Teroristički napadi na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u SAD 2001. godine rasplamsali su strasti i priče o neizbježnom sukobu civilizacija. Budući da u to nisam mogla vjerovati, zamolila sam poglavare da odem živjeti u neku islamsku zemlju, u potragu za zajedničkim nazivnikom koji se uvijek svodi na ono bitno: ljudskost. Moje prvo odredište bio je jug alžirske Sahare, oaza Beni Abbes.
Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
Što se tiče klime, netko je primijetio kako je Sahara hladna zemlja u kojoj je ljeti jako vruće. Zimska temperatura je od 0 –10°, uglavnom bez grijanja. Nigdje se nisam toliko nasmrzavala kao u Sahari!? Proljeća gotovo da i nema, samo par tjedana, i u to vrijeme česte su pustinjske oluje koje traju i po nekoliko dana – oči i uši pune prašine. A tek pluća!? I koliko god se zamotavali, prikladne zaštite nema; telefonske linije često u prekidu, ljudi nervozniji nego inače, pranje veša neviđeni izazov – nakon sušenja prljaviji nego prije pranja…
Oko Božića 2005. jedan Nizozemac nije našao braću kod kuće, pa je došao k nama na kavu. Bio je pilot poljoprivrednog aviona za prskanje skakavaca, što zahtijeva izuzetno veliku vještinu jer lete par metara iznad zemlje, a nose tisuću litara pesticida… Nakon Nizozemaca došli su piloti iz Poljske kako bi prskanjem spriječili dolazak skakavaca u Europu. Naime, u mnogim zemljama subsaharske Afrike zbog ratova i gladi nije bilo redovitog prskanja pa su skakavci znatno napredovali prema Sjeveru.
Suvišno reći da je voda bila pravo blago! U Beni Abbesu, oazi 900 km južno od obale Mediterana, radila sam u vrtu Charlesa de Foucaulda gdje smo imali dovoljno pitke vode koju je trebalo koristiti štedljvo… Dok smo, na primjer, u Libiji iz Tripolija našim sestrama u Zentan slali pitku vodu po fratrima koji su dva puta tjedno išli k njima slaviti misu. Isto tako suvišno reći koliko se mi s tom pitkom vodom u Evropi razbacujemo. Drugi se pak razbacuju s benzinom kojeg, umjesto šampona, koriste za pranje auta.
U vrtu u Beni Abbesu imali smo betonski rezervar za vodu. Za navodnjavanje bi otvorile ventil i s motikom otvarale i zatvarale kanaliće od pijeska koji vode do parcela za navodnjavanje. Kad voda više ne dolazi tamo gdje treba, znači da je pijesak negdje probijen i onda treba trčati s motikom i zakrpati kanalić. Brzina-vrlina! Inače, parcele smo prije sijanja ravnale s „wasservagom“/libelom pričvršćenom na dugačku letvu jer se neravne površine ne mogu navodnjavati, voda zastaje. Uz puno sunca, malo vode i dosta truda, pustinja doslovno cvjeta! Sve nikne jako brzo: salata za 3-4 dana, mrkva već za tjedan dana.
Jednom se dogodilo da je jedna mlada sestra, radeći u vrtu, izgubila u pijesku prsten koji je par tjedana prije dobila za doživotne zavjete… Da vam ne pričam koliko smo brdo pijeska prosijale dok smo ga našle!? A radost do neba, baš kao kod one žene iz evanđelja koja je pronašla izgubljenu drahmu.
Između naše kuće i vrta, nekih pedesetak metara, u pijesku pod nogama bilo je puno malih školjki… A izvan oaze, među dinama, moglo se naći svakojakih okamina. Nailazila sam na prekrasne okamine velikih školjki, na veće okamine drveta… Kažu da je Sahara najveći muzej na otvorenom.
Za vrijeme velikih vrućina zajedno sa sestrama iznosile bi madrace na terasu tj. na krov naše kuće i spavale vani pod prekrasnim zvjezdanim nebom. Neopisiva ljepota! Tko ne vjeruje da je Zemlja okrugla, naći će nepobitni dokaz – pod jednim zviježđem se zaspe, pod drugim se probudi.
