Foto: © KNA
U svojoj knjizi “Kristov poziv”, otac Benoist de Sinety, župnik župe Saint-Eubert u Lilleu, proziva one koji koriste svoj kršćanski identitet kao povod za borbu, za postavljanje granica koje dijele, izdajući tako poruku Evanđelja.
La Croix, 6. lipnja 2026., razgovarala Marguerite de Lasa
Trenutno ste župnik u Lilleu, a tijekom svoje svećeničke službe obnašali ste različite dužnosti unutar Crkve. U svojoj knjizi kažete da su katolici sve više privrženi identitetu. Na koji način?
Već petnaestak godina, kod određenog broja kršćana uviđa se potreba da svoj identitet očituju na vidljiviji i naglašeniji način. Vjerojatno je taj fenomen povezan s izvjesnom nesigurnošću kada je riječ o pitanjima „konstrukcije” i „dekonstrukcije” identiteta. Možda proizlazi i iz geopolitičke zabrinutosti, zbog migracijskih kretanja i prisutnosti novih vjerskih strujanja, osobito islama, u našoj zemlji. Sve to u srcima mnogih ljudi izaziva zabrinutost. Zbog toga se kod nekih javlja osjećaj da bi bilo dobro jasnije pokazivati svoj kršćanski identitet.
U Crkvi se to očituje na „soft” način, tako što grupa muškaraca ili grupa žena odlazi negdje na hodočašće. No pojavljuje se i na jedan prijeporan način, kroz svojevrsnu želju za „muževnijom” Crkvom i kroz vrlo militantni maskulinizam.
Unutar tog „identitetskog” pokreta primjećujete i sve rašireniji politički diskurs među kršćanima koji tvrde da brane „kršćansku Francusku”, a zajedno s njom i „zapadnu civilizaciju”…
Istina, na političkom planu sve se snažnije i sve otvorenije pojavljuje neka vrsta neo-morasizma[1] koji smatra da je kršćanstvo dobro političko sredstvo jer navodno izražava identitet zemlje. Taj pokret u osnovi tvrdi da je Francuska kršćanska zemlja, da su Francuzi kršćani, a drugi su tek ostatak koji predstavlja problem.
Stoga se priziva slika kršćanske prošlosti, vrlo uljepšane i idealizirane, slika „vječne kršćanske Francuske”, koja zapravo nikada nije niti postojala onakva kakvom je prikazuju. Za zagovornike takvih stavova Krist i Evanđelje nisu od velike važnosti. Važna je kršćanska fasada koja oblikuje naciju i priziva prošlost za koju bi željeli da vječno traje.
Odakle potreba da o tome progovorite i objavite ovu knjigu?
Čini mi se da kršćanstvo bez Krista nema smisla. Odvajanje kršćanstva od Isusa i Evanđelja, pokušaj da se kršćane uvuče u ovo zastranjenje, to je izdaja kršćanskog identiteta u pravom smislu riječi. Time se otvara put vrlo opasnim zastranjenjima, jer kršćanstvo bez Krista postaje ideologija, a njezin karakterističan znak je zatvaranje u sebe, odbacivanje onoga što je drugačije, te nepovjerenje, pa čak i mržnja, prema onome što je strano.
Zašto se, po vašem mišljenju, kršćanstvo protivi nacionalizmu?
Nacionalizam treba razlikovati od domoljublja koje je ljubav prema domovini, zemlji i zavičaju u kojem smo odrasli, prema jeziku kojim govorimo i kulturi koja nas je oblikovala. Domoljublje je legitimno i vrijedno poštovanja.
Nacionalizam je kada vjerujemo da moja domovina i moja kultura, ne samo da su bolje od drugih, nego da se drugima trebaju nametnuti. To vodi do rata.
Kršćanstvo, međutim, ne ide za tim da podupire neku državu niti da si osigura geopolitičku vidljivost među državama svijeta. Ono ne želi stvarati kršćansku zemlju ni kršćanski kontinent. Kršćanstvo nastoji prožimati čitav svijet, sve političke sustave, sve kulture i sve jezike radosnom viješću Evanđelja.
Dakle, biti kršćanin, ne znači „braniti kršćanstvo”?
Nije na meni da branim jedan sustav vrijednosti; na meni je da slijedim Isusa Krista. A Isusa ne treba braniti. On to vrlo jasno kaže Pilatu tijekom svog suđenja. Isus je umro na križu, dakle, prihvatio je da njegovo dostojanstvo bude zgaženo. Nije na nama da sprječavamo Isusovo raspeće, nego da svjedočimo snagu ljubavi koju nam Bog pokazuje u Isusu, svojem Sinu.
