„Broj rođenih prvi je pokazatelj nade jednog naroda!“ – papa Franjo
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Nedavno su dva događaja potaknula razmišljanja o demografiji u Hrvatskoj. Prvo je formiranje zasebnog ministarstva za demografiju, a drugi su bile izjave pape Franje izrečene na jednom skupu posvećenom problemu nataliteta u Italiji.
Na četvrtom kongresu „Opće stanje nataliteta”, forumu koji se bavi stopama nataliteta u Italiji, održanom 10. svibnja 2024. godine u Rimu, papa Franjo je izrazio svoje misli s posebnom toplinom: „Svaki dar djeteta, zapravo, podsjeća nas da Bog vjeruje u čovječanstvo, […] Bog nas je želio, ima veliki i jedinstveni plan za svakoga od nas, nitko nije isključen. […] Pitanje nataliteta mi je vrlo blisko srcu. Rođenje djeteta predstavlja duboko povjerenje u čovječanstvo i opredjeljenje za budućnost“, te zatim spontano nadodao: „Sebičnost čovjeka čini gluhim na Božji glas, […] domovi postaju ispunjeni predmetima i ispražnjeni od djece, postajući vrlo tužna mjesta“
Slikovitu primjedbu o kučićima i mačićima papa Franjo izrekao je u nekoliko prilika, primjerice, na misi u Domu svete Marte (2. lipnja 2014.). Osim toga, Papa je pozvao europske vlade da se aktivno bave problemom niskih stopa nataliteta. Opisujući Europu kao „stari kontinent”, koji se sve više pretvara u dom starih ljudi, istaknuo je kako je Europa „umorna i rezignirana”. Prema njegovim riječima, kontinent je „toliko zauzet istjerivanjem samoće i tjeskobe da više ne zna kako okusiti istinsku ljepotu života”. Ove izjave Papu Franju stavljaju u središte rasprave o budućnosti Europe, naglašavajući potrebu za obnovom nade i pronalaženjem radosti u osnovnim aspektima ljudskog iskustva.
Od 1968. godine Europa svjedoči transformacije sekularizacije društva iz sociološke pretpostavke u dominantnu ideologiju. Ovaj proces agresivno odmiče Europu od religijskih korjena, što rezultira složenom krizom, osobito unutar Europske unije. Ova politička organizacija se ne suočava samo s jednom, već s tri simultane krize: gospodarsko-financijskom, institucionalnom i demografskom. Demografska kriza, koja uključuje pitanje niskog nataliteta i veliki priljev migranata, posebno je izazovna. Ove krize se ne odvijaju izolirano; one se sadržajno preklapaju, prožimaju i međusobno pojačavaju, stvarajući jedinstvenu dinamiku koja oblikuje suvremenu Europu. Kanadski filozof Charles Taylor je ovu situaciju opisao terminom „ekskluzivni humanizam” – skup ideja koje zagovaraju da se u ime demokracije, ljudskih prava, tolerancije i uljudnosti, sve transcendentne, vjerske ili duhovne referentne točke moraju isključiti iz javnog života. Koncept „ekskluzivnog humanizma” danas duboko oblikuje europski identitet, postavljajući pitanja o budućnosti kontinenta, koji se sve više udaljava od svojih tradicionalnih vrijednosti.
Papa Benedikt XVI. smatrao je da Europa može preživjeti svoje mnogobrojne krize samo ako ponovno otkrije svoje kršćanske korijene. U svojoj knjizi „Vrijednosti u vrijeme preokreta“ još kao kardinal istaknuo je da se Europa nalazi u velikoj krizi. Naglasio je povezanost između društveno-kulturne krize modernog europskog društva i krize kršćanske vjere, te je krizno stanje povezao s krizom razuma. Ljudski razum, koji je u poslijeprosvetiteljskom razdoblju sveden na iskustvenu racionalnost, suočava se s patološkim posljedicama zaborava na suštinu ljudskog bića: „Ne mogavši više sagledavati dobro, moralnost je svedena na relativizam i utilitaristički pristup, gdje dobro znači samo bolje od.“
Ove riječi odražavaju duboku zabrinutost za europsku kulturu i pozivaju na introspekciju o temeljnim vrijednostima koje su oblikovale kontinent. Izgubile su se, tvrdi Ratzinger, ponajprije temeljne europske duhovne snage. Dogodio se je „raspad čovjekovog prvobitnog uvjerenja o Bogu, o sebi i o svemiru, te raspad svijesti o moralnim vrijednostima, koje nikad nisu podložne čovjekovoj vlastititoj prosudbi. U današnjem ponašanju, to bi moglo dovesti do samouništenja europske svijesti.”
