Foto: © katholisch.de (fratellanza.net)
U svojim korizmenim razmatranjima u Vatikanu, propovjednik Papinskog doma Roberto Pasolini ponovno iščitava Knjigu Postanka kako bi rasvijetlio unutarnje mehanizme nasilja, u ovo vrijeme kada Bliski istok gori u plamenu.
Mikael Corre, La Croix
Kroz korizmene petke, Roberto Pasolini, propovjednik Papinske kuće koji Papi i Kuriji propovijeda prije Uskrsa, ne komentira izravno nove sukobe koji su izbili na Bliskom istoku. Ali kontekst je jasan. Od 28. veljače, napadi i odmazde između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država rasplamsali su sukobe u regiji, otvarajući staro pitanje: kako zapravo počinje rat?
Roberto Pasolini vraća se na početak. Prije upotrebe oružja, objašnjava u dvorani Pavla VI. u Vatikanu u petak, 6. ožujka, čovjek se izobličuje, pogled iskrivljuje, riječi otvrdnu.
Prizor o kojem govori na samom početku nije bombardirani grad u Iranu, nego vrt. Knjiga Postanka, 3. poglavlje: čovjek spoznaje da je gol, a potom se skriva. Kapucinski teolog primjećuje prvi učinak zla: „Strah i stid su prve posljedice grijeha“. Ništa ne dolazi izvana. Sve nastaje, veli, u nutrini. Zbog straha se uzmiče, zbog stida se prave pregače, povjerenje se urušava. Nastaje pukotina u odnosu s Bogom, s drugim, sa samim sobom.
Nastavimo njegovu refleksiju. U retorici koja danas prati vojnu eskalaciju na Bliskom istoku, svi govore prije svega o sigurnosti, o „preventivnom ratu“, o odgovoru na egzistencijalnu prijetnju, o preživljavanju. Retorika je tu, bez obzira na frontu. Od Putinove Rusije, preko Sjedinjenih Država Donalda Trumpa, pa do Izraela Benjamina Netanyahua, nitko nikada ne napada: svi kažu da se brane.
Kirurški precizan, Roberto Pasolini dijagnosticira ovu opću tendenciju: razvodniti odgovornost objašnjavanjem. Trauma, uvjetovanost, kontekst… „Sve se može objasniti, a na koncu i opravdati“, upozorava teolog. Kada se sve opravdava, nema više nikakvog protivljenja. Zlo se više ne naziva pravim imenom. I nastavlja s produbljivanjem paradoksa: „Ako više nema grijeha, onda i svetost postaje nešto apstraktno i nerazumljivo.“ Bez odgovornosti nema obraćenja. Bez obraćenja, nasilje postaje neizbježna sudbina. I onda kada uništava škole u Iranu, ubija civile u Libanonu, razara bolnice, oštećuje postrojenja za desalinizaciju, prekida civilne električne mreže i uništava cijele četvrti u ime „ciljanih“ udara.
U petak, 13. ožujka, kapucin nastavlja svoju propovijed. Govoreći o nasilju, ponovno se okreće Knjizi Postanka, 4. poglavlje: priča o Kainu i Abelu. Dva brata, sinovi Adama i Eve, prinijeli su žrtvu Bogu. Abel, pastir, prinio je “prvine svoga stada”. Kain, poljoprivrednik, donio je “plodove zemlje”. Bogu se više svidjela Abelova žrtva. Povrijeđen, Kain se prepušta svom gnjevu i potom ubija svog brata Abela u polju.
Ova se priča često čita kao prvi izvještaj o ljudskom nasilju. No egzegete ne zanima samo ubojstvo, nego i ono što mu prethodi: način na koji iskustvo nepriznatosti može izroditi nasilje, kako kaže američki teolog Walter Brueggemann. I kako ga na kraju, kada se ono akumulira, pojedinac ili zajednica usmjerava na određenog žrtvenog jarca na kojeg će ga svaliti, prema tumačenju filozofa Renéa Girarda.
Ovdje se Roberto Pasolini vraća na glavnu nit naracije. Srž ove priče, objašnjava, nije samo ubojstvo, već i unutarnji stav koji mu prethodi. Odgovor, prema teologu, leži u reinterpretaciji Božjeg pogleda na Kaina. Ako Bog ne gleda blagonaklono na njegov prinos – „plodove zemlje“, nešto povrća – to ne znači da ga prezire. To znači da pred njega stavlja izazov: podsjeća ga da može darovati mnogo više nego što misli, da je njegov vlastiti život vrijedan darivanja. Abel je pak prinio „prvine svoga stada“, nešto što ga je već obvezivalo na daljnji život i rad.
Nasilje se tada pojavljuje u drugačijem svjetlu. Ono ne proizlazi samo iz pogleda koji drugoga pretvara u suparnika, nego iz jedne puno dublje sumnje: sumnje u vlastitu vrijednost. Kada više ne vjerujemo da je naš život vrijedan darivanja, drugi lakše postaje prijetnja.
A što ako ta sumnja, opisana u drevnom tekstu nastalom između 10. i 5. stoljeća prije naše ere, zahvaća i čitave zajednice? U svijetu koji je zasićen govorima o preživljavanju i preventivnim ratovima, biblijsko pitanje prestaje biti samo duhovno. Postaje političko. Roberto Pasolini ga je ovako formulirao toga petka, 13. ožujka: „Gdje je Kajin u nama?“ (la-croix.com; fratellanza.net).