François Varillon, SI
Suprotno od pobožanstvenja: pakao
Nelagoda, da ne kažem muka kršćana pred onim što katekizam označava riječju pakao tako je velika da se o tome praktično prestalo govoriti, osim u izuzetno rijetkim prilikama. Možda je šutnja bolja od objašnjenja koja bi nastavljala stare, žilave nesporazume. Bolje da šutimo ako nismo sposobni protumačiti da čista i jednostavna negacija pakla na koncu vodi, ako ne do negacije Boga i čovjeka, vodi svakako do unakazivanja Boga, čovjeka i ljubavi.
Ovdje zastupam nešto što je na prvi pogled silan paradoks. Ali treba se suočiti upravo s tim paradoksom koji je uska veza ljubavi i pakla. […] Drama našeg postojanja je u tome što je čovjek duboko, u najintimnijoj nutrini, sam. Ali on ne može podnijeti samoću, zato je prikriva, maskira, jer ako jest sam, nije stvoren da bude sam. Kao i sam Bog koji je Trojstvo, zajedništvo triju Osoba, i čovjek je “biće – sa”. Ako precrtate ono “sa”, skoro da bi trebalo izbrisati i “biće”. Trebati biti-s drugim ili drugima, a biti sam, to je kontradikcija. A kad se u kontradikciji živi, onda je to tjeskoba. Jedino nam tjeskoba samoće u ovom životu, koja je uvijek relativna, može dati neku maglovitu sliku o tome što je samoća smrti.
Joseph Ratzinger piše [usp. Uvod u kršćanstvo, KS 2007., str. 294-302]: “Dijete koje posve samo treba proći kroz mračnu šumu osjeća strah iako smo mu na najuvjerljiviji mogući način objasnili da se nema čega bojati. U trenutku kada je samo u noći i kada iskusi samoću na radikalan način, očituje se strah, pravi strah koji nije strah od nečeg, nego strah u sebi. Strah pred određenim objektom je bezazlen, njega se može raspršiti, dovoljno je ukloniti objekt koji ga izaziva. Ako se netko boji velikog psa, sve se smiruje kada ga privežemo”.
Strah prouzrokovan samoćom je nešto sasvim drugo, nešto puno dublje. Više se ne radi o nekoj vanjskoj prijetnji koja se može ukloniti. Nema ničeg što bi trebalo ukloniti jer se radi o našoj vlastitoj egzistenciji, o kontradikciji našeg postojanja.
Tjeskoba samoće može biti prevladana samo prisutnošću ljubljenog bića: nečija ruka, nečiji glas koji kaže: “ti”. Ovdje na zemlji, u kakvoj god situaciji i kojoj god dobi bili, uvijek postoji mogućnost jedne ruke, glasa, jednog “ti”. Ali ako postoji samoća u koju ne može prodrijeti nijedna ruka, to je onda apsolutna samoća, potpuna tjeskoba onoga koji nije stvoren da bude sam, a koji je definitivno sam. Tu samoću i tu tjeskobu nazivamo “pakao”. […]
Kako god bilo sa samoćom tijekom života, postoji jedna neizbježna samoća, samoća smrti. Uvijek se umire sam. Smrt su vrata kroz koja se prolazi samo u samoći. I sav strah svijeta je zapravo strah od te samoće. Eto zašto Stari Zavjet ima samo jednu riječ za pakao i smrt, riječ sheol. Smrt je, ukratko, samoća. No mi vjerujemo da je Isus Krist umro. Pakao je samoća u koju ljubav više ne može prodrijeti. Ali mi vjerujemo da je Isus Krist sišao u pakao. Ako je prekoračio vrata naše posljednje samoće.
Eventualnost pakla: uvjet naše istinske slobode
Ponovimo još jednom da bit svega u kršćanstvu jest Objava Boga koji je ljubav sama. Ali dodajmo odmah, ne trebamo si prebrzo laskati da znamo što je ljubav, pogotovo ljubav Beskonačnog bića. Mislim da je potreban čitav život, život bogat iskustvom da bi se donekle razumjelo što je ljubav i što ljubav podrazumijeva. U svakom slučaju, ako bi se dogodilo da jedna, bilo koja točka kršćanskog nauka nema veze s ljubavlju ili je suprotnost ljubavi, da nije uvjet ili posljedica ljubavi, imali bismo pravo odbaciti je.