U svakodnevnici smo, kao i drugi ljudi, puno toga improvizirale. Tamo sam se igrala različitih zanata, pa tako i zidarskog. Jednom sam popravljala tu terasu i proširivala stepenice kojima se penjemo do nje. Nakupi se malo kamenja, pomiješa ¾ pijeska, ¼ gline, malo kreča i vode – i zidaj što god hoćeš… do iduće kiše! Koja pada svakih par godina. Jasno, nakon kiše – obnova! Ali i bez kiše, povremeno smo terasu i zidove trebale malo nakvasiti i zakrpati.
S jednom susjedom povremeno sam išla u pustinju skupljati “drva” tj. suhe grančice za vatru da može ispeći kruh i skuhati čaj… Ili po “travu” za koze… to su bile biljke oštre, suhe, često s trnjem. Pitaš se kako te životinje uopće mogu jesti takvu travu… Ponekad bi me Ajša upitala: „Je li to 11 sati?“ Suvišno reći da je pogodila. Zapravo, nije pogodila, nego znala. Bivši nomadi se po suncu odlično orijentiraju u vremenu. Inače su potrebni kilometri hoda da se skupi hrpica granja ili trave… A hodanje po pijesku jako zamara, to je kao hodanje po neutabanom snijegu, noge stalno propadaju.
Jednom su mala braća bila zauzeta pa sam njihove goste, dva brata iz Europe vodila do izvora među dinama. Usred pjeska – voda. Pitka! Sutradan mi naš prijatelj Mesaud, bivši nomad, rođen u Sahari kaže da je jučer u jednom dijelu pustinje zvanom Juifa vidio moje tragove u pijesku. A ja, sva važna, odgovorim kako sam jučer na nogama imala drugu obuću, a ne ovu koju imam sada u vrtu. A on se nasmiješi i objasni europskoj pametnjakovićki: „Nisam ja vidio tvoje cipele, nego tvoje tragove! I bila si sa dva muškarca koja ne poznajem“. „Eeee, velim ja, od mojih sestara si čuo da sam jučer izašla s braćom.“ Ali Mesaud ništa nije čuo, njemu je dovoljno da jednom vidi kako neka osoba hoda, pa da prepozna njezin trag u pijesku. Razlikujući pritom trag muškaraca i žena, trudnica, djece…
Iz ove naše perspektive pustinja može izgledati vrlo egzotično, ali tamo je nešto sasvim obično. Kao i naši susjedi, živjele smo jednostavnu svakodnevnicu protkanu molitvom, radom i susretima. Često smo išle na svadbe, na žalovanja i na iftar za vrijeme ramazana. A što se tiče jezika, arapski je doista prekrasan. Ljubav na prvi pogled! Odnosno na prvu riječ ! U Tunisu sam pohađala Bourguiba school, svaki dan pet sati nastave i još toliko učenja kod kuće. U životu nisam bila toliki štreber!? (Vidite šta ljubav napravi od čovjeka….)
Ne mogu, a da ovdje kod fratara na Bistriku ne spomenem i Libiju u kojoj su isto tako franjevci. U ono vrijeme u Tripoliju, malo prije „arapskog proljeća“ koje se pretvorilo u tragičnu zimu građanskog rata, nedjeljna misa se slavila na devet jezika, od petka do utorka jer smo imali samo jednu crkvu, a u to vrijeme tamo je bilo jako puno radnika iz cijeloga svijeta i puno afričkih imigranata. U to doba biskup je bio fratar, Giovanni Martinelli, Talijan rođen u Libiji koji je poznavao i volio arapski jezik i kulturu, a ostali fratri bili su iz Egipta, Sudana, Indije i Filipina i s njima još jedan biskupijski svećenik s Malte.
