Krešimir Cerovac
„Katolička vjera svedena na puku prtljagu, na skup pravila i zabrana, na isprekidane pobožne običaje, na selektivno i djelomično prihvaćanje istina vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanje doktrinarnih načela, na beživotno ili nervozno moraliziranje – koja ne preobražava život krštenika – ne bi izdržala vremenska iskušenja. Naša najveća opasnost je sivi pragmatizam svakodnevnog crkvenog života u kojem se naizgled sve odvija normalno, ali u stvari vjera izgara i tone u malenkost.“ – ‘Završni dokument’, Aparecida, 2006.
Pitanje suvremenog navještaja vjere nalazi se u središtu teoloških rasprava o identitetu i poslanju Crkve u 21. stoljeću. Društveni kontekst obilježen je dubokim promjenama: digitalnom transformacijom, pluralizmom, krizom povjerenja u institucije, individualizacijom te globalnim izazovima poput migracija, ekološke krize i rastućih nejednakosti. U takvom okruženju tradicionalni modeli evangelizacije pokazuju ograničenu učinkovitost, što iziskuje novu teološku refleksiju o naravi i metodama navještaja.
Važan putokaz u tom smjeru pruža završni dokument Pete opće konferencije biskupa Latinske Amerike i Kariba, održane u Aparecidi i autorizirne od pape Benedikta XVI. 29. lipnja 2007. Riječ je o ključnom dokumentu za razumijevanje smjera kojim bi se Katolička crkva trebala kretati u 21. stoljeću. U njemu se prepoznaju društvene, kulturne i ekonomske promjene koje utječu na život vjernika te se nude konkretne smjernice za pastoralno djelovanje. Dokument iz Aparecide nedvosmisleno poručuje: „Crkva se treba riješiti svih zastarjelih struktura koje ne pogoduju prenošenju vjere.” Za vjerodostojnost Crkve presudna je prije svega „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal. 5,6). Ta pavlovska misao postaje temeljna za razumijevanje kršćanskog života, ali i snažan pokretač naviještanja Evanđelja. Ljubav time nije tek etička posljedica vjere – ona je njezin najvidljiviji i najuvjerljiviji oblik u svijetu.
Naviještanje Evanđelja oduvijek ovisi o vjerodostojnosti svjedoka. Ljudi rijetko prihvaćaju poruku samo zbog njezine unutarnje logike – prihvaćaju je jer prepoznaju istinu u životu onoga koji je naviješta. Bez ljubavi, navještaj ostaje teorija; s ljubavlju, postaje životna stvarnost koja privlači, pokreće i mijenja. Upravo zato ljubav nije tek pratnja evanđeoskoj poruci – ona je njezin najjači argument. Ona vjeru čini vidljivom, razumljivom i uvjerljivom tamo gdje riječi same po sebi ne dosežu. Autentična evangelizacija ne započinje na katedri ni na pozornici, nego ondje gdje vjera prelazi u konkretno služenje čovjeku – u blizini, strpljenju i bezuvjetnoj brizi za drugoga.
Navještaj nije samo izgovorena riječ, nego je prije svega svjedočanstvo života u kojem se vjera očituje djelima ljubavi.Tek iz tog temelja izvire bogoslužje, molitva, umjetnost i ljepota. Vjerodostojnost Crkve, međutim, duboko je narušena seksualnimh zločinima koje su svećenici počinili nad mladima – zločinima koji su desetljećima prikrivani i čije su posljedice za žrtve, ali i za povjerenje u Crkvu, nesagledive. Paradoksalno je da o tome neki crkveni dužnosnici šute. Kardinal Sarah i drugi kardinali i biskupi – među kojima su i otvoreni ili prikriveni kritičari pape Franje – tu temu prešućuju i zaobilaze, dok istodobno izražavaju veliku zabrinutost zbog dokumenta Traditionis custodes, kojim je papa Franjo ograničio slavlje tzv. tradicionalne latinske mise. Stječe se dojam da je za dio crkvene hijerarhije pitanje liturgijskog oblika hitnije od pitanja zaštite najranjivijih i obnove izgubljenog povjerenja vjernika. Teologija navještaja danas mora biti duboko inkarnacijska. Vjera postaje uvjerljiva kada se povezuje s ranama svijeta: siromaštvom, migracijama, ekološkom krizom, nejednakošću, usamljenosti i nasiljem. Navještaj koji ignorira patnju gubi svoju proročku dimenziju i postaje ideološki. Socijalna dimenzija vjere nije dodatak evangelizaciji, nego njezin konstitutivni element.
