Slika: Nepropisno odlaganje opasnog i teškog otpada (ilustracija – arhivska)
Krešimir Cerovac
Slučaj „Gospić“ potiče na razmišljanje o ekosocijalnoj misli Crkve, koja nije dodatak tradicionalnom socijalnom nauku, nego njegov unutarnji razvoj u susretu s novim izazovima suvremenoga svijeta i koja polazi od temeljnoga uvjerenja: čovjek, društvo i stvoreni svijet nerazdvojno su povezani. Ekosocijalna misao nije tek usputna grana katoličkog socijalnog nauka niti izvanredni odgovor na ekološku krizu današnjice, nego logičan i dosljedan nastavak stoljetnog crkvenog promišljanja o dostojanstvu osobe, općem dobru, solidarnosti i odgovornom upravljanju stvorenim svijetom. Polazeći od kršćanskog shvaćanja stvorenoga svijeta kao Božjega dara, Učiteljstvo opominje da se društvene nepravde, gospodarska isključenost i uništavanje okoliša ne smiju promatrati odvojeno: one izviru iz istoga poremećenoga odnosa čovjeka prema Bogu, bližnjemu i stvorenju. Ekosocijalna misao stoga nije pokušaj da katolicizam „uhvati korak“ s modernim ekološkim trendovima, nego dosljedno domišljanje jedne jedine istine: dostojanstvo stvorenoga – ljudskog i neljudskog – prethodi svakoj računici koristi i mora se braniti do svojih najzahtjevnijih posljedica.
Od enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., koja je postavila temelj tvrdeći da gospodarstvo nije autonomno područje oslobođeno moralnoga suda, preko Populorum progressio pape Pavla VI. i pojma integralnog razvoja, ljudske ekologije pape Ivana Pavla II. te teologije stvaranja pape Benedikta XVI. u Caritas in veritate, Crkva je postupno produbljivala uvid da postoje granice koje tržišna logika sama od sebe nikada neće poštovati. Vrhunac toga promišljanja dolazi s papom Franjom. U Laudato si’ i Laudate Deum on bjelodano pokazuje da ne postoje dvije odvojene krize – ekološka i socijalna – nego jedna jedinstvena i cjelovita kriza. „Krik zemlje“ i „krik siromašnih“ jedan su te isti krik. Integralna ekologija nije ekocentrizam, nego pročišćeni, teocentrični antropocentrizam: čovjek nosi jedinstveno dostojanstvo, ali je pozvan biti odgovorni upravitelj, a ne bezobzirni vlasnik.
Tu baštinu nastavlja i produbljuje papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas. Ako je temeljna poruka integralne ekologije da je „sve povezano“, tada Magnifica humanitas podsjeća da se u središtu te povezanosti nalazi ljudska osoba, stvorena na sliku Božju. Briga za zajednički dom nije tek ekološki imperativ, nego izraz veličine ljudskog poziva. Čovjek svoju istinsku veličinu ne ostvaruje gospodarenjem bez granica, nego mudrim upravljanjem, solidarnošću i služenjem životu.
To se na konkretan i bolan način pokazalo u hrvatskoj stvarnosti 2025. i 2026. godine. Slučaj Gospić – ilegalno odlaganje desetaka tisuća tona opasnog, infektivnog i medicinskog otpada u srcu Like – ogolio je upravo mehanizam o kojemu govore i Laudato si’ i Magnifica humanitas. Poduzetnici su, uz očito tihu suradnju i nemar dijela administracije, stvorili sustav u kojem je profit pretpostavljen zdravlju ljudi i očuvanju stvorenoga. Građani Gospića danas žive zabrinuti za vodu koju piju i tlo koje ih hrani, dok se odgovornost raspršuje u birokratskim procedurama. Papa Lav XIV. s pravom upozorava na „logiku koja tehnologiju i sustave pretvara u sredstvo dominacije, isključenja ili smrti“.