Neki od novopridošlih u Crkvi traže upravo taj „kršćanski identitet” kao reakciju na društvo u previranju, čiji se običaji mijenjaju i koje postaje sve raznolikije. Kako bi ih Crkva, po vašem mišljenju, trebala pratiti?
Zadaća Crkve nije u tome da opravdava njihov bunt, nego da im pomogne da taj bunt pretvore u služenje Evanđelju. Treba im pomoći da shvate kako nisu ovdje radi nekakvog ponovnog osvajanja, vraćanja izgubljenog prostora. Tu su da služe.
Sjećam se roditelja jednog djeteta koji nikada nisu išli na misu, a koji su mi na susretu priprave za krštenje rekli: „Želimo krstiti sina zato što je Francuska kršćanska zemlja.” To je razumljivo. Generacijama je tako bilo. Ali takav motiv nije dovoljan. U tom slučaju kršćanstvo postaje kulturno i baštinsko dobro – a time i identitetsko – koje treba čuvati, ne više kao odgovor na Evanđelje, nego kao označavanje teritorija. Ali mi nismo tu da bismo označavali teritorij, ni da bismo podizali bedeme.
Neki kršćani, često su to pobornici nacionalističkog diskursa, smatraju da je njihova kršćanska dužnost činiti djela milosrđa prema onima koji su im blizu, na primjer beskućnicima, ali ne vide vezu između kršćanskih dužnosti i svojih političkih uvjerenja, koja su ponekad neprijateljski nastrojena prema migrantima i muslimanima. Mogu li same ideje biti nasilne?
Evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu predstavlja sliku ljubavi prema bližnjemu. To je gotovo biološka datost da najprije zavolimo one koji su nam najbliži. No kršćanska ljubav potiče nas da nikada ne prestanemo širiti svoje srce kako bismo se sve više suobličavali srcu Kristovu.
Ako netko pomaže beskućniku na ulici, a zagovara restriktivniju imigracijsku politiku, meni to ne izgleda proturječno Evanđelju. Međutim, govoriti protiv migranata ili muslimana iz principa, to znači govoriti iz straha od drugoga; smatrati da će migrant ili musliman po samoj definiciji za mene uvijek ostati stranac – to jeste problem. Jer tada ih odbijam gledati kao svoje bližnje.
A u mnogim političkim govorima o jednima i drugima govori se s takvom žestinom da je sasvim jasno kako ih govornici ne smatraju bližnjima. A to nam Evanđelje ne dopušta.
Umjesto te privrženosti identitetu, predlažete da Crkva bude „zajedništvo ranjivih”. Pišete: „Ako u strancu, migrantu ili bolesniku prepoznam onu istu ranjivost koja je i u meni, kako bih onda mogao govoriti o velikoj zamjeni stanovništva ili o prijetnji?” Možete li to malo pojasniti?
U različitim službama koje sam obnašao, uvijek me iznova frapirala činjenica da sam morao sam zaboraviti na onu sliku Crkve pobjednika, kako bih mogao biti pastir Crkve ranjivih. Ranjiv je onaj koji priznaje da sâm ne može ništa. Trebaju mu drugi, treba mu pomoć, a kršćaninu i Isus, kako bi mogao i dalje koračati kroz život. Kršćanin nije netko tko ima odgovore na sva pitanja, koji sve može i sve zna, nego onaj koji želi sve dobivati od Isusa, preko Evanđelja, molitve i preko svoje braće i sestara.
Mislim da je Crkva – a to su rado isticali papa Franjo i Lav XIV. – zajednica siromaha. Na početku mise svi zajedno molimo oproštenje i javno priznajemo da smo grešnici. Svi smo krhki, svi smo maleni. Crkva je zajednica ranjivih.
To vrijedi i izvan Crkve. Naše društvo nas opterećuje i umara, jer se sa svih strana od nas traži nekakva apsurdna neranjivost. A upravo nas ranjivost čini ljudima. Ne treba je se bojati; naprotiv, treba joj se radovati. Upravo zato što sam ranjiv, mogu se otvoriti Božjoj milosti. Jer kad sam slab, onda sam jak (la-croix.com; fratellanza.net).
[1] Morasizam označava skup političkih i filozofskih ideja francuskog novinara i književnika Charlesa Maurrasa (1868.-1952.). Utemeljena na poretku, razumu i odbacivanju individualizma, ova je doktrina oblikovala nacionalistički pokret Action Française i izvršila snažan utjecaj na krajnju desnicu tijekom 20. stoljeća