Foto: © KNA (ilustrativna fotografija)
Ovaj smo tjedan na nekim domaćim vjerskim portalima mogli pročitati (i vidjeti fotografije) sa svećeničkog ređenja Elvisa Tabakovića održanog u Zagrebu po predkoncilskom obredu. Ređenje spomenutoga svećenika izvršio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller, istaknuta figura u oporbi papi Franji. Istoga je kardinala pritom primilo i Hrvatsko katoličko sveučilište, koje mu je prije 10 godina dodijelilo i počasni doktorat.
Prošlih je dana i jedan politički konzultant i medijski komentator optužio istaknutoga domaćega nadbiskupa zbog njegova otvaranja po pitanju položaja i dijaloga katoličanstva s drugim sastavnicama sekularnoga društvu. Zanimljivo je pritom kako je politički komentator koristio pojmove ultratradicionalističkih grupacija iskoristivši ih u civilnom kontekstu koji etiketira koncilskoga biskupa. Ne znamo, doduše, u kojoj je mjeri spomenuti komentator svjestan prihvaćanja predkoncilske terminologije i njezina korištenja u javnom društvenom narativu, odnosno je li to učinio u neznanju. Kako bilo, radi se o tome da je javni diskurs u nas u određenoj mjeri definiran predkoncilskim rječnikom koji nameću najkonzervativnije unutarkatoličke grupe, a politika ga prihvaća pronalazeći svoje saveznike upravo u onim vjernicima koji s nostalgijom gledaju prema davno nadiđenim povijesnim razdobljima. Pritom mislim na pojam modernista, koji u teološkom govoru znači pripadnik grupacije koju je prije više od sto godina osudio Pio X., ali koji je u čitavom nizu pitanja rehabilitiran Drugim vatikanskim saborom (spomenimo ovdje samo prihvaćanje povijesno-kritičke metode u tumačenju Biblije koja je Piju X. bila neprihvatljiva ili dijaloga sa svijetom koji više nije predmet izopćenja). Na istom valu u javnosti se šire i drugi pojmovi poput davno napuštenog pojma sodomija. Tu je i sumnjičenje pojmova dijalog i ekumenizma. Dakako, tu je i uloga žene koju su želi vratiti u vrijeme prije njezine društvene emancipacije.
Navedeni primjeri još jednom pokazuju kako je jezgra spora unutar Katoličke Crkve danas pitanje prihvaćanja ili odbijanja Koncila. Da ne bude zabune, radi se o Drugom vatikanskom koncilu. Stoga podsjetimo na neke činjenice u vezi (ne)prihvaćanja Koncila zadnjih desetljeća.
Nostalgiju za predkoncilskim obredom samo se naoko može shvatiti kao puko liturgijsko pitanje. Naime, iza liturgijskih pitanja stoji skriveno ili manje skriveno odbijanje čitava koncilskog nauka. Povijesno gledajući, nakon završetka Koncila 1965. protivljenje Drugom vatikanskom saboru najprije je poprimilo oblik osporavanja prve koncilske reforme, one koja je simbolično postala i prvim konkretnim izrazom Koncila u crkvenoj stvarnosti, tj. novog liturgijskog obreda. Od tada do danas, odupiranje novom obredu desetljećima je ostalo simbolom odbacivanja Koncila kao takvog, tumačenog kao izdaja tradicije.
Marcel Lefebvre, čiji su se prigovori Drugom vatikanskom koncilu prvenstveno odnosili na Gaudium et spes (GS) i Dignitatis humanae (DH), odnosno na odnos između Crkve i svijeta te na ulogu slobode vjerovanja, u protivljenju reformi liturgije pronašao je svoj glavni adut za otpor onome što je, posve jednostrano, smatrao neopravdanom modernizacijom i protestantizacijom katoličanstva.
Papa Benedikt XVI. motuproprijem Summorum Pontificum iz 2007., s namjerom da pomiri Crkvu sa skupinama povezanim s postkoncilskim liturgijskim raskolom, de facto je lefebvrovcima ustupio njihov najstariji argument: pretvoriti liturgijsku reformu u nešto neobvezno.
