Foto: © Schwarzbach/Misereor (ilustracija)
Krešimir Cerovac
U suvremenom javnom diskursu pojam „ljevičar” uglavnom nosi negativnu konotaciju – kao ostatak hladnoratovskih ideoloških bojišnica i sjećanja na totalitarne režime. No svoditi ljevičarsku misao isključivo na njezine povijesne ekstremizme znači previdjeti njezinu temeljnu etičku jezgru. Promatrana iz perspektive kršćanske teologije i socijalnog nauka Crkve, mnoga načela koje se danas povezuju s ljevicom – socijalna pravda, solidarnost, zaštita radnika, briga za marginalizirane – nisu tek kompatibilnma s Evanđeljem: ona su duboko ukorijenjenima u samoj njegovoj srži.
Kršćanstvo nije rođeno u palačama moćnih. Nastalo je kao pokret okupljen oko marginaliziranog učitelja koji je izazvao političke, religijske i društvene strukture svojega vremena. Evanđelja jasno pokazuju uz koga je Isus stajao: uz siromašne, bolesne, grešnike, udovice, strance – uz sve koje je društvo gurnulo na rub. Njegova riječ i djela nisu bila puka i milosrdna gesta, nego proročki protest protiv nepravde i ravnodušnosti.
Programatska izjava Isusova poslanja stoji u Evanđelju po Luki: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! … On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene …” (Lk 4,18-19). Teolog Gustavo Gutiérrez ovdje prepoznaje preferencijalnu opciju za siromašne – ne kao ideološku konstrukciju, nego kao temelj kršćanske poruke.
Ta logika nije ostala zatvorena u prvim zajednicama. Djela apostolska opisuju zajednicu u kojoj su vjernici „imali sve zajedničko“ i „razdjeljivali svakome prema potrebi“ (Dj 2,44–45; 4,32–35). To nije bila pobožna gesta, nego struktura koja je ukidala siromaštvo i nejednakost. Premda se ne može mehanički poistovjetiti s modernim ideologijama, ona jasno svjedoči da je socijalna osjetljivost strukturni dio kršćanskog identiteta.
Ta evanđeoska intuicija oblikovala je i socijalni nauk Crkve. Enciklika Rerum novarum (1891.) pape Lava XIII. brani prava radnika, pravo na pravednu plaću i sindikalno organiziranje i upozorava na na opasnosti nekontroliranog kapitalizma. Papa Ivan Pavao II. u Centesimus annus (1991.) potvrđuje da gospodarstvo mora služiti čovjeku. Papa Benedikt XVI. u Caritas in veritate izriče rečenicu koja i danas izaziva nelagodu: „Ekonomija treba etiku u kojoj je središnja logika darivanja.” Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi hladna ideologija. Samo njihovo jedinstvo može stvoriti društvo koje poštuje dostojanstvo svake osobe.
Papa Franjo u Fratelli tutti (2020.) i Laudato si’, naglašavajući bratstvo, socijalno prijateljstvo i odgovornost za „zajednički dom”. Klimatske promjene, siromaštvo i migracije nisu, prema papi Franji, tek politička pitanja, nego su moralni izazovi koji najviše pogađaju najslabije. Siromašni najmanje pridonose ekološkoj krizi, a najviše trpe njezine posljedice. Borba za klimatsku pravdu stoga je i borba za ljudsko dostojanstvo, a kršćanski odgovor ne može biti ravnodušnost ni povlačenje u privatnu sferu religioznosti.
U taj niz ulazi i papa Lav XIV. Već samim izborom svojega papinskog imena signalizira kontinuitet s papom Lavom XIII. i Rerum novarum. Upozorava da tehnološka i ekonomska revolucija – osobito razvoj umjetne inteligencije i globaliziranog kapitalizma – stvara nove oblike nejednakosti i ugrožava dostojanstvo rada. Crkva mora biti glas najranjivijih.
Papa Lav XIV. ističe da solidarnost, bratstvo i ljubav prema siromašnima nisu dodatak kršćanskoj vjeri – nego njezino središte. Crkva ne smije prihvatiti „kulturu odbacivanja” u kojoj se ljude vrednuje prema korisnosti, produktivnosti ili ekonomskoj moći. Napredak nema vrijednost ako ne služi čovjeku i zajedničkom dobru; Crkva mora ponuditi moralni odgovor na ekonomiju koja prijeti pretvoriti čovjeka u sredstvo profita. Time papa Leo XIV. potvrđuje kontinuitet s tradicijom svojih prethodnika – ali je i aktualizira suočavajući je s izazovima koji dotad nisu postojali. Papa Lav XIV. jasno kaže: solidarnost, bratstvo i ljubav prema siromašnima nisu dodatak vjeri, nego njezino središte. Crkva ne smije prihvatiti „kulturu odbacivanja“ koja ljude vrednuje prema korisnosti. Napredak nema vrijednost ako ne služi čovjeku i općem dobru.
Iz toga slijedi: mnoge politike koje se danas povezuju s ljevicom mogu se razumjeti kao konkretni izrazi kršćanske etike. Univerzalna zdravstvena skrb, dostupno obrazovanje, zaštita radnika, pravedne plaće, socijalni programi za siromašne, humane migracijske politike – sve su to pokušaji ostvarivanja općeg dobra i preferencijalne opcije za siromašne. Kada društvo štiti najranjivije, konkretno ostvaruje Kristove riječi: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Isusov nauk nije metafora. On ima strukturalne društvrne implikacije.
