Foto: © katholisch.de
Homilija – XXIV. nedjelja kroz godinu C – Uzvišenje Svetoga Križa
Iv 3,13-17
Enzo Bianchi
Kada mi kršćani mislimo na križ, u njemu najprije vidimo drvo koje je oruđe za smaknuće, mučilo koje govori o torturi, patnji i smrti. To je, zapravo, križ ljudske povijesti, križ koji Ciceron i Tacit opisuju kao „najokrutniju kaznu“, križ o kojem Tora govori kao o mjestu smrti namijenjenom onome koga se smatra štetnim za ljudsko društvo, dakle prokletim od Boga i od ljudi („Proklet bio tko visi na drvetu“: Gal 3,13; usp. Pnz 21,23). Moramo priznati da je u povijesti mnogo onih koji su bili razapeti, ubijeni nečuvenim i uvijek novim oblicima nasilja, jer su ih politička i religijska vlast smatrale opasnima za društvo, a u takvim slučajevima vlasti se lako udružuju. Dovoljno je sjetiti se razapinjanja robova u starome vijeku ili mučenja u zatvorima različitih političkih zajednica koje su vodile ideologije i tirani.
Upravo zbog toga ne shvaćamo uvijek istinu Kristova križa: križ nije proslavio Isusa, nego je Isus, prihvativši i križ, učinio da to smrtonosno oruđe postane znak i simbol života darovanog, potrošenog, izgubljenog iz ljubavi – ljubavi življene „do kraja“ (eis télos: Iv 13,1) prema ljudima, pa i prema svojim mučiteljima. Da bi kršćanima prenijela ovu istinu i da ne bi svela križ samo na bolnu viziju, Crkva je osjetila potrebu slaviti ga i u jedan drugi dan osim Velikog petka, kako bi navijestila slavu koju je Isus na njemu očitovao: slavu ljubavi. Tako je u 4. stoljeću u Jeruzalemu nastao ovaj blagdan koji Katolička i Pravoslavna Crkva slave i danas, 14. rujna – blagdan koji, budući da je svečan, ove godine nadilazi i 24. nedjelju kroz godinu.
Slavni križ, križ u slavi: nije oruđe smrti ono što može biti slavno, nego ono što je križ postao kao simbol, ono što je Isus na njemu živio, to se treba gledati i osjećati kao slavno. „Slava“ (kabod) u Starome zavjetu znači težinu; Božja slava je, dakle, njegova težina u povijesti, trag njegove prisutnosti, njegova vladavina. Isus, koji je prihvatio ovu kaznu rimskog totalitarnog carstva potaknutog židovskom religijskom vlašću, učinio je to pokazujući svu svoju slavu: slavu – težinu ljubavi življene do kraja. Na križu Isus ljudski izgleda odbačen, prezren, osuđenik koji trpi i bespomoćan je, ali u stvarnosti pokazuje slavu, težinu Boga u svome životu. Onaj Otac koji je izgledao kao da ga je napustio, zapravo u Sinovu poslušnom življenju ljubavi očituje svu svoju slavu. Tako odvratni križ postaje svijetli znak; podizanje na drvo govori o Isusovu kraljevanju, o njegovu uzvišenju od Boga (usp. Iv 8,28; 12,32-33); kruna od trnja na njegovoj glavi otkriva njegovo kraljevsko dostojanstvo onoga koji služi čovječanstvu koje ga odbacuje; njegove rane na rukama, nogama i boku pokazuju kako je Isus primio nasilje bez osvete i uzvraćanja, prekidajući tako lanac mržnje, neprijateljstva i nasilja (usp. Iz 53,5-6.12).
Zbog toga četvrto evanđelje – evanđelje koje ima drugačiju optiku od sinoptika – gleda Isusovu muku kao događaj slave, promatra raspeće kao Mesijino ustoličenje, a pogrde prisutnih kao naslove koji zapravo prepoznaju njegov pravi identitet: on je „kralj židovski“ (Iv 19,19), natpis ispisan i proglašen na hebrejskom, grčkom i latinskom – na tri jezika cijeloga svijeta – koji time potvrđuju „njegovo pravo Ime koje je iznad svakoga imena“ (usp. Fil 2,9).
Ne samo u sinoptičkim evanđeljima (usp. Mk 8,31 i par.; 9,31 i par.; 10,33-34 i par.), nego i u četvrtom evanđelju križ je prorečen od Isusa kao „nužnost“ u ovome nepravednom svijetu, u kojem pravednik biva odbačen, osuđen i ubijen. Isus je, naime, rekao Nikodemu da će, kao što je u pustinji Mojsije podigao znak spasenja za Izrael (usp. Br 21,4-9), tako biti uzdignut i Sin Čovječji, da bi svatko tko pogleda na njega s vjerom i zazivom mogao zadobiti život. Nije li i rekao: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32)? Evo tko je onaj koji privlači: čovjek koji se ne očituje kao nadčovjek u svjetovnoj moći i trijumfu, nego kao čovjek izobličen i ranjen od nepravednika (usp. Iz 53,2-3), jednostavno zato što je jedini pravednik sposoban dati život za druge.
Slavni križ Isusov znak je kako nas je Bog ljubio: njegov Sin raširenih ruku na drvetu, sluga, onaj koji je predao život i koji želi zagrliti sve. Molimo, dakle, s vjerom:
O križu,
na tebi je Krist pobijedio
i svojom smrću uništio smrt.
Ti si stijeg Kralja koji dolazi,
i koji dolazi uskoro, u svojoj slavi.
(ilblogdienzobianchi.it; fratellanza.net)