Ali nemoguće je da bilo koja točka kršćanskog nauka nema ništa zajedničkog s ljubavlju. I svako teološko promišljanje sastoji se u tome da postanemo svjesni logične veze između ljubavi i svake točke nauka.
Na prvi pogled, “ako je Bog ljubav, pakao bi trebao biti nemoguć. Biti kršćanin ne znači najprije vjerovati u pakao, nego najprije vjerovati u Krista i nadati se da će, ako se pitanje postavi, biti nemoguće da pakao postoji za ljude” (J. Ratzinger). Odmah napominjem – ovo je jako važno – ako netko kaže da pakao postoji, on si laska da ima obavijesti koje kršćani apsolutno nemaju.
Pakao ne postoji na isti način na koji usred Guadalupe postoji vulkan s imenom Soufriere. Razmišljanje započeto od biblijskih slika vodi do poimanja pakla, ne kao nekog mjesta (za koje onda očito treba reći da postoji ili ne postoji), nego kao stanja, situacije. Ako pritom postoji dvosmislenost, umjesto da kažemo “pakao”, recimo radije “osuda”, “stanje osude”. Pakla ima samo ako ima osuđenih. Nema pakla koji bi postojao neovisno o stanju osude.
Ali mi ne znamo ima li, ni hoće li biti osuđenih. Nije na nama da od Boga tražimo da nas o tome obavijesti! A mi se nadamo, ne možemo a da se ne nadamo, da ga neće biti. Ponekad imam dojam da su ljudi nezadovoljni što ne možemo potvrditi da ima osuđenih, neki bi apsolutno željeli da ih ima. Pokazivali su mi spise u kojima se, navodno, u ime sv. Augustina, sv. Ivana Krizostoma i sv. Ireneja kršćanskom tradicijom potvrđuje da je broj izabranih manji od broja osuđenih. To je doista nečuveno! Priznajem da mi je bilo teško zadržati mir.
Ako molim za sve ljude, bez izuzetka, uključujući i Judu kao i one koji su bili monstrumi pred licem čovječanstva kao Hitler ili Staljin (i nitko me neće spriječiti da molim za njih), onda je to zato što se nadam njihovom spasenju. Kada se ne bih nadao, ne bih molio. To je prvo: vjera u Boga koji je sama ljubav i nada sveopćeg spasenja. (Euharistijska molitva to lijepo kaže: “Prinos cijele Crkve za spasenje svijeta”)
Ali ta vjera i ta nada podrazumijevaju da ljubav kojom su ljudi ljubljeni bude doista ozbiljna ljubav. Što je to ozbiljna ljubav? To je ljubav koja ne dokida ljudsku slobodu nego je temelji. Ljubav ne bi bila ljubav ako bi manipulirala slobodom kako bi po svaku cijenu postigla uzajamnost. Zacijelo da s vašom djecom, dok su još sasvim malena, uspijevate zadobiti uzajamnost. Dobijete zagrljaj ili poljubac nakon mrštenja. Ali to su klinci. Bog nas ne tretira kao klince. Ljubav više nije ljubav ako kaže: na koncu ću te prisiliti da me voliš. Nikoga se ne može prisiliti na ljubav. Prisiljavati na ljubav znači ne ljubiti.
U jednoj odličnoj knjizi Jean Lacroix napisao je vjerojatno jednu od najdubljih rečenica napisanih posljednjih godina: “Ljubiti znači obećati sebi i drugima da nikada nećemo upotrebljavati prisilu prema ljubljenom biću. Odbiti svaku prisilu znači izlagati se neprihvaćanju, nerazumijevanju i nevjernosti.” Postoje raznovrsne prisile koje se manje-više uvijek koriste u ljudskoj ljubavi, od pritiska zavođenja čiji je tijek bezazlen, sve do gnusnog nasilja. Koketiranje, laskanje i laž skriveni su crvi u lijepom voću koje dajemo. A postoje raznorazni oblici prisile, kamuflirani ili ne.