U tom treba promatrati i olaku upotrebu etikete „marksist”. Sve što odstupa od neoliberalnog ekonomskog modela ili nacionalno suženog poimanja Crkve proglašava se „marksizmom”. Tako su od nekih etiketirani papa Franjo (Evangelii gaudium, Fratelli tutti), papa Benedikt XVI. (Caritas in veritate) i sada papa Lav XIV. (razni istupi i Magnifica humanitas) – trojica papa čiji su teološki temelji suprotni marksizmu, ali koji su imali hrabrosti reći da gospodarstvo mora služiti čovjeku.
Etiketa „marksist” ovdje nije analitička kategorija nego retorička diskvalifikacija. Ne traži raspravu o sadržaju – o ekologiji, migracijama, siromaštvu, miru – nego unaprijed ušutkava sugovornika. To je stari trik: kada se argument ne može pobiti, napada se govornik.
Ignoriranje socijalnog nauka Crkve (SNK) nije slučajno. SNK je intelektualno zahtjevan jer ne daje ideološki komfor: brani privatno vlasništvo, ali mu pripisuje socijalnu hipoteku; prihvaća tržište, ali odbacuje tržišni fundamentalizam; cijeni tradiciju, ali zahtijeva stalnu reformu nepravednih struktura. Tko želi od Crkve potvrdu za neograničeni kapitalizam, mora ignorirati više od stotinu godina papinskih enciklika. Marksizam i SNK dijele dijagnozu – eksploatacija rada, siromaštvo, koncentracija kapitala – ali se razilaze u antropologiji i rješenjima. Marksizam je materijalistički i revolucionaran; SNK je personalistički i reformski. Marksizam ukida privatno vlasništvo; SNK ga brani, ali mu daje socijalnu funkciju.
Dublji problem jest selektivna konstrukcija katoličkog identiteta. U dijelu konzervativnog katolicizma vjera se sve više gradi oko kulturnih pitanja, a socijalna dimenzija Evanđelja potiskuje. Kada papa progovori o migracijama, siromaštvu ili klimatskim promjenama, to se doživljava kao politička devijacija, a ne kao nastavak stoljetne Tradicije. Paradoksalno, upravo oni koji se pozivaju na Tradiciju odbacuju njezinih najdosljedniji i najdulje razvijani tok.
Kršćanstvo ne traži poistovjećenje s bilo kojom ideologijom. Ono zahtijeva stalno moralno razlučivanje: služe li određene politike dostojanstvu čovjeka i zajedničkom dobru? U tom smislu, kršćanska kritika suvremenog ekonomskog sustava često se susreće s lijevom kritikom neoliberalnog kapitalizma. Isusova opomena „Ne možete služiti i Bogu i bogatstvu” (Mt 6,24) snažno upozorava protiv idolopoklonstva novcu i sustava koji veliča pohlepu i neograničeno gomilanje bogatstva.
Postoje i napetosti između određenih lijevih politika i crkvenog učenja, osobito u pitanjima bioetike i seksualnog morala. No ta napetost ne poništava činjenicu da kršćanska vjera neizostavno uključuje i društvenu dimenziju. Svoditi kršćanstvo isključivo na privatnu moralnost, a ignorirati sustavne nepravde koje proizvode siromaštvo i isključenost, znači selektivno – i nepošteno – čitati Evanđelje. Isus nije govorio samo o osobnom obraćenju, nego i o pravednosti, milosrđu i odgovornosti prema bližnjemu. Kršćanstvo nije religija očuvanja statusa quo. Ono je poziv na radikalnu ljubav i društvenu odgovornost. U svijetu obilježenom rastućim nejednakostima, klimatskim krizama i društvenom isključenošću, Isusov poziv nije samo politički stav – on je moralni i evanđeoski imperativ. Vrijednosti socijalne pravde, solidarnosti i zaštite slabijih nisu vlasništvo nijedne stranke. One su, u svojoj biti, kršćanske.
Kršćanska vjera ne poziva na biranje između „lijevog“ i „desnog“, nego između onoga što služi životu i onoga što ga ranjava; između onoga što gradi zajedništvo i onoga što ga razara; između onoga što štiti dostojanstvo i onoga što ga ponižava. To je jedina podjela koja je za kršćanina stvarno presudna. I zato, u svijetu koji se sve brže mijenja, u kojem se moć koncentrira, a slabiji postaju još ranjiviji, kršćanski odgovor ne može biti šutnja. Ne može biti povlačenje. Ne može biti relativizacija. Mora biti proročki, mora biti hrabar, mora biti evanđeoski. Jer ako Crkva ne govori u ime siromašnih, tko će? Ako ne brani dostojanstvo slabih, tko će? Ako ne raskrinkava nepravdu, tko će? Ako ne podsjeća da je čovjek cilj, a ne sredstvo – tko će? U tome se ne ogleda „ljevica“, nego Evanđelje. I u tome se ne ogleda ideologija, nego vjera (fratellanza.net).