Što je još gore, piše kardinal Ratzinger, „postoji očita paralela s Rimskim Carstvom u vrijeme njegovoga propadanja: ono je nastavilo funkcionirati kao veliki povijesni okvir, ali je njegova vlastita egzistencijalna moć bila mrtva, a nastavilo je živjeti samo zahvaljujući onima, koji su ga zapravo nastojali uništiti.”
Zato, kaže kardinal Ratzinger, „danas, u tom jasnom času povijesti, svijet i Europa trebaju Božju prisutnost. … Kao kršćani, odgovorni smo za održavanje Božje prisutnosti u našem svijetu i to zato jer samo ta prisutnost ima moć spriječiti čovjeka od samouništenja.“
Europa danas trpi zbog zamršene ideologije slobode, koja je postala izrazito dogmatska. Ova ideologija nije uspjela izvući pouke iz propasti komunizma, koji nije propao samo zbog „pogrješnog ekonomskog dogmatizma”, već i, što je još važnije, (iako se to često zanemaruje), zbog svog „prezira prema čovjeku, te zbog podređivanja morala potrebama sustava. … Dakle, prava katastrofa, koju su komunistički režimi ostavili za sobom nije ekonomske prirode. Ona se sastoji u razaranju duša, u uništenju moralne svijesti.”
Europa se danas suočava s opasnom demografskom krizom, koja, nažalost, pogađa i Hrvatsku, a manifestira se, općenito uzevši, kroz neobjašnjivi nedostatak želje za budućnošću. Djeca, kao nositelji te budućnosti, često se pogrješno doživljavaju kao prijetnja, koja Europejcu oduzima dio njegovoga života. Tadašnji Papa emeritus Benedikt XVI., u intervjuu za talijanski dnevnik „La Repubblica“ iz travnja 2015. izrazio je zabrinutost zbog ovog trenda, upozoravajući na promjene koje negativna stopa nataliteta i doseljavanje donose europskom etničkom sastavu: „Negativna stopa nataliteta i doseljavanje mijenjaju europski etnički sastav. Prije svega napustili smo kršćansku kulturu, a otišli u jedan agresivni sekularizam, koji je, usto, s vremena na vrijeme i netolerantan”.
Sveti Ivan Pavao II. u postsinodalnoj pobudnici „Crkva u Europi“ prepoznao je „smanjenje broja rođenih”, kao znak „egzistencijalne tjeskobe” i „straha od budućnosti”, koje prati „gubitak europskog kršćanskog pamćenja”. Nadalje, tvrdi da Europa doživljava „opsesivnu zabrinutost za osobne interese i povlastice“, što dovodi do „širenja individualizma“ i „povećanog slabljenje međuljudske solidarnosti“.
Promatrano s demografskog motrišta situaciju u Europi, ugledni znanstvenici upozoravaju da se sekularizirana Europa kreće opasnim smjerom, koji vodi prema njezinoj sigurnoj smrti. To bi se moglo dogoditi u relativno bliskoj budućnosti, tijekom izmjene sljedećih dviju do tri generacija. Nijedna europska zemlja nema stopu reprodukcije stanovništva koja jamči barem održavanje nepromijenjenog broja populacije. Trenutna stopa reprodukcije u EU iznosi prosječno 1,5 rođenih na 1000 stanovnika godišnje, s tendencijom opadanja. Međutim, za održavanje populacije, ta stopa bi trebala biti barem 2,1 (u EU25 u razdoblju 1960.-1964. ta je vrijednost iznosila 2,66).
