François Varillon, SI
Teologija mu pridaje manje sigurnosti nego eventualnosti pakla. Ali priznajem, osobno mislim da ako čistilišta nema, onda bi ga trebalo izmisliti.
Nužnost čistilišta za sudjelovanje u Božjem životu
Dubina nekog ponora proporcionalna je visini planine. Ako je planina visoka tristo metara, ponor je dubok tristo metara. Ako se radi o Himalaji, ponor seže do razine mora i iznosi osam tisuća osamsto osamdeset i dva metra. Koja je visina kršćanske planine? Ona je beskonačna, neizmjerna. Dubina ponora koji je nasuprot tog mjesta nema dna. Kada naš poziv ne bi bio sudjelovanje u Božjem životu, poziv da postanemo bogovi (kako se ne boje reći svi mistici), ne bi bilo pakla. Isto tako treba reći da u tom slučaju ne bi bilo ni čistilišta.
Ako ste odgajatelji, molim vas nemojte djeci govoriti o paklu i čistilištu prije nego što ste doista sigurni da vjeruju da je od svega najvažnije to što smo pozvani dijeliti život samog Boga, jer u protivnom sve postaje upravo apsurdno, ne znači više apsolutno ništa kao ni izvorni (iskonski) grijeh. Nauk o čistilištu temelji se na tome da naše sjedinjenje s Bogom u zajedništvu života podrazumijeva da trebamo postati sama ljubav kao što je on sâm sama ljubav. Nijedan atom, niti trun egoizma ne može ući u Boga. Jer egoizam se suprostavlja Bogu, on je suprotnost Bogu. Ljubav se stapa samo s ljubavlju. A tko bi se usudio misliti da je u času svoje smrti u stanju savršene ljubavi i da u njemu više nema ni najmanjeg zrna egoizma? To je nemoguće, osim za Djevicu Mariju koja je izuzetak.
Vjerojatno da nijedno stvorenje ovdje na zemlji ne može učiniti niti jedan jedini čin savršeno slobodan od bilo kakvog egoističnog gledanja na sebe. Budući da se ne radi o uživanju nekog jednostavno ljudskog blaženstva, nego o dioništvu u samom Božjem životu, potrebno je da ostatak egoizma izgori do kraja. […] Ako živite autentičnim duhovnim životom, ako u svojoj nutrini doista živite s Bogom onda dobro znate da egoizam nije samo naš izričiti čin protiv ljubavi. Kako kaže Claudel, to je ta “stalna temperatura” okrenutosti prema samom sebi, vlastita svim našim djelima, čak i onim najvelikodušnijim, a naša grešna djela samo su njegovi pojavni oblici.
Takvo čišćenje koje zahvaća u dubinu bića ne može a da ne bude bolno. Radi se o tome da budemo potpuno istrgnuti od nas samih kako bismo postali sposobni potpuno se predati Bogu. A trpljenje je upravo u tom trganju od nas samih. Sadašnje trpljenje već je početak tog čišćenja. I ako trpljenje ne bi imalo tu vrijednost čišćenja, bilo bi čisti i jednostavni besmisao, skandal. Dakle, čistilište postoji već na ovom svijetu. Ali trpljenje sadašnjeg vremena treba biti dovršeno s onu stranu smrti, na izvjestan, ali otajstven način (o kojem Crkva govori vrlo odmjereno).
Ništa neobično da Tradicija to pročišćavajuće izgaranje uspoređuje s vatrom. Čistilište znači čišćenje. U biti to je ista vatra koja osuđuje u paklu, pročišćava u čistilištu, usrećuje u nebu. Bog se ne mijenja, vatra ljubavi uvijek je ista. Mi smo ti koji se mijenjamo pred stalnom i beskrajnom ljubavlju: ako smo sama suprotnost ljubavi, Božja vatra nas peče; ako smo sposobni za čišćenje, ta nas vatra čisti, a ako smo sjedinjeni s Bogom, ta nas vatra usrećuje.
Čistilište = pročišćavajuća ljubav
Čistilište, dakle, nije nekakvo nametnuto trpljenje kojem bi se uzaludno opirali. Treba ga shvaćati kao dobrovoljno trpljenje jer kad smo stavljeni u prisutnost zablješćujuće Božje svetosti, možemo biti samo užasnuti onime što jesmo. Ovo užasnuće nad samim sobom pred ljubavlju jest kajanje. To kajanje je intenzivnost ljubavi koja bi htjela nadoknaditi osrednjost prošlosti: razumljivo je da se ono spontano rađa u čovjeku u onoj mjeri u kojoj mu božansko svjetlo koje ga obuzima, stavlja pred ono što on jest. To je neka vrsta žive bilance čitave njegove egzistencije, cijele njegove povijesti.
Čistilište je, stoga, dobrovoljno trpljenje koje se nizašto na svijetu ne bi htjelo izbjeći i koje je istovremeno i radosno. Treba govoriti o radosti čistilišta. U jednom izvanrednom tekstu o čistilištu Katarina Sijenska kaže da ništa, osim radosti neba, nije usporedivo s radošću čistilišta, jer što smo više opečeni vatrom ljubavi koja čisti, više osjećamo, više vidimo kako postajemo čisti i sposobni ući u Boga. Poput željezne šipke pokrivene hrđom i čišćene brusnim papirom, koja bi, kada bi toga bila svjesna, osjećala bol trenja, ali bi se radovala videći odstranjenu svoju hrđu.