Nakon toga je 2009. uslijedilo ukidanje izopćenja biskupima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. te rad na dijalogu koji je od toga trenutka poticala komisija Ecclesia Dei. U Rimu se smatralo da ta strategija popuštanja u liturgijskom obredu i dopuštanja da on bude stvar izbora može dovesti do punoga zajedništva. Međutim ti ustupci nisu donijeli ništa. Zauzvrat došlo je do podjela jer se i zbog samo tri osobe moglo zatražiti služenje predkoncilske liturgije diljem katoličkih biskupija. Logika koja pretpostavlja postojanje dvaju paralelnih oblika istoga Rimskog obreda unutar tijela Katoličke Crkve od samoga početka sadrži prekid i odbacivanje.
Pobornici staroga obreda neprestano su tražili sve više, zahtijevajući da se opcionalnost s liturgije proširi na cijeli Drugi vatikanski koncil, koji je prema njihovu mišljenju trebalo smatrati u potpunosti neobvezujućim. Zato je papa Franjo 2021. motuproprijem Traditionis custodes okončao liberalizaciju predkoncilskog obreda koja je bila na snazi od odredbi njegova prethodnika Benedikta XVI.
Pomirenje s lefebvrovcma usvajanjem njihovih lažnih argumenata potiče ustvari još dublji raskol, ne samo izvan nego i unutar granica katoličanstva. Najava novih biskupskih ređenja u Svećeničkom bratstvu Pija X., zakazanih za 1. srpnja 2026., jasno ukazuje na to da se radilo o pukoj iluziji. Nema nikakve sumnje da supostojanje dvaju paralelnih obreda izaziva napetost i legitimira odbacivanje i ostalih aspekata nauka Drugog vatikanskog koncila.
Liturgičar Andrea Grillo s Papinskog sveučilišta Sant’Anselmo u Rimu, ističe da je nakon Drugog vatikanskog koncila Rimski obred dobio otvoren i uključiv oblik, dopuštajući razne liturgijske senzibilitete unutar istoga obreda. Oni, pak, koji su izabrali tridentski obred kao rov na kojem pružati otpor, odbacuju Drugi vatikanski koncil jer odbacuju Crkvu koja je otvorena i uključiva, zaključuje Grillo.
U zadnje vrijeme svjedočili smo i zloporabi uključivosti. Naime, na tribini organiziranoj nedavno u Rijeci o zadnjem prijevodu Biblije, na uključivu i sinodalnu Crkvu pozivali su se paradoksalno upravo oni koji stoje na pozicijama predkoncilske teologije i predkoncilske liturgije, a što je vidljivo po pozivanju na Jeronimovu Vulgatu.
Liturgijska su pitanja od velike važnosti ne samo iz skučene perspektive normi bogoslužja. Naime, liturgija odražava vjeru (lex orandi, lex credendi) i obrnuto. U nas vlada manjkavo znanje o razdoblju modernosti i velikih problema koje je Crkva imala s principima slobode osobe u postrevolucionarnim društvima. Tek je Drugi vatikanski sabor Crkvu uspio postaviti u položaj sugovornice društva i modernoga vremena. Možda bi se nostalgija koju neki kršćani gaje prema prošlim vremenima mogla objasniti činjenicom da se pred strahom i nesigurnošću suvremenih izazova traži oslonac u juridizmu i praksama prijašnjih vremena i u njima pronašli sigurnost. No upravo u tome leži nevjera, pa i hereza koju inače predkoncilski kršćani s lakoćom pripisuju koncilskoj i danas sinodalnoj Crkvi. Sigurnost za kršćanina ne dolazi iz „nepromijenjivosti“ nauka ili liturgijskih obrazaca, već iz povjerenja i vjere u Onoga koji se u povijesti spasenja pokazao vjeran svojemu narodu. Kršćansku tradiciju zbog toga ne treba shvaćati u vidu postizanja onoga što treba čuvati, već radije kao izlaženje ususret budućnošću s pouzdanjem u Boga koji je u prošlosti pokazao svoja velika djela. Zbog toga kršćanin treba ispravno shvaćati tradiciju štiteći je od tradicionalizma. Tradicija nije gledanje u prošlost, već pogled prema naprijed – u vjeri (fratellanza.net).
Marko Medved