U Hrvatskoj je stopa reprodukcije u 2023. godini iznosila 1,53, što je rezultiralo rođenjem 11699 djece manje nego 2000. godine! „Deklaracija VI. Hrvatskog socijalnog tjedna“ (22. i 23. 10, 2021.), koja je nažalost ignorirana od medija i vladajuće politike, donosi dvije temeljne upozoravajuće poruke, koje zaslužuju iznimnu pozornost: „Hrvatska se nalazi u dubokoj demografskoj krizi, zapravo već je ušla u demografski slom zbog intenziviranog pada broja živorođenih, pada broja stanovnika te poremećenosti dobne strukture stanovništva.“ I: „Nedopustiva je ravnodušnost kojom se u Hrvatskoj promatra novije iseljavanje hrvatskoga stanovništva. Određeni podaci govore da je u posljednjih deset godina, to jest između 2011. i 2020. godine iz Hrvatske iselilo oko tristo tisuća stanovnika.“
Sveti Ivan Pavao II. je upozoravao da sekularističko odbacivanje „Evanđelja života” dovodi do „kulture smrti”. Ova kultura ima svoju srž u neuspjeloj zaštita života nerođenih i nebrizi prema kroničnim bolesnicima, osobama s invaliditetom, starim i nemoćnima. No, čini se, da danas „kulturu smrti“ treba shvaćati u mnogo radikalnijem smislu nego što je to sveti Ivan Pavao II. naučavao. U taj sadržaj treba uključiti i nespremnost darivanja života sljedećim generacijama. Iako su mnoge civilizacije bile uništene glađu, kugom, prirodnim katastrofama i zbog stranih osvajača, u povijesti nijedna civilizacija nije sama sebe likvidirala zbog neuspjeha u reprodukciji života.
Ako se trenutni negativni demografski trendovi nastave, posljedice će biti neizbježne i dalekosežne. Europske zemlje već sada osjećaju pritisak zbog smanjenja radne snage, povećanja udjela starije populacije i smanjenja broja djece koja ulaze u obrazovni sustav. Ovi trendovi mogu dovesti do ekonomske stagnacije, smanjenja inovacija i kreativnosti te povećanja socijalnih troškova za skrb o starijima. Niska stopa nataliteta i povećanje životnog vijeka znače da će manji broj radno sposobnih osoba morati uzdržavati sve veći broj umirovljenika, što može opteretiti mirovinske sustave i zdravstvene usluge. Osim toga, smanjenje broja mladih može utjecati na dinamiku i vitalnost društva, čineći ga manje otpornim na promjene i izazove.
Glavni uzrok demografske krize nije baš tako očit kako to mnogi dobronamjerni demografski eksperti pojednostavljeno dokazuju i prikazuju u medijima. Europske vlade već duže vrijeme pokušavaju pomoću ekonomskih i političkih poticaja bezuspješno preokrenuti negativni trend. Za opasni pad nataliteta navode se razni razlozi poput nedovoljnog broja vrtića i jaslica, velikog porasta karijera visokoškolovanih žena, nepostojanja odgovarajućeg zakona o radu koji omogućuje povezanost karijere i stabilnost obitelji, niskog gospodarskog standarda, nezaposlenosti, velikog broja rastava braka, legalnog pobačaja, kasnijeg ulaska partnera u brak, starosti prvorodilja, visoke stope neplodnosti (posebice kod žena), neodgovarajućeg ozračja za obitelj, itd.
