Krešimir Cerovac
„Euharistija, Isusova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana, najdragocjenije je blago koje Crkva ima na svom povijesnom putu“, napisao je sveti Ivan Pavao u svojoj posljednjoj, 14. po redu enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ („Crkva Euharistije), koju je, kao uskrsni dar, objavio na Veliki četvrtak 17. travnja 2003. godine. Tom je enciklikom želio na poseban način obilježiti 25 godina svog pontifikata, potičući vjernike na zahvalnost i divljenje, koje ih treba obuzeti tijekom slavljenja euharistijskog otajstva, u kojem je sadržana čitava povijest ljudskog otkupljenja.Prva rečenica enciklike, u kojoj je na neki način sve sažeto, glasi: „Crkva živi od Euharistije“. To dar koji „Isus Krist predaje Crkvi kao trajno posadašnjenje uskrsnog otajstva“.
„Ecclesia de Eucharistia“ sadrži brojne poetske i nadahnjujuće dijelove koji otkrivaju snažnu Papinu ljubav prema Euharistiji. Ova enciklika zaslužuje opetovano čitanje i molitvenu meditaciju, osobito tijekom korizmenog vremena. Zanimljivo je napomenuti da je papa Ivan Pavao II., sa sličnim tematikom, 24. veljače 1980. godine, na prvu subotu Korizme, objavio apostolsko pismo „Dominicae Cenae“ o otajstvu i slavljenju Euharistije. Među ostalim Papa u njemu kaže: „Kao što Crkva čini Euharistiju, tako i Euharistija izgrađuje Crkvu, a ta je istina usko duboko povezana s otajstvom Velikog četvrtka. (…) Stoga je euharistijsko štovanje najdublja značajka kršćanskog poziva.“
Iako relativno kratka, enciklika „Ecclesia de Eucharistia“ iznimno je značajna zbog teoloških, disciplinarnih i pastoralnih gledišta pape Ivana Pavla II. Slavljenje Euharistije nije samo uprisutnjenje otajstva Kristove muke i smrti, već i otajstvo uskrsnuća u kojem ta žrtva nalazi svoj vrhunac: „S Euharistijom blagujemo ‘tajnu’ uskrsnuća“, ističe papa Ivan Pavao II., citirajući svetog Ignacija Antiohijskog, koji naziva euharistijski kruh „lijekom besmrtnosti, protuotrovom za smrt“. Ukratko: „Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuće svojega Gospodina, taj središnji događaj spasenja stvarno se uprisutnjuje i vrši se djelo našeg otkupljenja“.
Pritom „Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva.“ Papa skreće pozornost na nešto iznimno važno: slavljenje Euharistije podrazumijeva i „osjećaj odgovornosti prema sadašnjoj zemlji“, gdje slabi, bespomoćni i siromašni očekuju pomoć od onih koji im, svojom solidarnošću, mogu dati razloge nade. O tome vrlo lijepo govori i u apostolskom pismu „Dominicae Cenae“, ističići da Euharistija nije samo otajstvo vjere, već i poziv na konkretno djelovanje u ljubavi prema bližnjima: „Istinski doživljen osjećaj Euharistije postaje sam po sebi škola djelatne ljubavi prema bližnjemu. Euharistija nas u pogledu te ljubavi podučava na dublji način, jer nam zapravo pokazuje koju vrijednost ima svaka osoba, brat ili sestra, u Božjim očima, budući se Krist pod prilikama kruha i vina nudi svima jednako..“
Drugim riječima, „moramo također postati osobito osjetljivi na sve ljudske patnje i bijedu, na sve nepravde i nepravilnosti, te tražiti način da ih učinkovito ispravimo.“
Među mnogim snažnim razmišljanjima, papa Ivan Pavao II. objašnjava također što je zapravo sveta misa: „Misa uprisutnjuje žrtvu križa, ne pridodaje joj se niti je umnožava.“ Njome se „otkupiteljska žrtva uvijek posadašnjuje u vremenu.“ Ona je „istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvi Gospodnjom“.
No, nije samo misa čin povezanosti s Euharistijom: „Štovanje Euharistije izvan mise također je neprocjenjiva vrijednost u životu Crkve.“ Na žalost na nekim mjestima „bilježi se gotovo potpuno napuštanje bogoslužne prakse euharistijskog klanjanja“, a uočava se i „krajnje ograničavajuće shvaćanje euharistijskog otajstva.“
Papa Ivan Pavao II. nadalje kaže: „Euharistijsko slavlje ne može biti početna točka zajedništva; ono pretpostavlja da zajedništvo već postoji, ali ga je potrebno učvrstiti i usavršiti. (…) Sakrament je izraz te veze zajedništva – bilo u nevidljivoj dimenziji, koja nas, u Kristu i po Duhu Svetom, povezuje s Ocem i međusobno, bilo u vidljivoj dimenziji, koja uključuje zajedništvo u apostolskom nauku, sakramentima i hijerarhijskom poretku.“
Stoga se „istinska euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, već mora ostati u skladu sa svim ostalim katoličkim zajednicama“.
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac govorio je: „Euharistija postaje na taj način ona otajstvena veza, koja svojim nitima najneposrednijeg bratstva i sestrinstva povezuje i pojedince i narode preko svih državnih granica, narodnih razlika, kulturnih nejednakosti i različitih oprečnih zemaljskih interesa u jednu veliku obitelj.“
Danas je posebice aktualno Papino upozorenje: „Tko god prima otajstvo jedinstva, a ne čuva veze jedinstva, ne prima otajstvo na svoju korist, već kao svjedočanstvo protiv sebe“. Poruka je to mnogima u današnjoj Crkvi diljem svijeta!
