14. prosinca 1968.
U glavi mi nastaje jedna “priča”. Priča se zove: Riječ Božja dolazi u grad. Vidim likove, prizori lebde preda mnom.
Odjednom se pročula glasina, projurila je gradom, nije htjela više šutjeti. Crkvene su novine upozoravale: Neka se nitko ne vara! Riječ Božja uopće ne može “doći”, ona je došla, davno je došla. Posjedujemo je u svetim knjigama, a imamo i “stručnjake” da je poslože, postave, prilagode za “laike”.
Ali Riječ Božja ipak dođe u grad. Pokuca na vrata žene čiji je suprug bio alkoholičar. Vrata se otvaraju.
– “Što želite?” pita žena, “Osoba iz Skrbi za alkoholičare već je bila tu! Što želite, tko ste Vi zapravo?”
– “Najavljena sam, zar ne znate? Ja sam Riječ Božja.”
– “Eh! A Vi ste to? Svi Vam imaju nešto za reći, riječi, riječi… ništa osim riječi! A djela ništa”.
– “Ali pustite me da uđem, imam Vam reći jednu vrlo osobnu riječ, odnosno sebe u osobi. Ako me poslušate, nešto će Vam se promijeniti…”
(Nastavak: Što se dogodilo? Slijede posjeti kršćanskom političaru, menadžeru, liječniku… Na kraju je pozvana u Crkvu.)
Bila je nedjelja. Riječ Božja dolazi u gradsku crkvu. Svećenici joj priređuju svečani doček. Pripremljeno joj je prijestolje na koje je postavljena. Zapalili su za nju i tamjan. A onda propovjednik nastavi hvaliti Riječ Božju, objašnjavajući da ona govori drevnim jezikom pa je tako posudila jezik propovjednika kako bi je svi razumjeli. I tako je on o njoj govorio, no Riječ Božja sama nije došla do riječi. Ljudi su to primijetili. Propovjednikov govor bio im je ustajao i počeli su zazivati Riječ. Riječ, vikali su, Riječ!
Ali Riječ Božja više nije bila u crkvi. Produžila je dalje. Na prijestolju je ležala neka stara knjiga…
Uputi se ona proučavatelju Riječi Božje.
– “Oh, tu ste”, reče teolog, “čekao sam Vas, jer imam pitanje za Vas”.
– “Pitajte”, kaza Riječ Božja, “drago mi je, Vi ste prvi, otkako sam ovdje, koji me želi nešto pitati. Drugi su samo govorili o meni.”
– “Ja Vas, dakle, pitam”, reče teolog, “što Vi, pored svih drugih ljudi, imate tražiti kod mene koji Vas poznajem od korica do korica. Sigurno znate za moju stručnu knjigu o Vama. Nedostaje li u njoj nešto?”
– “Ništa ne nedostaje, osim najvažnije stvari: Mene! Mene u njoj nema. Istraživali ste me i saznali mnogo o meni, ali nikad me niste tražili. Istraživali ste me, niste se prestali hrabro hvatati u koštac s raznim problemima koje ja Vama i Vama sličnima stalno postavljam, neke ste od njih pametno rješavali. Ali kad god čujem Vas i Vaše kolege da pričate o meni, o mom podrijetlu, mojim likovima, mojoj lutajućoj i aktivnoj povijesti, osjećam se pomalo čudna sama sebi.”
– “Stanite, recite mi zašto?”
– “Vidite, Vi me niste ‘prepoznali’ onako kako bih ja željela biti prepoznata. Jer ja nisam od onih o kojima se može pričati, a da me se time ne prekine u govoru.”
– “Ja sam Vas prekidao? Tražio sam istinu o Vama, i kao što ste upravo priznali, s nekim uspjehom. Ne razumijem Vas.”
– “Tu smo, dakle: razumijem da me ne razumijete, Vi to gotovo da ne možete! Jer uvijek me držite tri koraka podalje. Prigovarate mi, napadate me i uživate u zadovoljstvu suočavanja s istinama o meni. Ali ne dopuštate da Vam se sama približim. A upravo je to ono što želim. Da, želim doći do Vas i do Vama jednakih. Vi govorite o meni, ali ja, ja, Božja Riječ, govorim Vama, govorim Vam se, zbog toga sam došla. Pitate me što tražim kod Vas, sad znate: Vas, tražim Vas! A ako želite znati i više: htjela bih govoriti upravo kroz Vas.”
– “No, bilo bi to proročanstvo”, pobuni se čovjek, “gdje je tu teologija?”.
– “Gledate je“, odlazeći reče Riječ Božja.
Kasnija verzija posjeta teologu:
A onda Riječ Božja dođe do poznatog bibličara čija je knjiga o prirodi i djelovanju Riječi Božje trebala uskoro izaći. “Došli ste mi u pravo vrijeme”, reče Profesor, “za moju knjigu ste već čuli? Rado bih Vam pročitao nekoliko stvari.” Riječ Božja odgovori potvrdno: “Pročitajte, gospodine Profesore, pretvorila sam se u uho.” On je čitao, ona je šutjela. Kad je završio čitanje i odložio rukopis, podiže oči i ugleda njen pogled… Ne usudi se pitati. Napokon progovori Riječ Božja: “Majstorski, gospodine Profesore, moj kompliment! No razumijete li? Znate, promatrana, raspravljana, opisana kao predmet, osjećam se čudno, gotovo kao da gledam vlastiti leš… Jednom ste napisali, a to smatram vrlo zgodnim, da ja prvenstveno ne želim otkrivati istine (istine valja razumjeti kao istinite, rekli ste), nego da radije želim same ljude. To je to, gospodine Profesore, upravo to!” I opet onaj pogled. Riječ Božja se usta i pođe prema vratima. “Što hoćete od mene?”, viknuo je profesor za njom. “Želim Vas“, reče Riječ Božja, “Vas!” Vrata se tiho zatvore. Fridolin Stier (Karsee, 20. siječnja 1902. – Tübingen, 2. ožujka 1981.) (vatican news; fratellanza.net).
Iz knjige: Fridolin Stier, Vielleicht ist irgendwo Tag. Aufzeichnungen, Freiburg-Heidelberg: F. H. Kerle 1981, S. 25-28.