Međutim, pravo razumijevanje uzroka demografske krize zahtijeva dublju analizu društvenih i kulturnih faktora koji oblikuju stavove ljudi prema obitelji i rađanju djece. Različiti čimbenici, od ekonomske nesigurnosti do kulturnih normi i vrijednosti, igraju ulogu u oblikovanju odluka o zasnivanju obitelji. Ekonomija svakako igra značajnu ulogu. Nesigurnost na tržištu rada, visoki troškovi stanovanja i životni standard često otežavaju mladim ljudima da se odluče na roditeljstvo. Poticaji poput subvencija za vrtiće i poreznih olakšica mogu pomoći, ali oni sami po sebi nisu dovoljni ako se ne stvori stabilno i podržavajuće okruženje. Kultura i vrijednosti također igraju ključnu ulogu. U modernom društvu, individualizam i fokus na osobni uspjeh često dovode do odgađanja braka i roditeljstva. Visoko obrazovanje i karijera, posebice za žene, postali su prioriteti, a društvo često ne pruža dovoljno podrške za usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života.
Osim toga, promjene u društvenim normama i percepciji obitelji i roditeljstva također utječu na demografske trendove. Rast broja rastava braka i promjene u obiteljskim strukturama stvaraju dodatnu nesigurnost i utječu na odluke o rađanju djece. Legalizacija pobačaja i dostupnost kontracepcije također su promijenili dinamiku rađanja, omogućujući parovima veću kontrolu nad planiranjem obitelji.
Rješenje demografske krize zahtijeva sveobuhvatan pristup, koji uključuje ne samo ekonomske i političke mjere, već i promjene u kulturnim vrijednostima i društvenim normama. Potrebno je stvoriti društvo koje podržava obitelj i roditeljstvo kao posebne vrijednosti, te pruža stabilnost i sigurnost potrebnu za zasnivanje obitelji. Samo kroz cjeloviti pristup, koji uzima u obzir sve faktore, može se učinkovito odgovoriti na izazove demografske krize i osigurati održivi razvoj društva.
Eliminiranje nabrojenih čimbenika samo je, matematičkim jezikom rečeno, neophodan, ali ne još i dovoljan uvjet za rješenje krize. Ako je neophodan uvjet ispunjen, to još uvijek ne znači rješenje problema. Treba biti još ispunjen i tzv. dovoljan uvjet. Jednostavnije rečeno, dovoljan uvjet je dovoljan da se nešto dogodi, dok je nužan uvjet potreban da bi se nešto uopće dogodilo. Europa je, naime, najviše ugrožena bolešću koja je u domeni ljudskog duha, a ta se činjenica često minimalizira ili čak zanemaruje. Naime, iako su ekonomski, politički i društveni čimbenici važni, oni sami po sebi neće riješiti problem niskog nataliteta ako ne dođe do promjene u kulturnom i duhovnom pristupu prema životu i obitelji. Moderno društvo često stavlja naglasak na materijalne vrijednosti, individualizam i osobni uspjeh, dok se važnost obitelji i zajednice marginalizira.
Duhovna kriza, koja se manifestira kroz nihilizam, relativizam i nedostatak smisla, jedan je od ključnih uzroka demografske krize. Kada ljudi izgube vjeru u budućnost i smisao života, manje su skloni preuzeti odgovornost roditeljstva i stvaranja nove generacije. Stoga, za stvarno rješenje demografske krize, Europa treba duboku kulturnu i duhovnu obnovu. Potrebno je promovirati vrednote koje podržavaju život i obitelj, poput solidarnosti, zajedništva i odgovornosti prema budućim generacijama. Edukacija i mediji trebaju igrati ključnu ulogu u promicanju pozitivnih vrednota i mijenjanju percepcije roditeljstva i obitelji. Vjerske zajednice također mogu značajno doprinijeti duhovnoj obnovi, pružajući smjernice i podršku svojim vjernicima. U konačnici, samo kroz sinergiju ekonomskih, političkih, društvenih i duhovnih napora mogu se stvoriti uvjeti u kojima će ljudi ponovno vidjeti vrednote u zasnivanju obitelji i donošenju djece na svijet. To je jedini način da Europa prevlada demografsku krizu i osigura održivu budućnost za svoje društvo.
