Foto: © katholisch.de
Enzo Bianchi
Nakon blagdana Svih svetih, nastavljajući sjećanje na one koji su nas prethodili, danas slavimo spomen na pokojne. To je drevno sjećanje, možda najstarije koje su ljudi slavili i živjeli. Otkad se javila potreba da se netko sjeti onih koji su umrli, koji više ne pripadaju ovom svijetu, ali barem da se kaže da su stvarno živjeli, tražilo se da se pruži posljednji počinak, stvorila se praksa ukopa: počelo se s kamenom, drvetom, nekim znakom, kako bi se podsjetilo na onoga koji je umro, gotovo da ti znakovi svjedoče, pričaju nešto o onima koji su živjeli.
Znamo da je ovo, tisućama i tisućama godina, isključivo ljudska praksa, operacija koja ne pripada životinjskom svijetu. Da, jer mi ljudi imamo svijest o vremenu, o životu, upravo prepoznajući smrt, dopuštajući da nas smrt upita, živeći u svijesti da smrt stoji pred nama kao kraj našeg života. A istovremeno, svi ljudi, svuda, doživljavaju smrt kao veliku proturječnost i bore se protiv nje.
U tom svjetlu, sjećati se pokojnih, sjećati se onih koji su nas prethodili, prije svega je čin koji nam pomaže prepoznati tko smo: mi smo ljudi u lancu generacija, i ako postojimo, to je zato što su drugi dali život nama, drugi su nas doveli na svijet, drugi su nam ostavili svijet koji su gradili i oblikovali. Nitko od nas ne nastaje sam od sebe, nitko od nas nije prvi čovjek.
Sjećanje na pokojne postaje, dakle, prije svega priznanje duga koji imamo. Sve što danas koristimo pripremljeno je od onih koji su nas prethodili, i ono što smo doživjeli uvijek je proživljeno s drugima, od kojih su neki, malo ili mnogo, ovisno o našoj dobi, već umrli. Sjećati se njih s zahvalnošću, sjećati se u dubokoj solidarnosti, sjećati se u vježbi koja budi naklonost – to je izuzetno važno, jer ljubav uvijek mora znati živjeti ne samo u sadašnjosti, već i u prošlosti.
Ako je ovo vrlo ljudsko i pripada cijelom čovječanstvu, ostaje činjenica da mi kršćani imamo još jedan razlog za naše sjećanje na pokojne: razlog je naša vjera u uskrsnuće, u život vječni, razlog zbog kojeg vjerujemo u zajedništvo, zajedništvo koje nadilazi smrt, zajedništvo života, života u Kristu, onog života koji je jači od smrti.
Kada kršćanin misli na nekoga tko je umro, a posebno na nekoga tko je bio prijatelj, pratitelj, voljena osoba u životu, u vjeri može mu reći i sebi samome: tko će nas odvojiti od istinske ljubavi koju smo živjeli? Možda smrt, možda budućnost, možda nevolja? Ne, ništa ni nitko. Jer ako je ljubav bila prava, autentična, bila je ista ljubav Kristova, ona ljubav koja je pobijedila smrt. Ljubav Kristova pobijedila je smrt i našu smrt. I naši odnosi, ukorijenjeni u ljubavi Kristovoj, pobjeđuju svaku odvojenost.
Svi danas sigurno misle na voljene osobe koje su umrle, ali trebali bismo misliti i na šire zajedništvo mnogih ljudi prema kojima imamo dug, ljudi kojih možda nismo ni svjesni, ali koji su za nas bili razlog života i oblikovali nas dan za danom.
Isus nas uvjerava: „Ovo je volja Oca mojega: da ništa od onoga što mi je dao ne izgubim, nego da to uskrisim na posljednji dan.“ Ova proslava pokojnih postaje, dakle, proslava života vječnog u znaku euharistije, koja je izlijevanje ljubavi Kristove u naša srca, ljubavi koju želimo da dosegne sve koji su nas napustili i umrli, s kršćanskom sigurnošću u srcu: ako je ljubav bila autentična, to jest ako je odnos bio ljubav, i prava ljubav, ona ljubav koja jest Bog, onda ništa neće biti izgubljeno i zajedništvo će biti pravi život vječni.
U ovom zajedništvu, u ovom odnosu s pokojnicima, ispovijedamo Boga živih i mrtvih, i ispovijedamo Krista koji svojom uskrsnućem čini od nas jedno tijelo za život vječni, u Bogu (fratellanza.net).