Digitalna transformacija stvorila je novo antropološko okruženje u kojem se oblikuju identiteti, odnosi i duhovna traženja. Digitalni prostor nije tek tehnički medij – on je kulturni i egzistencijalni prostor u kojem suvremeni čovjek provodi sve veći dio svojega života, traži odgovore na temeljna pitanja i gradi zajednicu. Ignorirati taj prostor znači odustati od navještaja tamo gdje ljudi jesu. Navještaj u digitalnom okruženju stoga zahtijeva prisutnost koja je nenametljiva, ali dosljedna; komunikaciju koja ne polarizira, nego povezuje; sadržaje koji ne manipuliraju, nego otvaraju prostor za smisao i susret. Digitalna evangelizacija nije religijski marketing ni upravljanje imidžom, nego nova forma inkarnacije, u prostoru u kojem se danas odlučuje o kulturi, vrijednostima i smislu ljudskog postojanja.
Suvremeni navještaj vjere zahtijeva duboku teološku obnovu – obnovu koja je istodobno vjerna tradiciji i otvorena znakovima vremena. Takav navještaj ne smije postati moraliziranje, ideologizacija ili identitetsko oružje u rukama onih koji ga izgovaraju. Mora biti nešto posve drugo: prostor u kojem čovjek otkrivau da nije sam, da je voljen, da njegov život ima smisao i da postoji nada jača od straha. Vjerodostojan navještaj danas moguć je samo ako je istodobno kontemplativan i proročki – ukorijenjen u živoj tradiciji, a otvoren budućnosti koju ne može u cijelosti predvidjeti ni kontrolirati. Mora biti duboko ljudski, jer se obraća čovjeku u svoj njegovoj krhkosti i veličini, i radikalno evanđeoski, jer svoju snagu ne crpi iz sebe, nego iz Onoga kojega naviješta.
U suvremenoj katoličkoj javnoj sferi susreću se dva tipična pristupa koji ilustriraju različite pristupe vjeri i društvenim pitanjima. Jedan pristup zastupa, primjerice, svećenik Josip Muzić, a drugi koji je utjelovio papa papa Franjo. Jedan se može opisati kao teološki logičar, drugi kao pastoralni prorok, a razlika među njima očituje se u stilu argumentacije, retorici i temeljnoj metodi kojom oblikuju i izlažu svoje stavove. Teološki logičar polazi od doktrinarnih načela i unutarnje logike teološkog sustava. Njegova argumentacija slijedi prepoznatljiv trokorački obrazac: najprije se poziva na crkveni nauk i moralni zakon kao nepromjenjivu polazišnu točku, zatim analizira društvene i političke posljedice odstupanja od toga nauka te naposljetku izvodi normativan zaključak s konkretnom preporukom. Takav pristup odlikuje preciznost i dosljednost, ali mu se može prigovoriti da stvarnost promatra odozgo, kroz prizmu načela, a ne odozdo, iz susreta s konkretnim ljudskim životom.
Papa Franjo argumentira na posve drugačiji način – kroz konkretno iskustvo i pastoralnu hitnost. Njegova argumentacija također slijedi trokorački obrazac, ali obrnutog smjera: polazi od ljudske situacije, u svoj njezinoj složenosti i krhkosti, zatim tu situaciju tumači kroz praksu Evanđelja, a zaključuje pastoralnom primjenom izraženom inspirativnim i pristupačnim govorom. Moral i doktrina za njega nisu apstraktne ideje – oni su vodič za djelovanje u stvarnom svijetu, između stvarnih ljudi.
Taj se pristup zrcali i u temeljnoj metafori kojom papa Franjo opisuje Crkvu: „poljska bolnica”. Njegova je pozornost usmjerena prema ranjivosti – prema čovječanstvu ranjenom ekonomskom nepravdom, ekološkom krizom i onim što on naziva „kulturom odbacivanja”. Crkva, po njegovu uvjerenju, mora izaći na periferije i biti spremna „uprljati ruke”. Teološki logičar, nasuprot tomu, svijet promatra kao bojišnicu. Njegov fokus nije na ranjivosti, nego na ugroženosti – ugroženosti vjere, identiteta i civilizacijskog nasljeđa. Suvremeno društvo dijagnosticira kroz prizmu „diktature relativizma”, nametanja novog svjetskog poretka i sustavnog razaranja kršćanskih korijena Europe i Zapada. U toj slici često se pojavljuju zakulisne moći i ideologije koje, prema takvoj analizi, nastoje rastočiti naravni red i kršćanske temelje kulture.