„Uistinu, stopa nataliteta je primarni pokazatelj za mjerenje nade naroda. Ako se malo rađa, znači da je malo nade. A to ima posljedice ne samo s ekonomskog i društvenog gledišta; narušava povjerenje u budućnost. … Nada nije iluzija ili osjećaj koji osjećate… to je konkretna vrlina, životni stav. … Gajiti nadu je, dakle, društvena akcija, ona je intelektualna, umjetnička i politička u najvišem smislu riječi; ona stavlja vlastite sposobnosti i resurse u službu općeg dobra, to je sijanje nade. Nada stvara promjenu i unapređuje budućnost“, rekao je papa Franjo na trećem kongresu „Opće stanje nataliteta” 2013. godine.
Dana 9. svibnja Papa je obznanio svoju bulu „Spes non Confundit“ („Nada ne razočarava“) i proglasio početak Jubilarne godine. Ova posebna godina počet će na Badnjak ove godine otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra u Rimu i trajat će sve do 6. siječnja 2026.. U svojoj buli Papa je poručio vjernicima da su u Jubilarnoj godini „pozvani biti opipljivi znakovi nade za onu braću i sestre koji prolaze kroz bilo kakve poteškoće”. Nadalje istaknuo je da „gledati u budućnost s nadom podrazumijeva i entuzijazam za život i spremnost da ga dijelimo“: „Nažalost, u mnogim situacijama to nedostaje. Prvi učinak ovoga je gubitak želje za prenošenjem života. Brojne zemlje bilježe alarmantan pad nataliteta kao posljedicu današnjeg frenetičnog tempa, strahova za budućnost, nedostatka sigurnosti posla i adekvatne socijalne politike te društvenih modela čiji program diktira potraga za profitom, a ne brigom za odnose.“
Takvo stajalište vrlo lijepo raščlanjuje i Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi „Kad se sve ima tako raspasti“: „Čovjek treba razloge da daruje život. Bez tih razloga, bez neke nade, zasigurno neće ubiti jer je u njemu ta inercija koja ga tjera da nastavi sa svojim življenjem … ali u najmanju ruku neće darovati život, jer ne vidi zašto praviti djecu ako je sve to radi truleži.“
Posebnu pozornost zaslužuje i francuski demograf Jean-Claude Chesnais (1932. – 2018.), koji u jednom svojem razmatranju naglašava, da se „povratak na višu stopu nataliteta u onim zemljama čija plodnost opada u sadašnjosti može očekivati samo (!) ako se dogodi promjena “raspoloženja” u tim zemljama, odnosno pomak od današnjeg pesimizma na stanje duha, koje bi se moglo usporediti s onim kakvo je postojalo u eri „baby booma“ u razdoblju obnove, koja je u Europi uslijedila nakon Drugoga svjetskog rata.“
Chesnais inače govori o „populacijskoj imploziji“, a smanjenje nataliteta tumači uvodeći jedan novi, od stranih, pa i hrvatskih demografa, prilično zanemaren čimbenik koji čini, kako kaže, „omjer između pesimizma i nade koje doživljava neka populacija“. „Druga polovica ovog stoljeća (misli se na 20. st.!) doživjela je pad puritanizma i pobjedu materijalizma (hedonizam, kult potrošnje, američki način života). Nadolazeće stoljeće trebalo bi naglasiti granice tog modela. … Trivijalno tumačenje „baby booma“ samo kao odgovor na poslijeratni gospodarski rast (!) je neodrživo. Prava i presudna promjena tada se je dogodila zbog promjene stanja duha: od žalovanja prema nadi“, objašnjava Chesnais. Upravo to danas nedostaje europskom, a čini se, i hrvatskom društvu.