Ovaj slučaj nije tek izolirani incident, već zoran primjer onoga što crkveni nauk naziva „grijehom struktura“. To nije tek zbir pojedinačnih grijeha, nego stanje u kojem su nepravda i nemar „kristalizirani“ u sustave, zakone i birokratske procedure koje otežavaju činjenje dobra i potiču na zlo. Kako uči sveti Ivan Pavao II., ti su grijesi ukorijenjeni u osobnom grijehu, ali su poprimili vanjsku dimenziju koja utječe na ponašanje ljudi i postaje prepreka općem dobru. Kada se tehnokratska logika pretvori u sustav, ona postaje „bolest“ koja slabi društveno tkivo, čineći ga otpornim na promjene i proročki glas. Upravo zato, borba protiv takvih struktura nije opcionalna, već je sastavni dio kršćanskog poziva: kao što se zlo širi kroz strukture, tako se i dobro mora institucionalizirati kroz nove, pravednije odnose.
Upravo u tome kontekstu posebno zabrinjava pasivnost Crkve, posebno one lokalne. Dok magisterij već desetljećima govori o ekološkoj i socijalnoj krizi kao jedinstvenoj stvarnosti, a papinske enciklike godinama pozivaju na konkretno ekološko obraćenje i obranu dostojanstva najslabijih, glas crkvenih institucija ostao je pretežno suzdržan. Izostale su jasne, javne osude, izostale su pastoralne inicijative i proročki istupi uime onih čije je zdravlje i životno okruženje izravno ugroženo. Ako Crkva poučava da je „krik zemlje“ istodobno i „krik siromašnih“, onda taj krik mora biti čujan i u njezinim propovjedaonicama, izjavama i djelima – osobito kada se katastrofa događa šred njezinim vratima.
Još je uočljivija pasivnost teološke zajednice kojoj je važnija rasprava je li Origen bio origenist od integalne ekologije i osvrta na stanje u Hrvatskoj. Dok se papinski magisterij razvija i neumorno poziva na obnovu humanizma i integralnu ekologiju, hrvatska teološka scena pretežno šuti ili se zadovoljava opreznim akademskim komentarima koji rijetko napuštaju okvire stručnih časopisa. Malo je teologa koji su javno, jasno i ustrajno progovorili kao o teološkom i etičkom skandalu o povredi dostojanstva stvorenja i čovjeka, o tehnokratskoj logici koja pretvara okoliš i ljudsko zdravlje u kolateralnu štetu.
No, pasivnost nije rezervirana samo za institucije i teologe; ona je često prisutna i među vjernicima laicima. Često se zaboravlja da suodgovornost nije tek puko sudjelovanje u crkvenim strukturama ili liturgijskim službama, već poziv na djelovanje u svijetu. Prečesto se upada u zamku klerikalizma, gdje laici očekuju da pastiri daju gotova rješenja za složene društvene probleme. Krštenje svakog vjernika obvezuje na apostolat u svijetu. Vjernik laik nije ‘ne-klerik’, nego član Božjeg naroda pozvan da svojim životom, radom i građanskim angažmanom prožima društvo evanđeoskim duhom. Šutnja ili nezainteresiranost laika pred nepravdama – poput one u Gospiću – zapravo je odricanje od vlastitog poziva. Kršćanska vjera nije privatna stvar, već snaga koja mora imati društveni utjecaj. Stoga, ekosocijalna misao Crkve nije samo tema za propovijedi, već životni program koji od svakog vjernika traži da prestane biti nijemi promatrač i postane aktivni svjedok istine, preuzimajući odgovornost za zajednički dom u kojem živimo
Slučaj Gospić i enciklika Magnifica humanitas govore o istom problemu: o opasnoj odvojenosti moći od odgovornosti. U oba slučaja – bilo da se radi o zakopanom otpadu ili o algoritmima koji odlučuju o ljudskim sudbinama – tehnokratska logika i interesi moćnih stavljaju se iznad dostojanstva osobe i zajedničkog doma. Integralna ekologija i poziv na obnovu cjelovitoga kršćanskog humanizma zato nisu apstraktne teološke konstrukcije. one su jedini etički odgovor na konkretne katastrofe koje nastaju kada čovjek prestane biti mudri upravitelj i postane tiranin – nad prirodom i nad vlastitim bližnjim. I upravo zato one pred sama vrata Crkve i njezinih teologa stavljaju nezaobilazan izazov: da prestanu biti samo nijemi promatrači i akademski komentatori te postanu vjerodostojni svjedoci istine koju naviještaju (fratellanza.net).