Kontrast između teološkog logičara i pastoralnog proroka ne ukazuje na suprotstavljene vrijednosti, nego na različite metode interpretacije i primjene vjere. Bila bi pogreška svesti tu razliku na sukob između „ortodoksnih” i „progresivnih”, između onih koji čuvaju istinu i onih koji je izdaju. Oba pristupa zajedno prikazuju bogatstvo katoličkog intelektualnog i duhovnog naslijeđa te različite načine na koje vjera može oblikovati moral i društvo. Štoviše, najveći teološki umovi u povijesti Crkve – poput Tome Akvinskog i Alfonsa Liguorija, ali i brojnih ispovjednika i svetaca – nisu birali između jednog i drugog pristupa, nego su ih organski sjedinjavali. U njima su logička preciznost i pastoralna toplina bile dvije strane iste predanosti istini i čovjeku. Na kraju se može reći jednostavno: logika određuje istinu, a pastoral određuje put kojim osoba do nje dolazi. Crkvi su potrebna oba.
No, unatoč svemu, i danas ostaje aktualno pitanje koje je još 1966. postavio isusovac François Roustang:
„Ako je katolički nauk uistinu tako dobro promišljen te se u današnje vrijeme naviješta, zašto ga oni koji su vani ne doživljavaju kao novu riječ?“.
Roustangova opaska nije tek povijesna bilješka – ona je trajni poziv na obraćenje komunikacije. Sugerira da vjernici moraju prestati biti zadovoljni time što je njihov nauk „dobro promišljen” i suočiti se s neugodnom činjenicom: ako ga svijet ne doživljava kao životvornu snagu, možda ga oni sami ne žive i ne predstavljaju na ispravan način. Problem možda nije u nevjerništvu svijeta, nego u neprepoznatljivosti svjedočanstva. Prava „nova riječ” nije u ažuriranju doktrine ni u prilagodbi poruke duhu vremena. Ona je u svježini Duha koji tu istu vječnu istinu čini osobnom, bliskom i spasonosnom – za čovjeka ovog trenutka, u ovom svijetu, s ovim pitanjima i ovim ranama.
Moralni zakon u katoličkoj teologiji objektivan je i univerzalan te ne ovisi o subjektivnim okolnostima. Ipak, kada se procjenjuje moralnu odgovornost za konkretan čin, nužno je uzeti u obzir stupanj slobode, znanja i životnih okolnosti dotične osobe. Upravo to načelo leži u temelju pastoralnog pristupa koji papa Franjo razrađuje u postsinodalnoj pobudnici Amoris Laetitia. Teološka vjernost stoga se ne očituje ni u pukom ponavljanju norme bez razlučivanja, ni u pastoralnoj prilagodbi koja tu normu relativizira – nego u ispravnom razlikovanju između objektivne moralne istine i subjektivne odgovornosti osobe. Kako papa Franjo naglašava, Crkva je pozvana „pratiti osobe s milosrđem i strpljivošću” (AL, 308), prepoznajući da prvo određuje što je dobro, a drugo u kojoj je mjeri osoba za to dobro stvarno odgovorna u konkretnoj situaciji. U tom smislu Amoris Laetitia ne napušta moralni nauk Crkve, nego poziva na njegovo zrelo i odgovorno pastoral no primjenjivanje u životu stvarnih ljudi.
Kršćanstvo predstavlja način života, i ne potvrđuje se s pomoću retorike i velikih riječi. U ishodištu svega nalazi se „vjera ljubavlju djelotvorna”, a zatim dolazi sve ostalo. To predstavlja temeljni teološki kriterij autentičnog naviještanja. Ono nije prvenstveno retorički ili institucionalni čin, nego sakramentalno svjedočanstvo života preobraženog ljubavlju. Tamo gdje se vjera konkretizira u služenju, solidarnosti i milosrđu, Evanđelje postaje vidljivo i razumljivo. Stoga ljubav nije samo posljedica vjere, nego njezina najjača misionarska snaga i nužni uvjet vjerodostojnog naviještanja (fratellanza.net).