Vjera Crkve u euharistijsko otajstvo ne očituje se samo u nutarnjem stavu pobožnosti, već i „nizom izvanjskih izraza, koji imaju za cilj dozvati u svijest i istaknuti veličinu slavljenog događaja.“ Zbog toga je slavljenje Euharistije popraćeno vanjskim znakovima koji naglašavaju radost zajednice okupljene oko tog neizmjernog dara. U tom kontekstu „razvila se također bogata umjetnička baština“, pa su „arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, glazba, potaknuti kršćanskim otajstvom, našli u Euharistiji, izravno i neizravno, izvor velikog nadahnuća.“ Često se zaboravlja da je Euharistija, oblikujući Crkvu i duhovnost, također „snažno utjecala na „kulturu, a osobito na umjetnost“. Papa Ivan Pavao II. zahvaljuje posebice za „doprinose što su ga kršćanskoj umjetnosti dala velika arhitektonska i slikarska djela grčko-bizantske tradicije i cijelog zemljopisnog područja označenog slavenskom kulturom.“
Istodobno daje upozorenje današnjim stvarateljima da se umjetnost „mora isticati po svojoj sposobnosti da na primjeren način izrazi otajstvo zahvaćeno u punini vjere Crkve.“
U poglavlju „U školi Majke Marije, žene Euharistije“ papa Ivan Pavao II. donosi izvorno razmišljanje o dubokoj i iznenađujućoj povezanosti između Euharistije i Božje Majke. Nošenjem nerođenog Isusa u svom tijelu, Marija je postala prvo „svetohranište u kojem Sin Božji, još uvijek nevidljiv ljudskim očima, dopušta Elizabeti da mu se klanja“. Papa ističe da je Marija, „cijelim svojim životom preuzela žrtvenu dimenziju Euharistije“. Crkva zato slijedi Marijin duh – onaj koji u srcu čuva i svijetu nudi Kristovo tijelo i krv: „Euharistija je dana vjernicima tako da njihov život može postati trajno Veliča!“ Papa zaključuje: „U Euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom žrtvom, preuzimajući Marijin duh.“
U enciklici papa Ivan Pavao II. na vrlo poetski način ‘ispovijeda’ i svoj osobni pogled na Euharistiju i ističe njezinu ključnu ulogu u njegovoj svećeničkoj službi. Govoreći iz vlastitog iskustva, svjedoči o dubokoj povezanosti s Kristom koju je doživljavao kroz slavljenje Euharistije, naglašavajući da je ona bila središte njegova duhovnog života i pastoralnog poslanja. Kroz nju je crpio snagu, nadahnuće i utjehu, učeći se potpunom predanju Bogu i služenju ljudima. Ovim osobnim promišljanjima papa ne samo da otkriva svoju euharistijsku pobožnost, već i potiče sve vjernike – a osobito svećenike – da u Euharistiji prepoznaju neiscrpni izvor milosti i duhovne obnove.
„Kad razmišljam o Euharistiji, i promatrajući pritom svoj život svećenika, biskupa i Petrova nasljednika, samo od sebe navire mi sjećanje na brojne trenutke i mnoga mjesta u kojima mi je bilo dano slaviti je. Sjećam se župne crkve u Niegowicu, gdje sam obavljao svoju prvu pastoralnu službu, kanoničke crkve svetog Florijana u Krakowu, bazilike svetog Petra u Rimu i mnogih drugih bazilika i crkava diljem svijeta i Rima. Slavio sam svetu misu u kapelicama u planinama, na obalama jezera i mora, slavio sam je na oltarima postavljenima na stadionima i na gradskim trgovima. Taj tako šarolik prizor mojih Euharistijskih slavlja daje mi snažno kušati njezin sveopći, i da tako kažem, kozmički značaj. Da, kozmički! Jer kad se slavi i na malom oltaru neke seoske ckve, Euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Ona spaja nebo i zemlju.“
Oni, koji žele slijediti put svetosti, ne trebaju izmišljati neke nove programe: „Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz Evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati …“, poruka je svetog Ivana Pavla.
A ostvarenje tog procesa prolazi kroz Euharistiju. To se može vidjeti iz svjedočenja svetaca, koji su u svakom trenutku svoga života utaživali svoju žeđ na neiscrpnom izvoru tog otajstva i izvlačili iz njega duhovnu snagu potrebnu da bi u potpunosti živili svoj krsni poziv.
Enciklika „Ecclesia de Eucharistia“ nije samo Papino nastojanje da vjernike podučava o važnosti Euharistije i o njenom odnosu prema Crkvi, već je i učinkovita pastoralna smjernica kako treba svakodnevno doživljavati i živjeti veliko otajstvo Euharistije. Pri kraju enciklike sveti Ivan Pavao daje prekrasnu poruku: „U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroći s nama, kao naša snaga i naša podudbina, i osposobljava nas da postanemo, za sve, svjedoci nade.“
Sveti Ivan Pavao poziva sve vjernike na dublje razumijevanje Euharistije i veću pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Euharistija nije samo čin klanjanja, već snaga koja preobražava živote i vodi Crkvu prema punini jedinstva i svetosti. Ova enciklika ostaje jedno od najvažnijih papinskih djela o Euharistiji u suvremenom katoličanstvu (fratellanza.net).