Ništa od svega toga u Bogu: u njemu je ljubav sama ljubav, dakle to je ljubav koja si apsolutno zabranjuje korištenje prisile. Njegova ljubav je doista darovana i to podrazumijeva da ta ljubav postaje i prihvaćena ljubav. Ali tko može garantirati da istinski iskazana, darovana ljubav neće nikada biti slobodno odbijena ljubav? Ako tražite da postoji jedna takva garancija, onda više nema ljubavi. Jer tu garanciju ne možete naći nigdje drugdje nego u korištenju prisile. Jedina moguća garancija bila bi to da nas Bog prisili da ga ljubimo.
U stvarnosti, odbijanje ljubavi je nešto upravo zastrašujuće. To je na granici zamislivog. Da, ako hoćete, to je zamislivo tek kao zadnja krajnost. Naprotiv, ono što je iznad zamislivog, iznad svake krajnosti, to je da bi Bog mogao prestati ljubiti. Nema od Boga neljubljenih. Ali čovjekova sloboda – koja čini njegovu veličinu – tako je velika da bezuvjetno darovana ljubav može biti bezuvjetno odbijena.
Ako smatrate da je nemoguće da se čovjek zatvori u svjesni i tvrdokorni egoizam, umanjujete čovjekovu veličinu, svodite ga manje – više na to, kako kaže Sartre, da bude igračka u rukama bogova. Doći ćete do toga da izmislite nekog boga koji bi stvarao, temeljio našu slobodu i istovremeno je sputavao i kamenio, s njome manipulirao, što opet nije bolje. Kada doista vjerujemo u čovjekovu veličinu, vjerujemo isto tako da je eventualnost osude, kao bezuvjetnog odbijanja ljubavi, zapisana u samu strukturu njegove slobode. Eventualnost pakla sastavni je dio naše slobode koja se može pobožanstveniti.
Vjera Crkve je upravo to: Božja veličina, Božja svetost, čistoća Božje ljubavi koja si zabranjuje upotrebu bilo kakve prisile kojom bi nas prinudio na ljubav, čovjekova veličina, veličina ljudske slobode uključuje to da je osuda upisana u njegovoj najdubljoj biti kao realna eventualnost. To je sve, ali to ide daleko.
Božji pakao
Ovdje ću citirati Kierkegaarda i Nietzschea, dva velika mislioca, jedan je bio kršćanin, drugi nije. Kierkegaard, kršćanin, kaže da “grijeh protiv Duha Svetog” o kojem govori Evanđelje jest grijeh “doveden do svojih krajnjih granica”. Kada je grijeh doveden do svojih krajnjih granica? Kada čovjek odluči dokinuti za sebe samu Božju ljubav. Božja ljubav ne može biti dokinuta u sebi, ali ja imam vlast da je dokinem za samog sebe, kao što si mogu uskratiti kisik, bez da ga dokinem samog po sebi, ako odbijam disati. Osuda ili grijeh protiv Duha (to je jedno te isto) sastoji se u odluci da zaniječem to da moja egzistencija dolazi od ljubavi. U biti to znači da odbijam biti ljubljen.
Da bi postojala osuda, očito je da ta odluka treba zadirati u samu srž. Očito da se grijeh protiv Duha – kažemo smrtni grijeh – ne čini onako kako se gazi po lokvi vode ili udara nogom o pločnik. Tu se radi o eventualnosti koja je, ponavljam, jedva zamisliva, ali koju mi je nemoguće izbrisati, a da istovremeno ne umanjim Boga i čovjeka i ljubav. To je ono što Crkva ne želi. Onog dana kada ljudi budu shvatili da Crkva o čovjeku ima upravo veličanstvenu sliku koju ne mogu naći nigdje drugdje, toga dana postat će manje strogi prema njoj, usprkos njenim greškama, njenim manama i nezgrapnosti njezinog izražavanja.