„Europa je razvila kulturu koja na čovječanstvu dosad nepoznat način isključuje Boga iz javne svijesti“, navodi papa Benedikt XVI. u knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“. Danas u svijetu postoji novi moralizam čije su ključne riječi pravednost, mir, očuvanje stvorenoga – riječi koje govore o moralnim vrjednotama i koje su prihvatljive za svakog vjernika kršćanina. No, taj moralizam ostaje zapravo neodređen i gotovo isključivo ulazi u političko-stranačko područje. To je zahtjev upućen drugima, a premalo osobna dužnost čovjekovog svakodnevnog života. Što znači pravednost? Tko je određuje? Novi identitet, koji isključivo određuje prosvjetiteljska kultura, podrazumijeva da Bog nema nikakve veze s javnim životom. „Pitamo se“, kaže papa Benedikt XVI., „je li ta kultura u sebi samoj dovršena toliko da joj nisu potrebni korijeni izvan nje?“ Zapad bi se trebao vratiti svojim korijenima i pronaći mjesto za Boga u svojoj suvremenoj kulturi. „Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude.“
Kršćanstvo može današnjem europskom društvu ponuditi moralnu osviještenost, koja izvire iz „svijeta s Bogom“. Kršćani moraju izazvati Europu s obzirom na njezin identitet povezujući ga s kršćanskim razumijevanjem Boga, kad je u pitanju istina o ljudskoj osobi. Kršćansko poimanje Boga nudi priliku za uspostavu dostojnog koncepta države i ljudskog društvenog postojanja. Najbolja usluga koju kršćani mogu ponuditi svojim suvremenicima jest održavanje primjera svijeta i etike u kojoj je Bog prisutan. Radikalnu prosvjetiteljsku paradigmu, koja poima svijet bez Boga treba stoga naglavačke preokrenuti, jer svijet bez Boga vodi do svijeta bez ljudskih osoba.
„U doba prosvjetiteljstva, ljudi su tražili opravdanja za moral za koji bi vrijedio kao da Boga nema (etsi Deus non daretur). Danas moramo pozvati naše agnostičke prijatelje da budu spremni prihvatiti moral kao da Bog postoji (veluti si Deus daretur)“, poručivao je kardinal Ratzinger. „Evanđelje života nije isključivo za kršćane: ono je za sve“, poručio je sveti Ivan Pavao II., odnosno podsjetio ljude: „Evanđelje života je grad ljudi. Djelovati u korist života znači doprinositi obnovi društva izgradnjom općeg dobra“
Dakle, i onaj koji nije uspio naći načina da prihvati Boga, trebao bi ipak nastojati živjeti i usmjeravati svoj život kao da Bog postoji. Nadalje: kršćani imaju zadatak kao kreativne manjine „pomoći Europi kako bi ponovno stekla najbolje elemente iz svoje baštine. To će omogućiti Europi da služi cjelokupnom čovječanstvu.“
„Znamo što jesmo, ali ne i što možemo biti“, napisao je još 1601. William Shakespeare u drami „Hamlet“. A 2014. u govoru pred Europskim parlamentom papa Franjo je kazao: „Europa, koja više nije otvorena prema transcendentnoj dimenziji života je Europa koja polako ugrožava svoju vlastitu dušu i „humanistički duh“, koji još uvijek voli i brani.“
Sve drugo je samozavaravanje, jer kako kaže sveti Ivan Pavao II. „pomračenje smisla Boga i čovjeka neizbježno dovodi do praktičnog materijalizma u kojemu se šire individualizam, utilitarizam i hedonizam“ („Evanđelje života“).
Očito je da je, nakon ispunjenja nužnog uvjete, potrebno ispuniti i dovoljan uvjet da bi se poboljšala demografska situacija: a to je stvaranje ozračja nade. Stoga bula „Spes Non Confudit”i završava pozivom: „Neka nas i sada privuče ova nada! Kroz naše svjedočanstvo neka se nada proširi na sve one koji je željno traže. Neka im način na koji živimo kaže s toliko riječi: „Uzdajte se u Gospodina! Držite se, hrabri i uzdajte se u Gospodina!” (Ps 27,14). Neka snaga nade ispuni naše dane, dok s pouzdanjem iščekujemo dolazak Gospodina Isusa Krista, kojemu neka je hvala i slava, sada i uvijeke (fratellanza.net).