Zvanje moje
Kad jednom vr’jeme dođe,
da k dragome pođem Bogu,
i kad dahnem zadnji puta
na samrtnom teškom logu,
čela moga neće resit
v’jenac lišća lovorova,
nit će povjest za moj spomen
trošit svojih zlatnih slova.
Uminut ću košto minu
milijuni ljudstva mnogi
veljem sv’jetu odaljeni
i prezreni i ubogi,
u osami što su teški
ovaj zemski vijek vili,
pa kad umru povjest ne zna,
da su ikad ovdje bili.
U seocu Bog zna kojem
proživjet ću svoje dane:
poslat će me zvanje moje
međ boge sirotane,
na tom sv’jetu što nemaju
prijatelja nikog svoga,
tek na nebu utočište
sviju b’jednih – dobrog Boga.
I u ime dobrog Boga
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim
u njegovu teškom jadu,
da mirisni balzam lijem
u njegove gorke boli:
tješeći ga, zboreći mu,
da i njega Gospod voli.
Prema Bogu raspetome
dizat ću mu suzne oči,
pa će žića teškom stazom
moj bijednik lakše poći.
Zborit ću mu, kako ovdje
život traje kratko doba,
i da pravi tek počinje
s onu stranu hladnog groba.
Ja bogataš neću bit,
u biserju neću sjati
ko sretnici ovog sv’jeta,
pa mu blaga neću dati.
Dušu ću mu dati svoju
i krv vrelu srca svoga
i utjehu, što je pruža
vjera sveta Krista Boga.
Vjero sveta! Ti jedina
u toj našoj suznoj doli
utjeha si milijuna
i u tuzi i u boli.
Gdjegod Tvoje sunce sine,
i kud Tvoja zraka pane,
sušiš suze, vedriš lica,
ublažuješ gorke rane.
U narodu našem jadnom,
gdje je bol i tuga sama,
gdje se živi, gorko živi
ponajviše u suzama,
mnogim, gdje se znojem stvara
ona suha kora ljeba –
pronosit ću vjeru svetu,
ljudskoj boli melem s neba.
Pa će tako hrlit vr’jeme,
i proći će moji dani,
u zemlju ću hladnu leći,
gdje i moji sirotani.
A na grob mi neće stavit
mramornoga spomenika,
tek križ drven, jednostavan –
ko i život svećenika.
Izidor Poljak
Poljak, Izidor, hrvatski pjesnik (Bednja, 7. V. 1883 – Brčko, BiH, 21. VIII. 1924). Studij teologije završio u Sarajevu. Za svećenika zaređen 1907; bio je kapelan i vjeroučitelj u Sarajevu, 1914–19. kapelan u vojsci, potom župnik u Bijelom Brdu kraj Dervente i u Boću kraj Brčkoga. Nasljedujući stil S. S. Kranjčevića i harambašićevsku retoričnost, pisao je pjesme pretežito duhovnoga, ali i ljubavnoga nadahnuća (Pjesme, 1909; Sa Bijelog Brda, 1924).
(fratellanza.net)