Kod kuće smo imale misu od ponedjeljka do četvrtka na različitim jezicima, ovisno o tome koji bi fratar došao: na francuskom, talijanskom, arapskom ili engleskom. (Samo je latinski falio !?) Misa je bila u 6 h pa sam se svako jutro budila s pitanjem na kojem ono jeziku danas molimo. Mojim sestrama to je bilo manje-više svejedno jer nijedan od tih jezika za njih nije imao previše tajni. Znalo se dogoditi da pripremimo liturgiju na engleskom jer očekujemo fratra Filipinca, a na vratima se pojavi Egipćanin – znači da je sve na arapskom.
U Jefrenu, gradiću 150 km južno od Tripolija, dvije sestre franjevke, Poljakinja i Talijanka, radile su u bolnici. Bile su dugogodišnje prijateljice mojih sestara pa sam povremeno išla k njima jer mi je jedna od njih pomagala u učenju arapske gramatike. Tako su sestre jednom prilikom pozvale na večeru svoju kolegicu iz bolnice, Ukrajinku, pa smo nas četiri Europljanke cijelo večer razgovarale na arapskom. To nam je bio jedini zajednički jezik! Inače je ova medicinska sestra iz Ukrajine bila prva strana radnica u toj bolnici i u tom gradu, pa su od tada sve strance u Jefrenu nazivali « Ukrajincima ».
A što se tiče mojeg imena, u arapskom jeziku ne postoji slovo „v“, pa su me svi zvali Besma, što mi je bilo jako drago jer korijen riječi znači „osmijeh“. Tu i tamo netko bi rekao Esma… Ali na samom početku, kad sam zbog žutice završila par dana u bolnici (žutica je nešto kao ulaznica za Saharu), jedna susjeda došla je pitati moje sestre da li se Bosna vratila iz bolnice?
***
Pustinja, kada zađemo malo dublje u nju, kada se udaljimo od naselja u oazi, osim beskrajne ljepote i divljenja, kod nekih ljudi može izazvati i izvjesnu nelagodu. Na primjer, braća kažu da su jednom u gostima imali nekog momka iz Pariza koji je po noći ostavljao upaljen tranzistor jer nije mogao zaspati u takvoj tišini. U nepreglednom moru pijeska i potpunoj tišini, osjećamo kako smo maleni, krhki, nezaštićeni… I beskrajno ljubljeni. Biti u pustinji, doista je prekrasno iskustvo.
Isto vrijedi i za pustinju u našem životu… Ako zađemo malo dublje u sebe, ako se povučemo iz buke i gužve, isto tako osjećamo svoju krhkost. Ali i to vrijeme nutarnje pustinje, prekrasno je iskustvo. I jako potrebno svakome od nas, bili mi vjernici ili ne. Potrebna nam je tišina i odmak od svakodnevnice jer u samoći vidimo ono što u društvu ne vidimo. I u tim trenucima, dok se vraćamo sebi, približavajući se Izvoru, na neki način postajemo bliži i onima od kojih smo se udaljili… Ako smo dobro u svojoj koži, ugodno nam je i u oazi i u pustinji. Jer ljudi oko nas mogu ispuniti našu potrebu za društvom, ali ne mogu ispuniti našu prazninu. Prazninu može ispuniti samo Bog.
Naš istinski dom, hram Božji, nalazi se u nama. Marie-Madeleine Davy izvrsno primjećuje da se vanjski hram podiže slaganjem kamena na kamen, dok je unutarnji hram rezultat raskrčivanja. A vjerujem da krčiti, između ostaloga, znači ne živjeti od slike koju drugi imaju o nama, kakva god ona bila. Najsjajnija ili najružnija, svejedno. Možda mi jesmo nešto od onoga što drugi kažu da jesmo, možda i nismo… U svakom slučaju, mi smo puno više od toga. Rumi to izvrsno sažima: „Ono što ti vidiš u meni, to nije moje, tvoje je. Ono što ja vidim u tebi, to je moje.“
U Sahari nema puno razonode, sve se svodi na ono bitno. Tako nas i naša osobna pustinja vodi do onoga što je u životu doista bitno. Otkriva nam našu ograničenost, uči nas da je prihvatimo. Kao i sve ono što je u našem životu bilo teško, loše, beskorisno, i to je potrebno prihvatiti i prihvaćanjem „reciklirati“. Ni otpad se ne baca, nego se sakuplja. Tako nastaje humus koji obogaćuje tlo na kojem živimo i rastemo.
