatak empatije. Enciklika ukazuje na sposobnost Kristove ljubavi da obnovi zajednice i promiče zajedništvo, pozivajući Crkvu da ostane svjetionik nade u ranjenom i podijeljenom svijetu. Papa Franjo naglašava da „pobožnost prema Srcu Kristovu nije štovanje jednog pojedinačnog organa odvojenog od osobe Isusa. Ono što promatramo i obožavamo jest cijeli Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom.“
Od 1899. godine do danas objavljene su tri papinske enciklike posvećene Presvetom Srcu – simbolu beskrajne Isusove ljubavi: Prva je „Annum Sacrum“ (1989) kojom je papa Lav XIII. proglasio posvetu cijelog svijeta Presvetom Srcu Isusovu, prvi put u povijesti Crkve. Ova enciklika naglašava univerzalnu važnost i pobožnost prema Srcu Isusovu. Zatim slijedi „Miserentissimus Redemptor“ (1928.) pape Pio XI. u kojoj obrađuje pobožnost Srcu Isusovu s naglaskom na pobožnost i zadovoljštinu za nepravdu prema Bogu uzrokovanu grijehom. Enciklika potiče vjernike na intenzivniju pobožnost i ispravak nepravdi. Treća enciklika je „Haurietis Aquas“ (1956.) pape Pija XII. koja poziva vjernike da „zahvaćaju vodu” iz izvora Presvetog Srca, nalazeći u njemu duhovnu obnovu i utjehu. Enciklika ističe duboku i osobnu povezanost s Presvetim Srcem Isusovim kao izvorom milosti i ljubavi.
Promatrajući Presveto Srce Isusovo, zaključuje papa Franjo, vjernici mogu biti ispunjeni „živom vodom“ koja ima moć obnoviti i izliječiti. Ta voda liječi rane koje smo nanijeli sebi i drugima, jača našu sposobnost da volimo i služimo, te nas nadahnjuje na zajednički hod prema svijetu izgrađenom na pravednosti, solidarnosti i bratstvu. Presveto Srce predstavlja izvor snage i nadahnuća za one koji traže dublje jedinstvo s Bogom i konkretne načine za doprinos izgradnji boljeg društva. Ova poruka ističe kako pobožnost Presvetom Srcu ne ostaje na razini osobne duhovnosti, već ima snažan društveni učinak, motivirajući vjernike na djelovanje u skladu s evanđeoskim načelima. Papa Franjo izriče poziv: „Okrenimo se, dakle, Srcu Kristovu, toj srži njegova bića, koja je užarena peć božanske i ljudske ljubavi i najuzvišenije ispunjenje kojem čovječanstvo može težiti. Tu, u tom srcu, konačno spoznajemo sebe i učimo kako voljeti.“
To je mjesto gdje se formiraju ljudske želje, odluke i odnosi. Bez srca, tvrdi on, moderno društvo postalo je otuđeno, zaokupljeno tehnologijom i smetnjama, gubeći iz vida dublja pitanja života na razini srca: „Tko sam ja? U kojem smjeru želim svoj život? … Tko sam ja za Boga?”. To su pitanja koja „vode nazad do srca“.
Pobožnost prema Presvetom Srcu nije, dakle, samo ritualno čašćenje ili promatranje slike, već predstavlja duboko osobni odnos sa živim Kristom. Kroz Presveto Srce, vjernici su pozvani susresti Isusa ne kao apstraktnu ideju ili daleki simbol, već kao prisutnog Spasitelja koji poziva na povjerenje i dijalog. Papa Franjo piše: „Časna slika koja prikazuje Krista kako pruža svoje ljubeće Srce također ga pokazuje kako nas izravno gleda, pozivajući nas na susret, dijalog i povjerenje; prikazuje njegove snažne ruke sposobne da nas podupru i njegove usne koje osobno govore svakome od nas.“
Papa Franjo uči: „Naš najbolji odgovor na ljubav Kristova srca jest ljubiti svoju braću i sestre“ Drugim riječima, Božju ljubav ne bi trebalo zadržavati za sebe, već je podijeliti s drugima.
Encikliku „Dilexit Nos“ treba, kaže Papa, promatrati zajedno s njegovim dvjema prethodnim socijalnim enciklikama „Laudato Si“, o brizi za zajednički dom, te „Fratelli Tutti“ o bratstvu i društvenom prijateljstvu, a koje su neki zlonamjerno kritizirali jer nisu, navodno, usredotočene na Krista:
„Ovaj dokument nam može nam pomoći da vidimo kako učenje socijalnih enciklika […] nije nepovezano s našim susretom s ljubavlju Isusa Krista. Jer upravo crpeći iz te iste ljubavi postajemo sposobni graditi veze bratstva, prepoznati dostojanstvo svakog ljudskog bića i zajednički raditi na brizi za naš zajednički dom.