Druga rečenica je od Nietzschea: “Sam Bog ima svoj pakao: to je njegova ljubav prema ljudima”. Nažalost, dubinu izrečenog poništit će nakon toga riječima: “Onda kako ljude zaljubiti u sebe?”. Taj dodatak je mučan, ali rasvjetljujući: očito treba izabrati Boga bez ljubavi koji je samo idol ili Boga koji je ljubav i koji isto tako ima svoj pakao.
Ako Bog s nama manipulira, ako manipulira našom slobodom, upotrebljava prisilu da bi bio ljubljen, onda nema nikakve eventualnosti pakla ni za njega, ni za nas. Ili je on apsolutna čistoća ljubavi koja do kraja poštuje našu slobodu i zabranjuju si da po svaku cijenu postigne uzajamnost ljubavi, onda eventualnost pakla postoji za njega kao i za nas. Izaberite: ako je Bog ljubav, pakao je realna eventualnost, a ako niječete pakao, imajte hrabrosti reći da Bog nije ljubav. Priznajem da je paradoks snažan, ali je isto tako stvaran.
Doista, prispjevši do ove točke, razum oklijeva kao zbunjen i ušutkan. Ali kad spominjemo užasnu eventualnost zašto mislimo samo na nas, a tako malo na njega? Ne bi se trebalo nadati ne samo zbog ljudi, nego najprije zbog njega?
U tom svjetlu trebamo čitati tekstove evanđelja. Kad nam se čini da evanđelje govori da Bog uzima na sebe osuđivanje ljudi, da je on taj koji izgovara presudu (Mt 13,41; Mt 25,41) to znači da sam Bog ne može ništa drugo nego trpjeti pred slobodom koja se zatvara za ljubav. Kazna ne dolazi od Boga, ona dolazi iznutra kao što je onaj koji spusti roletnu odjednom lišen sunčeve svjetlosti. To isto tako znači da stvaranje koje je vječno ne može isključiti tu eventualnost; to je veliki rizik stvaranja.
Dogma o paklu zapravo nam govori o duhovnom stavu. Jer nijedna dogma ne postoji zato da zadovolji našu intelektualnu znatiželju. Bog objavljuje i Crkva naučava tek ono što nam je potrebno da naš duhovni stav bude stav istine i naše djelovanje bude istinsko djelovanje. Duhovni stav, duhovna vrednota do koje vodi dogma o paklu, jest nada u obliku molitve. Ne možemo nadići tu napetost između vjere u eventualnost osude i nade u spasenje svih ljudi.
Nemoguće je da naše vječno spasenje, naše pobožanstvenjenje bude sigurnost matematičkog tipa kao što su dva i dva četiri; to bi nas odvelo iz Kraljevstva ljubavi. Moja sigurnost, ako se radi o ljubavi (sjetite se iskustva koja možete imati o ljubavi) može biti tek nada. To je jedna sigurnost, ali u obliku nade, nada je u obliku molitve.
Kristov silazak u pakao jedan je od članaka Vjerovanja, ali eventualnost pakla nije. Zašto? Zato što se svi članci Vjerovanja sastoje od dvije riječi: credo in, vjerujem u... a ne vjerujem da. “Vjerujem u” može se nadopuniti jedino imenom osobe: vjerujem u nekoga. To je upravo riječ ljubavi: vjerujem u tebe, dajem ti svoje povjerenje, ljubim te, uzdam se u tebe, povjeravam ti se, prepuštam se tebi. Vjerovanje je vjera u Boga Oca, Sina i Svetog Duha: struktura Vjerovanja je trojstvena. Vjerovati u pakao ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla. Vjerujemo da je pakao eventualnost. Točnije, vjerujemo u Boga čija ljubav ne može ništa protiv eventualnosti pakla (fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
François Varillon, Joie de croire, joie de vivre [Radost vjerovanja, radost življenja], Édition du Centurion, 1981.