Kad smo stavljeni u prisutnost ljubavi, jedina želja nam je da ljubimo. Trpljenje je u tome što vidimo da za to nismo u potpunosti sposobni. Čistilište u nama započinje već ovdje na zemlji u onom trenutku kad osjetimo ono najuzvišenije trpljenje, shvaćajući da dok najdražem biću govorimo da ga ljubimo, da to zapravo nije sasvim istinito zato što sebe same ljubimo više, zato što prednost dajemo sebi. Dobro je iskusiti bol radi toga što osjećamo da govoreći: ljubim te, nismo nikada sasvim iskreni. Samo smo donekle iskreni, a suviše često, rekao bih: drugi je uvijek na neki način povlašteno sredstvo za iskazivanje ljubavi prema samom sebi. Trpim zato što sasvim jasno moram reći da sam nesposoban istinski ljubiti.
Čistilište je upravo to trpljenje, ali puno intenzivnije koje ide jako daleko po božanskom svjetlu koje nam istovremeno otkriva Božju beskrajnost, čistoću njegove ljubavi koja je sama ljubav i jako veliki udio egoizma u bilanci našeg života.
Čistilište je doslovno čas istine, trenutak istine. Evo jedne snažne Fenelove rečenice: “Sve što je još moje, spada u domenu čistilišta”. Na času smrti ono što je najviše moje, to sam ja: više nego imati, samo moje biće treba se “odlijepiti” od sebe kako bih postao sličan Bogu i ušao u zajedništvo života s njim.
Kad se nađem uz čovjeka koji je upravo izdahnuo, kada se lice nakon grčeva agonije ponovo smiri, čujem kako kršćani oko mene s vjerom govore: konačno je sretan! Bilo bi mi draže da kažu: konačno je sposoban ljubiti! Jer sreća neba nije bilo kakva sreća, ta sreća dolazi od sposobnosti da se ljubi onako kako Bog ljubi, bez sjene okretanja prema sebi, bez navezanosti na sebe, pažnje prema sebi. Čistilište nas osposobljuje da konačno budemo kao Bog, čisti odnos s Drugim i s drugima.
Bilanca našeg života koja nam je otkrivena, koja nas na neki način razotkriva do gola, bez mogućnosti maskiranja, to je ono što tradicionalno nazivamo pojedinačni Sud. (Nema zelenog tepiha s foteljama, ni sudaca, ni porotnika!) Jasno vidjeti samoga sebe, trpjeti od te jasnoće i silno se radovati postupnom smanjivanju otpora koji sprečava ući u Boga, to je jedno te isto.
Zato Claude u 5. Velikoj odi pod naslovom “Zatvorena kuća” stavlja u usta “dušama u čistilištu” ove riječi:
Molite za nas, ne zato da trpimo manje, nego da trpimo više,
da konačno prestane zlo u nama i užas tog mrskog opiranja.
Ovi stihovi su teološki savršeni. Čistilište (ili pojedinačni Sud) je potpuna prisutnost sebe u sebi, savršena spoznaja sebe od samog sebe, savršeni uvid u sebe koje je istovremeno razapinjanje samoga sebe sobom. Moj križ, to je poznavanje sebe takvog kakav jesam, što je moguće samo ako sam rasvjetljen božanskim svjetlom. To nas zauvijek baca u Božje naručje.
Uzimajući u obzir nesavršenost naše inteligencije i našeg načina izražavanja, neizbježno je da kvalitativno prevodimo kvantitativnim. Trebalo bi se izražavati samo u terminima intenziteta: intenzitet ljubavi koja rastvara talog grijeha. Mi to nespretno izražavamo terminima trajanja pa govorimo o kraćem ili dužem “vremenu” koje se provodi u čistilištu. Odakle takva nezgrapnost u izražavanju? Jer je to u epohama manje kritičnim od ove naše bio jedini način da to razumije i širi krug.
Trebamo, dakle, biti kritični prema toj vremenskoj predodžbi, imajući na umu da je ona tek simbolična. Ono što smo nesposobni izreći u prikladnim terminima, prenosimo u termine trajanja i vremena. Ali ako krenemo kritičkim putem (naši suvremenici su u tome vrlo zahtjevni, ali Crkva je svjesna svog nezgrapnog rječnika: ona govori vrlo jednostavno kako bi je svi razumjeli), onda treba ići do kraja filozofske kritike.
Od sada više ne govorimo da je čistilište poslije smrti i da je nebo poslije čistilišta. Jer u doslovnom smislu nema nikakvoga poslije. Prije i poslije povezani su s vremenom, odnosno s ovim životom. Ako smo zagrijani za filozofiju trebalo bi reći: smrt je uvjet čistilišta, čistište je uvjet neba. Riječ “uvjet” je prikladna jer ne sadrži ništa vremensko, ne implicira nikakvo prije ni poslije.
Na kraju podsjećam da je drevni običaj molitve za pokojne stvorio nauk o čistilištu, a ne obratno. Ne molimo za mrtve zato što postoji čistilište, nego Crkva kaže da čistište postoji zato što oduvijek postoji običaj da se moli za mrtve. Za Crkvu je život uvijek na prvom mjestu, život prethodi doktrini, a ne obratno.
Budimo pažljivi i odmjereni u našem način govora o ovim otajstvima. Doista nije vrijeme za gomilanje zapreka na putu vjere za koju znate da je toliko teška našim suvremenicima (fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
François Varillon, Joie de croire, joie de vivre [Radost vjerovanja, radost življenja], Édition du Centurion, 1981.