Kristova ljubav, osobito izražena kroz Presveto Srce, predstavlja temelj društvenih vrijednosti i općeg dobra. Ona promiče poštivanje ljudskog dostojanstva, pravdu i solidarnost, oblikujući civilizaciju ljubavi koja nadilazi sam individualizam. Poštivanje dostojanstva svake osobe, pravilno uređenje ljudske ljubavi te njezino ukorjenjivanje u Bogu Stvoritelju nisu samo kršćanske istine, već univerzalni temelji za izgradnju pravednog i solidarnog društva. Papa Franjo u enciklici „Dilexit Nos“ naglašava upravo ovu društvenu dimenziju koja proizlazi iz Kristova Srca. Podsjeća na riječi pape Ivana Pavla II., koji je naglasio da se zajedničkim povjerenjem Srcu Kristovu „nad ruševinama nakupljenim mržnjom i nasiljem može izgraditi toliko željena civilizacija ljubavi, Kraljevstvo Srca Kristova“.
Ovaj poziv ne odnosi se samo na osobnu pobožnost, već na preobrazbu društva u kojem ljubav, praštanje i milosrđe postaju okosnice zajedničkog života. U tom svjetlu „Dilexit Nos“ poziva vjernike na konkretno djelovanje inspirirano Kristovim Srcem, kako bi gradili društvo temeljeno na solidarnosti i bratstvu, usklađeno s Božjom ljubavlju prema cijelom čovječanstvu.
Način na koji Srce Isusovo nadahnjuje opće dobro Crkve i društva ostvaruje se kroz Euharistiju. U Euharistiji Kristovo Srce dotiče srce vjernika, oblikujući njihove odnose prema uzoru Kristova Tijela. Euharistija postaje društvena poveznica u kojoj vjernici susreću Srce Isusovo, a njezina transformativna snaga preobražava međuljudske odnose, nadahnujući ihduhom zajedništva i ljubavi. Papa Franjo upozorava da suvremeni način života često otupljuje našu svijest o važnosti Euharistije: „Usred bjesomučnog tempa današnjeg svijeta i naše opsjednutosti slobodnim vremenom, potrošnjom i razonodama, mobitelima i društvenim mrežama, zaboravljamo hraniti svoje živote snagom Euharistije.“
Ovaj izazov poziva na obnovu euharistijskog života, jer upravo kroz Euharistiju vjernici pronalaze snagu za duhovnu obnovu, društveno angažiranje i izgradnju zajedništva koje odražava Kristovu ljubav prema svijetu.
Crkva poučava da se Kristova ljubav mora konkretno očitovati kroz djelovanje koja se suprotstavlja društvenim nepravdama, skrbi za marginalizirane i promiče mir i pomirenje. Takvo djelovanje odražava misiju Crkve da duhovne istine pretoči u praktične odgovore na suvremene izazove poput siromaštva, nejednakosti i sekularizacije. Socijalna dimenzija Crkve ne poziva samo pojedince na osobno obraćenje, već također potiče zajedničke napore usmjerene na preoblikovanje društvenih struktura, s ciljem izgradnje pravednijeg i suosjećajnijeg svijeta u kojem se Kristova ljubav prepoznaje i živi. Stoga papa Franjo upućuje poziv: „Usred razaranja koje je izazvalo zlo, Kristovo srce želi da surađujemo s njim u vraćanju dobrote i ljepote našem svijetu.“
Papa Franjo pokazuje kako je Srce Isusovo, osim što je simbol, i temelj evanđeoske poruke: „Kristovo Srce, kao simbol najdubljeg i najosobnijeg izvora Njegove ljubavi prema nama, čini samu srž početnog navještanja Evanđelja. Ono se nalazi na ishodištu naše vjere, kao izvor koji osvježava i oživljava naša kršćanska uvjerenja.”
Danas, kada se svijet bori s „ratovima, socio-ekonomskim nejednakostima i uporabom tehnologije koja prijeti našem čovječanstvu” trebamo više nego ikad podsjetiti na „uvijek prisutnu ljubav Kristova srca”. Previše je toga izgubljeno u „bjesomučnom ritmu današnjeg svijeta i opsjednutosti potrošnjom, mobitelima i društvenim mrežama”, zapljusnutih „”snažnim valom sekularizacije”.
Enciklika „Dilexit Nos” obogaćuje vrijeme Došašća ističući temeljni razlog Utjelovljenja: Božju neizmjernu ljubav prema čovječanstvu. Očekivanje Kristova rođenja tijekom Došašća duboko je ukorijenjeno u toj ljubavi (dilexit nos). Razmatranje te ljubavi može produbiti vjernikov osjećaj zahvalnosti i intenzivirati duhovnu pripremu koja obilježava ovo sveto vrijeme. Ukratko, „Dilexit Nos” podsjeća na smisao vjerničke priprave tijekom Došašća: da dostojno proslave vrhunski dar ljubavi – samoga Krista, koji je došao spasiti i otkupiti čovječanstvo.
Papa Franjo završava encikliku lijepom i iskrenom molitvom: „Molim našeg Gospodina Isusa Krista da nam dopusti da njegovo Presveto Srce nastavi izlijevati potoke žive vode koja može izliječiti rane koje smo nanijeli, ojačati našu sposobnost da volimo druge i služimo im, i nadahni nas da zajedno idemo prema pravednom, solidarnom i bratskom svijetu. Do onog dana kada ćemo se radovati slaveći zajedno gozbu nebeskog kraljevstva u prisutnosti uskrslog Gospodina, koji sve naše različitosti usklađuje u svjetlu koje neprestano zrači iz njegova otvorenog srca. Neka je zauvijek blagoslovljen” (fratellanza.net).