Postoji i druga vrsta pustinje, ona koju nismo izabrali: nakon nekog bolnog događaja, rastanka ili smrti drage osobe. I u njoj se čovjek može i izgubiti… Ali ne mora. Vjerujem da i takve situacije ne moramo tek pasivno podnositi, nego da prihvaćanjem možemo izabrati i ono što nismo izabrali. Prihvaćanje je izuzetno aktivna pasivnost!
Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…”, kaže Isus. (Mt 11, 28-30)
U pustinji se pogled bistri, padaju naše maske. Dopuštamo Bogu da nas voli i da mi sami sebe volimo (ili zavolimo) takve kakvi jesmo. Jer ako ne volimo sebe, ni druge ne možemo voljeti. „Ničim se na zemlji ne možemo osigurati (…). Ništa nas ne može zaštititi, osim sigurnosti da nas netko voli“, kaže fra Ivan Šarčević.
Istina je: „All you need is love…“! A Rumi kaže: „Nije na tebi da tražiš ljubav, nego da tražiš i pronađeš zapreke koje si joj postavio.“ I to se najbolje odrađuje u samoći… Jasno da su samoća i usamljenost dva različita pojma! Premalo je samoće, a previše usamljenosti. Nažalost.
Pustinja je isto tako i traganje za istinom: „Otvorenost, potpuna jasnoća pred istinom, kakve god bile posljedice, na kakav god nas put povela, koliko god da ne poznajemo taj put. To se zove vjera . Ne religija, nego vjera“(Anthony de Mello, SJ). Pustinja, između ostaloga, poziva i na zahvalnost. Jer što god mi mislili, uvijek više primamo nego što dajemo, uvijek smo više voljeni nego što volimo.
E, sad, pitanje je kako shvaćamo ljubav. Je li to nešto na epidermi ili nešto dublje od prolaznog osjećaja… Pod utjecajem medija i reklama, počeli smo vjerovati da je sreća u tome da nas drugi vole (po mogućnosti svi od reda!) i da nam sve u životu bude nice and cool. Istina, sreća jest i u tome da nas drugi vole, ali neusporedivo veća sreća je u tome da mi druge volimo, a najveća u tome što nas Bog voli. „Bog koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 45). I Rumi ide u istom smijeru: „Neka tvoja dobrota bude poput kiše kojoj je svejedno na koga će pasti“. Svi smo pozvani na takvu dobrotu, zato što smo svi od Boga beskrajno i bezuvjetno voljeni. A onaj tko istinski voli, on je ranjiv, preuzima rizik. A znamo da bez rizika nema ljubavi, nema ni života.
Slažem se o ovim što kaže Josef Pieper: „Duhovna snaga podrazumijeva ranjivost, bez ranjivosti nema nikakve snage. Anđeo ne može biti hrabar zato što nije ranjiv. Jer biti hrabar znači biti spreman podnijeti neku bol. A budući da su ljudska bića u samoj suštini ranjiva, da, možemo biti hrabri.“ A slažem se i Khalilom Džubranom: „Što je bol više produbila vaše srce, više radosti može u njega stati.“ Za sreću, a sreća je osmišljeni život, potrebna je određena doza hrabrosti jer život nije bježanje od boli, niti je neprestano uživanje. Potrebno je razlučivanje, kako kaže ova lijepa molitva:
„Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrosti da mijenjam ono što mogu promijenti i
daj mi mudrosti da jedno od drugoga razlikujem.“
I ovo umijeće razlikovanja uči se u tišini… i u društvu mudrih ljudi. Eto, sad znate zašto volim ove dobre, mudre fratre (fratellanza.net).