Krešimir Cerovac
Posebno zabrinjava i razočarava šutnja dijela vjerničke javnosti pred slučajem Gospić. Naravno, nije opravdano svakome tko o određenom slučaju javno ne govori pripisivati suglasnost s nepravdom. Jednako tako, nije zadaća vjernika donositi presude prije nego što nadležna tijela utvrde sve relevantne činjenice i odgovornost pojedinih osoba. No pritom je potrebno jasno razlikovati suzdržanost od preuranjenoga suda od šutnje pred pitanjem koje zahtijeva istinu, transparentnost, odgovornost i zaštitu općega dobra. Upravo ta razlika u slučaju Gospić postaje moralno i društveno važna.
To je osobito osjetljivo kada je riječ o vjernicima koji obnašaju javne i političke dužnosti, a još više kada pripadaju političkoj opciji koja nosi najveću odgovornost za upravljanje državnim institucijama. Od političara koji se javno pozivaju na kršćanske vrednote ne može se zahtijevati da unaprijed osuđuju bilo koga niti da zamjenjuju rad pravosudnih i stručnih institucija. Ali se od njih s punim pravom može očekivati da zahtijevaju potpunu transparentnost, učinkovitu zaštitu građana i okoliša, neovisno utvrđivanje činjenica, odgovornost za propuste i dosljednu primjenu zakona. Politička odgovornost ne može biti suspendirana onda kada je pitanje neugodno za vlastitu političku opciju.
Kršćanska vjera ne može se svesti na pitanje osobnoga identiteta, privatne pobožnosti ili javnoga deklariranja vrijednosti. Socijalni nauk Crkve zahtijeva da se vjera prevede u odgovornost za čovjeka, društvo i zajednički dom. Politička pripadnost pritom ne smije postati razlogom za relativiziranje moralnih načela. Upravo suprotno: što je veća politička moć pojedinca, to je veća i njegova odgovornost prema općemu dobru. Stranačka lojalnost ne može imati veću moralnu težinu od zaštite čovjeka, njegova dostojanstva i zajedničkoga dobra. Ako se dogodi suprotno, tada politička pripadnost prestaje biti sredstvo služenja društvu i postaje iskušenje kojemu se podređuje savjest.
To je osobito važno za vjernike u političkom životu. Ako se kršćanska društvena etika zauzima za zaštitu života, dostojanstva ljudske osobe, obitelji, slabih i marginaliziranih, tada bi ista moralna osjetljivost trebala biti vidljiva i u odnosu prema okolišu o kojemu život izravno ovisi. Ne može se govoriti o cjelovitom poštovanju života, a istodobno ostati ravnodušan prema mogućem ugrožavanju vode, tla, zdravlja i životnoga prostora ljudi.Integralna ekologija upravo zato odbacuje selektivnu primjenu moralnih načela. Dostojanstvo čovjeka nije moguće braniti samo u nekim područjima života, a zanemarivati ga ondje gdje je povezano s gospodarskim interesima, političkom odgovornošću ili institucionalnim propustima.
U tom smislu slučaj Gospić postavlja vjernicima pitanje koje je mnogo dublje od političke pripadnosti: „Na čijoj ste strani kada je ugroženo opće dobro?“ Ne radi se o tome da se vjernik svrsta uz jednu političku opciju protiv druge, nego da svoju političku pripadnost podredi zahtjevima istine, pravde i općega dobra. To je pitanje savjesti, a ne stranačke discipline. Zato šutnja u ovakvim okolnostima ne bi trebala biti povod za političko prozivanje, ali bi trebala biti povod za ozbiljan ispit savjesti. Vjernik nije pozvan presuđivati bez činjenica, ali jest pozvan tražiti istinu. Nije pozvan optuživati bez dokaza, ali jest pozvan zahtijevati odgovornost. Nije pozvan štititi instituciju od svake kritike, nego čovjeka i opće dobro od svake moguće zlouporabe moći. Vjernička razboritost ne smije postati izgovor za moralnu pasivnost, kao što ni zahtjev za odgovornošću ne smije biti proglašen političkim napadom.
Upravo se na toj točki provjerava vjerodostojnost kršćanskoga svjedočenja. Ako se od vjernika očekuje da budu glas savjesti društva, onda taj glas ne može biti snažan samo onda kada je riječ o pitanjima koja odgovaraju njihovim političkim ili kulturnim uvjerenjima. Kršćanska savjest mora biti cjelovita, dosljedna i slobodna od stranačke instrumentalizacije. Ona mora biti sposobna progovoriti i onda kada je ugroženo opće dobro, čak i ako je takav govor neugodan vlastitim političkim ili društvenim saveznicima.
Upravo zato Gospić može postati više od slučaja ekološkoga zagađenja. On može postati ispit vjerodostojnosti našega razumijevanja općega dobra. Ako doista prihvaćamo da je ljudska osoba u središtu društvenoga nauka Crkve, tada moramo biti spremni zaštititi njezino dostojanstvo i onda kada se ono nalazi u napetosti s gospodarskim interesima, političkom oportunošću ili institucionalnim ugledom. Ako doista vjerujemo u integralnu ekologiju, tada moramo biti spremni braniti i konkretni životni prostor ljudi. A ako doista vjerujemo u kršćansku odgovornost za svijet koji nam je povjeren, tada ne možemo biti ravnodušni prema onome što ostavljamo budućim generacijama.
Slučaj Gospić stoga traži više od sanacije otpada. Traži sanaciju kulture šutnje, relativiziranja odgovornosti i selektivne moralne osjetljivosti. U tome se otvara i jedna od važnih poveznica s Magnifica humanitas: veličina čovještva ne očituje se samo u sposobnosti stvaranja i upravljanja sve moćnijim tehnologijama, nego i u spremnosti da se vlastita moć ograniči radi čovjeka, zajednice i budućnosti. Čovjek je velik onda kada svoju moć pretvara u služenje, a ne u dominaciju; kada političku odgovornost shvaća kao služenje općemu dobru, a ne kao zaštitu vlastitih interesa; i kada njegova savjest ostaje slobodna i onda kada bi bilo lakše šutjeti.
U konačnici, pitanje Gospića nije samo pitanje što je učinjeno s otpadom, nego i pitanje što ćemo učiniti s vlastitom odgovornošću. Upravo će odgovor na to pitanje pokazati koliko su dostojanstvo čovjeka, opće dobro, solidarnost i briga za stvoreni svijet za nas stvarne moralne vrijednosti, a koliko samo riječi kojima se služimo kada nam to politički i društveno odgovara (fratellanza.net).